Zašto je i kome bosanski jezik trn u oku

Instrukcija resornog ministarstva u Vladi KS ne samo da je dobra i zakonita nego je u skladu s najvišim demokratskim principima i standardima kakvi se primjenjuju u svakom slobodnom i pluralnom društvu. A šta njena primjena znači u školskoj praksi? Nastava maternjeg jezika odvijat će se kao i ranije. Predavat će isti nastavnici i profesori, a učenici će ići u isto odjeljenje, zajedno kao i do sada, bez obzira na to da li im je maternji jezik srpski, hrvatski ili bosanski. Međutim, prilikom obrade nastavnih jedinica koje se tiču standardnojezičke norme nastavnici će voditi računa o izboru svakog učenika

Ima li išta prirodnije, zakonitije, logičnije, normalnije od toga da učenici u svojoj zemlji govore svojim maternjim jezikom, da taj jezik uče i njeguju i da im se to što nauče evidentira u svjedočanstvima, diplomama i kasnije u svim dokumentima koji prate njihov profesionalni razvoj? U isto vrijeme, da li je moguće da to bilo ko osporava, problematizira, dovodi u pitanje? A širom Bosne i Hercegovine upravo je to ne samo moguće nego za neke postaje prihvatljivo i poželjno. Ono što nema nigdje, ima kod nas. O onome o čemu više ne bi trebalo biti ni naučne ni stručne rasprave raspreda se i raspravlja nadugo i naširoko, bez ikakvih argumenata i bez stvarnog povoda i razloga.

Nesuvisle, nerazumne i nerazumljive reakcije na posljednju instrukciju Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo zaista kod insana izazovu čuđenje, ibret. Koliko je samo prašine podigao logičan i zakonit akt koji je ovaj organ uputio osnovnim i srednjim školama, a koji se odnosi na izbor naziva maternjeg jezika učenika. Pozivajući se eksplicitno na član 7. Zakona o osnovnom i član 9. zakona o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo, resorno ministarstvo školama nalaže da trebaju “u javnim ispravama, u odjeljenskoj knjizi i ostaloj pedagoškoj dokumentaciji i evidenciji naziv nastavnog predmeta pisati u skladu sa izborom roditelja / staratelja učenika kao: Bosanski jezik i književnost, odnosno Hrvatski jezik i književnost, odnosno Srpski jezik i književnost”.

Instrukcija ne samo da je dobra i zakonita nego je u skladu s najvišim demokratskim principima i standardima kakvi se primjenjuju u svakom slobodnom i pluralnom društvu. A šta njena primjena znači u školskoj praksi? Prije svega, valja naglasiti da će se nastava maternjeg jezika odvijati kao i ranije. Predavat će isti nastavnici i profesori, a učenici će ići u isto odjeljenje, zajedno kao i do sada, bez obzira na to da li im je maternji jezik srpski, hrvatski ili bosanski.

Međutim, prilikom obrade nastavnih jedinica koje se tiču standardnojezičke norme, nastavnici će voditi računa o izboru svakog učenika, te će prilikom pregledavanja pismenih radova ili pravopisnih testova uvažavati specifičnosti jezika za koji se učenik, odnosno njegov roditelj / staratelj opredijelio. A po završetku razreda ili školovanja učeniku će u svjedočanstvu ili diplomi stajati naziv njegovog maternjeg jezika. A samo ime jezika mora biti utemeljeno prije svega u nauci, a onda i u zakonu.

Nauka, a ni jezička praksa u svijetu ne poznaje jezike dvočlanih i tročlanih naziva. Dakle, jezik se ne može zvati BHS (bosanski / hrvatski / srpski), niti se tako može izučavati jer učenik niti može niti treba poznavati standarde, pravopisna pravila, leksičke i sintaksičke specifičnosti sva tri službena jezika u Bosni i Hercegovini, iako ih na komunikacijskoj ravni razumije. Prema tome, ovakav akt resornog ministarstva lahko je primjenjiv u školama, bez izazivanja bilo kakvih poremećaja, podjela i diskriminacije.

