Živio Bajram hadžilajski

Milicija tog doba, tog vremena i te ideologije Medosa je redovno odvodila na neformalne razgovore ispod mosta “Filip Kljajić Fićo”, koji danas razdvaja i spaja Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. S tih neformalnih druženja s momcima u plavom vraćao se još pijaniji i još hrabriji, pa bi i još gromkije povikivao: “Ja sam Medos! Živio Bajram hadžilajski!” I nastavio se teturati kroz Begsuju prema Vidakovoj Njivi. Onako kaljav, a čist

PIŠE: Elvir Musić

Kurban-bajram. Jedan od dvaju velikih muslimanskih blagdana, od kojih, skoro do zrelosti, ne znadoh koji je među narodom bio poznat kao veliki, kao i svake prethodne godine sa sobom donosi i radost i razmišljanja. Živ je čovjek, čini se, osuđen na razmišljanje. Uzvišeni kaže da je svjetsko prostranstvo ispunjeno dokazima jasnim za one koji razmišljaju. I sjećanja. Kroz bujne bašče sjećanja šetaju i oni koji znaju da će u njima naići na predivne crvene ruže, i karanfile, i šenboje, i akšamčiće i… svo drugo raznobojno mirisno cvijeće, ali i oni koji u određenom predbajramskom trenutku osjete da su se naoružali duhovnom, psihičkom i intelektualnom snagom da se susretnu sa svojom prošlošću i bašču sjećanja očiste od ukorovljenih strahova, trauma i zebnji.

Pred oči mi izlaze neke od slika iz djetinjstva kojih se rado sjećam. Rođen i stasao u doba kad i nije bilo baš pohvalno na velika zvona slaviti Bajram, u doba kad je tu privilegiju donekle imao samo onaj koji u unutarnjem džepu sakoa nije morao brižno čuvati partijsku knjižicu, uživao sam gledati jednog čovjeka kako se tetura ulicom i iz sveg glasa uzvikuje: “Živio Bajram hadžilajski!”

Bio je to naš Medos. Zabrađeni i skoro nikad počešljani mahalski poklonik bilo kakve žestoke kapljice, u tim je vremenima u naša dječija srca unosio neku posebnu radost. Bili smo ponosni na našeg Medosa. Voljeli smo ga samo zbog toga što je imao hrabrosti više nego iko drugi. Ili ludosti. Ko će ga znati kada je granica između tog dvoga tanka skoro koliko i nit između vjere i nevjere, dobra i zla, ljubavi i mržnje.

Milicija tog doba, tog vremena i te ideologije Medosa je redovno odvodila na neformalne razgovore ispod mosta “Filip Kljajić Fićo”, koji danas razdvaja i spaja Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. S tih neformalnih druženja s momcima u plavom vraćao se još pijaniji i još hrabriji, pa bi i još gromkije povikivao: “Ja sam Medos! Živio Bajram hadžilajski!” I nastavio se teturati kroz Begsuju prema Vidakovoj Njivi. Onako kaljav, a čist.

Sjetim se tog živopisnog lika iz mog djetinjstva pred svaki hadžilajski Bajram i skoro svaki put se uhvatim kako dovim da mi Uzvišeni pruži priliku i mogućnost da jednog dana za njega pošaljem bedela na hadž. Zaslužio je. Zbog svih onih batina i degeneka koje je otrpio samo da bi još jednom povikao: “Živio Bajram! Hadžilajski!”

U našu čaršiju na Drini potom je stigao rat sa svim nakaznim glasnicima smrti, opustošio što se opustošiti moglo, pobio što nije uteklo i zauvijek je promijenio. Mojoj je generaciji uskratio iskustvo mladosti, starije je ispunio strahom, a mlađe osjećajem neizvjesnosti. Iz naših su života nestali mnogi dragi likovi. Nestao je i Medos. Iskren da budem, ne znam šta se kasnije s njim zbilo. Ostale su samo misli. Imao sam kroz život mnoge učitelje, profesore, duhovne predvodnike i sabesjednike, ali sam, nekako podsvjesno, osjećao da sam od Medosa naučio možda i najbitniji ders svog života: Nikada u svojoj nutrini ne gaji i svojim strahovima ne zalijevaj stablo predrasuda.

Ni prema kome. Ni prema čemu. Čak i onaj ljubitelj bilo kakve žestoke kapljice može biti toliko hrabar, iskren i pozitivan da nekome obilježi život. I zbog toga je vrijedan poštovanja. Čak i on kao takav, vjerovatno prezren i zasigurno odbačen od strane zajednice u kojoj je živio, može osjetiti radost “hadžilajskog” Bajrama, može prinijeti kurban i uspjeti u svojoj namjeri da da doprinos. Njegov je kurban, međutim, malo drugačiji od onog na kojeg smo svikli. Onog odabranog. S rogovima uvijenim do tačke ponosa onoga koji si ga je mogao priuštiti. Njegov je kurban njegova hrabrost, njegova odvažnost i njegova iskrenost. To je njegova žrtva koju je svim svojim bićem prinio pred Svebivstvo Gospodara svih svjetova s namjerom da Mu se, Uzvišenom, približi.

Razmišljanje o Medosu povelo me je jednom vrlo zanimljivom misaonom stazom o pozivima, apelima, raspravama i sugestijama o prinošenju kurbana i kojekakvim kraljevskim i običnim hadževima u predbajramske dane. I zaista, ko je u svoj toj kampanji pomislio na one koji nikako i ni pod kojim uvjetima nisu u stanju odvojiti tih nekoliko stotina maraka i priuštiti tu radost prinošenja žrtve? Ko je i pomislio da njima, ucviljenima, ponudi riječ utjehe, misao nade i ruku suosjećanja oličenu u iskrenoj riječi i malo drugačijem od uobičajenog pristupu samom značenju kurbana? A islam je vjera koja tješi, koja u ljudskim nutrinama budi nadu i u ljudske duše unosi vijesti radosnice o oprostu. Zar je toliko teško doživljaju kurbana – žrtve prinešene s namjerom približavanja spoznaji neupitnosti Božijeg svebivstva – pristupiti malo drugačije i reći: Onaj koji nije u prilici prinijeti žrtvu u materijalnom neka to učini svojom riječju, svojim djelom, svojom mišlju, svojim služenjem zajednici u skladu s vlastitim mogućnostima ili barem nečinjenjem loših djela?

PROČITAJTE I...

Bilo je jasno kako je u pitanju pokušaj sklapanja nelegalnog sastava Vijeća koje bi onda izabralo dekana. Onda bi inspektor za visoko obrazovanje označio taj izbor nelegalnim, a u međuvremenu bi bilo izdiktirano novo rješenje. Sve u cilju, kako tvrde poznavatelji prilika na fakultetu, da Vojniković, koji sebe na nekim budućim izborima vidi kao SDP-ovog ministra obrazovanja, ostane jedna od najutjecajnijih osoba u ovoj instituciji.

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!