Zašto nas tamo nema?

Između slavne prošlosti i krvavog stradanja Bošnjaci u istočnoj Hercegovini ostali su bez budućnosti

Šta je ostalo od Bošnjaka Ljubinja? Imaju li Bošnjaci ikakvog razloga otići u istočnu Hercegovinu? U Bileću već decenijama od Bošnjaka ne ide niko. U Gacko tek pokoji rijetki nostalgičar. Nevesinje kao da je prekriženo na mapama. Udahnimo duboko i recimo sebi: Bošnjaka tamo više nema. Umjesto razgovora sa živim ljudima koji su u pravno-ekonomskom položaju marginalizirani do stepena nestajanja, reporteru preostaje otjelovljena nostalgija i rezignacija, žal i jed svekolike nemoći. Doprinos je Bošnjaka istočne Hercegovine u afirmaciji i očuvanju države Bosne i Hercegovine nemjerljiv. Istočna Hercegovina nije zaslužila ovoliko, a skoro stoljeće i po dugo bošnjačko ignoriranje.

Da se glas Bošnjaka istočne Hercegovine ne čuje bilo mi je jasno još sredinom septembra 1991. godine dok sam učio posljednji ezan s munare Ljubovića džamije u Nevesinju. Usred molitvenog poziva bilo je upereno u mene na desetine puščanih cijevi rezervista i vojnika Užičkog korpusa smještenog tik do džamije. Neki su pucali. Meci su se odbijali od munare. Da me koji od njih pogodio ne bi me bilo ni u statističkim podacima. Kao što nema ni onih stotinjak Bošnjaka Trebinja, pedesetak Bošnjaka Gacka, desetak Bošnjaka Bileće, četrdesetak Bošnjaka Nevesinja, koliko ih  zime  provodi na svojim stoljetnim ognjištima, a izvan bilo kakvih svebošnjačkih planova. S jednakim strahom kao na munari Ljubovića džamije onomad, prebirem minula vremena kad je ovaj kraj bio riznica novog i zlatnog uspinjanja bošnjačke svijesti.

Šta nam to priča oronula kula Sandalja Hranića

Prva je džamija izgrađena na području Hercegovine u Zovom Dolu, a njen je vakif veliki vezir i sin Stjepana Vukčića Kosače Ahmet-paša Hercegović. To je na južnom kraju Nevesinjskog polja, kojeg u ranim osmanskim dokumentima prepoznajemo i pod imenom Altun ovasi (zlatno polje). Osmanlije su došle na područje Nevesinja još 1414. godine i nisu ga napuštale sve do 1875. godine, do one čuvene Nevesinjske puške. Period dolaska Osmanlija u Staru Hercegovinu zamalo se podudara s preseljenjem bogumilskih porodica iz srednje Bosne, koji su, bježeći od nasilnog pokrštavanja, pronašli utočište u zemljama Herceg Stjepana Kosače. Taj otklon od nasilnog prevjeravanja utjecao je posigurno i na proces prelaska na islam domaćeg stanovništva.

U našoj je nauci nedovoljno pojašnjen i sam način na koji su Osmanlije ušle u Staru Hercegovinu. Naime, početkom 15. stoljeća, u stalnim razmiricama i rivalstvu između porodica Hranića i Pavlovića, Pavlovići su uputili zahtjev sultanu da ih zaštiti od Hranića. Kasnije će doći do obrata pa će s Osmanlijama čvršći savez protiv Pavlovića stvoriti Hranići. Dolaskom Fatihove vojske, na okosnici žičanog mosta Vladislava Hercegovića izrast će Mostar – grad s pravom nazvan krunom znanja, razboritosti i oštroumnosti. Mostar se u vrijeme gradnje slavne ćuprije gradio na danku obližnjih mjesta, a od stanovništva Nevesinja prikupljan je porez kako bi Hajrudin dovršio svoje remek-djelo.