SLOBODA IZBORA, A NE DISKRIMINACIJA

Ali, bez obzira na to što je instrukcija školama da organiziraju ankete u kojima će roditelji / staratelji izabrati jedan od tri zvanična jezika u Bosni i Hercegovini potpuno zakonita, smislena, naučno utemeljena i usklađena s najvišim demokratskim principima, u određenim krugovima naišla je na snažne otpore i kritike. Nekoliko predstavnika Vijeća roditelja, kao da je riječ o školama u Južnoj Africi u doba aparthejda, navelo je kako “ne žele da grad Sarajevo, koje je i u svojim najtežim danima pokazalo toleranciju i protivljenje svakoj vrsti diskriminacije, postane dio ozračja gdje se nazire mogućnost segregacije bilo koga.

U svom saopćenju traže da njihovu djecu “škole spajaju, a ne razdvajaju po bilo kom osnovu”. Pri tome su zaboravili da je ovdje riječ o izboru, a ne nametanju. A zaboravili su i činjenicu da se čak 90 posto roditelja u Sarajevu izjasnilo da im je maternji jezik bosanski, a svega 0,27 % u popisnicama je navelo nepostojeći BHS. I nigdje nisu objasnili na koji način će doći do razdvajanja i diskriminacije djece. Nisu, jer do toga na osnovu instrukcije ni u teoriji ni u praksi ne može doći.

Reakcija šefa OSCE-a, u kojoj se ističe kako ova instrukcija nije u skladu s Okvirnim zakonom o obrazovanju BiH, također ni izbliza nije utemeljena na činjenicama jer taj zakon u članu 3. stav d. upravo i predviđa slobodu izbora i jednu ovakvu instrukciju nadležnog ministarstva.

Negativnim reakcijama pridružio se nekadašnji ministar obrazovanja Damir Marjanović, književnica Nura Bazdulj-Hubijar i još nekolicina javnih ličnosti. I sve bez ijednog argumenta, bez obrazloženja, zasnovano na ispranim frazama o tobožnjem razdvajanju djece i diskriminaciji. A zapravo je potpuno jasno da postoje čitavi projekti, i politički i “nevladini”, domaći i strani, kojima je osnovni zadatak otupiti već podobro izgrađenu nacionalnu svijest Bošnjaka. Očigledno je da suzbijanje bosanskog jezika nije slučajno, nego kontinuirano, a moglo bi se reći planski i sistematično.

Zabranjivanje imena bosanski u manjem bh. entitetu, donošenje famozne Deklaracije o zajedničkom jeziku u Sarajevu (mart 2017. godine), perfidni pokušaj progona bošnjačkih pisaca iz školske lektire (august 2016. godine), otvoreni napadi na Jahićev Enciklopedijski rječnik bosanskog jezika, kao i ove potpuno nepotrebne i naučno neutemeljene negativne reakcije na instrukciju nadležnog ministarstva samo su uočljivi primjeri organiziranog djelovanja protiv bosanskog jezika kao jednog od ključnih elemenata bošnjačke nacionalne opstojnosti i opstanka u vlastitoj državi.

I krajnje je vrijeme da se s tim prestane, pa da se konačno počnemo ozbiljno baviti kvalitetom nastave bosanskog jezika, književnosti i historije jer su upravo programi za ove predmete puni manjkavosti i nedorečenosti. I da nam u tumačenjima vlastitih kulturnih vrijednosti više ne dominiraju mišljenja i stavovi onih koji su nas decenijama, pa i stoljećima, negirali.

 

PROČITAJTE I...

Želi li Bandić da Hrvati u Sarajevu i BiH imaju isti položaj kao Bošnjaci u Zagrebu, trebalo bi ukinuti institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa, posmjenjivati sve Hrvate direktore javnih poduzeća, ambasadore, generale, ministre, uvesti kategoriju Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti i forsirati propagandu kako se Hrvatima daju velika prava jer je bošnjačka vlast u Sarajevu bila pokroviteljem godišnjeg hodočašća u organizaciji Katoličke crkve na spomen žrtvama Vukovara, uvesti davanje po dvadesetak hiljada maraka iz kantonalnih budžeta za izdavačku djelatnost manjinskih udruženja Hrvata

Posebno je paradoksalno da premijer Plenković, koji se često hvali svojim europejstvom, te koji uvijek oštro osuđuje miješanje Rusije u unutarnja pitanja Ukrajine, predvodi suludu kampanju protiv BiH pokušavajući svim raspoloživim mehanizmima utjecati na unutarnja pitanja BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!