Iznenadio me podatak da su skice i mjere po kojima je obnovljen Stari most korištene iz perioda 1980. godine prošlog stoljeća, kada su lokalni urbanisti realizirali projekt zaštite Starog mosta od eventualnog zemljotresa. Uradili su to kako struka zahtijeva. No, ostaje nedorečeno zašto moje i nekoliko susjednih sela baš te godine nisu obnovljena, iako ih je pogodio jak zemljotres. Ni jedna jedina kuća u mom selu tad nije obnovljena, a svi uposlenici u Jugoslaviji izdvajali su 1% od ličnog dohotka na ime pomoći ugroženom stanovništvu. Profesor Mustafa Spahić u svojim govorima često ističe činjenicu kako je Nevesinje u XVII i XVIII stoljeću 99% bilo bošnjačko: s najvećim procentom muslimana u BiH.

Na stotine je značajnih ličnosti iz ovog kraja koji su pronijeli slavu Bošnjaka širom svijeta. Ahmet-paša Džezar, Napoleonov ljuti protivnik; Kadi Bejadi, kadija u Mekki; Nevesinjac Ibrahim ef. Roznamedžija, gradilac čuvenog mostarskog vodovoda, medrese i džamije; Smail‑aga Čengić; Bašagići, ali i brojni neznani junaci što su po trebinjskim brdima čuvali granice Bosne od upada uskoka i hajduka. U dokumentima se iz rane faze historije Mostara skoro u pravilu ponavlja uska veza Mostara kao centra s gradovima u istočnoj Hercegovini sve do početka XX stoljeća.

Napušteni prostor – Zaboravljeno vrijeme

Jedan od tih velikih a zaboravljenih jeste i Husein Džinović, često pominjan u dokumentima Franjevačkog samostana u Mostaru. U tim dokumentima možemo vidjeti s koliko su pažnje i s koliko predanosti Bošnjaci Nevesinja čuvali taj svojevrsni grudobran Mostara. Džinović je 1848. godine zamijenio posjede u Zovom Dolu s Abdijom Nukićem iz Stoca i dao mu još 1.750 groša pridobi. Tri godine kasnije, kad je hodža preminuo, izdata mu je privremena dozvola od vakifskog upravitelja da, dok ne dobije sultanov berat, može vršiti dužnost hatiba i mualima u džamiji u Zovom Dolu. Husein je dakle preuzeo i imamsku dužnost u džamiji Ahmed-paše Hercegovića, a bezbeli s tolikim imanjem mogao je otići bilo gdje. Nažalost, ova će džamija nakon njegove smrti i nakon prve Nevesinjske puške biti potpuno porušena i potpuno zaboravljena, a Bošnjaci Zovog Dola raseljeni.

Proces iseljavanja Bošnjaka iz Nevesinja imao je korijene u sukobu Ali-paše Rizvanbegovića i Husein kapetana Gradašćevića. U jednoj od njihovih bitaka na Nevesinjskom polju muteselim kapetana Gradašćevića Mujaga Zlatarević spalio je džamiju u Kifinom selu, džamiju u Zalomu i sve Bašagića dvore. Danas na Sopotu, Zalomu i Kifinom selu baš kao ni u Zabilju kod Viteza, gdje je rođen Mujaga, nema Bošnjaka. Na temeljima džamije u Kifinom selu Lazar Mačak izgradio je han, a nakon toga minule vlasti zgradu Pošte. Uspomenu na te događaje čuva još jedino roman Branka Ćopića Orlovi rano lete, gdje „Tužna zemlja i to trpi da je Lazar Mačak krpi“. Kifino selo smješteno je na suprotnom kraju pitomog i prostranog polja od Zovog Dola, a polje je između njih danas neobrađeno, napušteno i obraslo korovom.

Veze između Bošnjaka Nevesinja s Mostarom kao centrom bile su intenzivne i kontinuirane sve do dolaska austrougarske uprave, kada se preko planine Bišine povukla nevidljiva pregrada. Mostarski muftija Mustafa Sidki Karabeg bio je možda posljednji Bošnjak koji je u punom kapacitetu branio Bošnjake istočne Hercegovine. On je kao muftija uzeo sablju u ruke i branio kraj izložen nasrtajima crnogorskih hajduka i palikuća. Ta hajdučka pobuna, u kojoj se pod pseudonimom Petar Mrkonjić borio i budući kralj Srbije Petar Karađorđević, prerasla je kasnije samo u političke oblike koji traju i vladaju prostorom istočne Hercegovine do danas.

Povlačenje turske carevine s područja Bosne i Hercegovine razvalio je žestoko odnose Mostara prema Bošnjacima istočne Hercegovine. Kompaktnosti više nije bilo. Postala su to dva odvojena svijeta u koja su unesene brojne ideološke natruhe kobne i za jedne i za druge. U još neistraženim podacima o učenicima deset mostarskih medresa možemo naći podatke da je početkom 20. stoljeća, po inerciji, iz nevesinjskih sela bilo pola đaka, a ostala polovina iz drugih hercegovačkih krajeva.

Veze između Bošnjaka Nevesinja, pa i čitave istočne Hercegovine, i Bošnjaka Mostara, skoro su potpuno porušene u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U to vrijeme dešava se veliki val migracije iz Trebinja, Gacka posebno, i Nevesinja. U tom valu s ovog prostora odselili su dedo Meše Selimovića iz sela Vranjska, dedo Džemala Bijedića iz Klobuka kod Trebinja, pa potom iz Havtovca kod Gacka, dedo Emira Kusturice iz Plane kod Bileće, dedo Abdulaha Sidrana iz Biograda kod Nevesinja, dedo Danisa Tanovića iz Ključa kod Gacka, Fadil Hadžić iz Bileće…

Kako ugasiti požar ljutnje

Od Drugog svjetskog rata pa do posljednje agresije bježalo je bošnjačko stanovništvo prema Sarajevu, posebno Trebinjci i Gačani. Prvi maturant Gazi Husrev-begove medrese nakon Drugog svjetskog rata bio je naš najistaknutiji orijentalista rahmetli Ahmet Aličić iz Kljuna kod Nevesinja. U biografiji Džemala Bijedića stradanje Bošnjaka u tom dijelu naše zemlje bio je samo argument za stjecanje novih političkih pozicija. Zločin jame Čavkarice nikad nije dobio sudski epilog.

I danas, kad iznova proživljavamo novu historijsku dramu, rijetki su Bošnjaci, političari posebno, koji će pronaći bilo kakav razlog da odu u Nevesinje, Gacko, Bileću, Trebinje. Mogao bih ih nabrojati na prste. A tužno to zvuči. Nakon paljevine džamije u Fazlagića kuli 2008. godine, došli su da ugase požar bošnjačkog bijesa. I uspjeli su – nakon toga kao da je sve stalo. Bošnjaci porijeklom iz istočne Hercegovine kandidiraju se već za načelnike nekih tamo nama nepoznatih norveških gradova. U istočnu Hercegovinu, u kojoj sam, čini mi se, bio na svim važnim događajima, ni ja više tako često ne idem. Ne mogu više gledati tu pustu zemlju debele historije i u bolne razvaline našeg kolektivnog morala.

PROČITAJTE I...

Uvod u historijsko vrijeme djelovanja gradonačelnika Mostara Mujage Komadine prvi je nastavak feljtona iz knjige književnika Ibrahima Kajana koja uskoro izlazi u izdavačkoj kući “Dobra knjiga”, Sarajevo. U više nastavaka koje feljtoniziramo u sedmičniku Stav pokušat ćemo, uranjanjem u dostupne dokumentarne izvore od kojih se neki prvi put objavljuju na našem jeziku, profilirati osebujnu osobu Mustafe Mujage Komadine, s ciljem da se odgovori na bitno pitanje što je bilo ključno u njegovom ukupnom djelovanju, po čemu je sudjelovao u historijskim kretanjima u razvoju Mostara, a i na razini Bosne i Hercegovine, posebice u profiliranju stavova poznatog “Džabićeva pokreta”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!