Zašto Hrvatima nije nacionalni interes da ističu doprinos Bošnjaka u odbrani Hrvatske

S obzirom na to da hrvatski državni vrh i danas ne odustaje od opravdavanja onoga što je u Hagu presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat, ne čudi da im isticanje sudjelovanja 25.000 Bošnjaka i isticanje 1.100 poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu nije dio poželjne nacionalne strategije. Niti će biti. Međutim, to ne znači da sami Bošnjaci u Hrvatskoj neće poduzeti korake potrebne da svoje zasluge pravovaljano istaknu i iskoriste. Očajavati nije prihvatljivo, a kukati još manje

Piše: Armin HODŽIĆ

Kada se govori o doprinosu Bošnjaka u odbrani cjelovite i nezavisne Republike Hrvatske, ističe se brojka od 25.000 Bošnjaka koji su se borili u Domovinskom ratu. Čak preko 1.100 Bošnjaka dalo je svoje živote u odbrani od srpske agresije na Hrvatsku. S obzirom na to da je tokom Domovinskog rata poginulo ukupno 8.147 hrvatskih vojnika, brojka poginulih Bošnjaka u Hrvatskoj vojsci svjedoči jednu nevjerovatnu količinu požrtvovnosti i hrabrosti jednog manjinskog naroda. Ta vrsta doprinosa Bošnjaka stvaranju demokratske i nezavisne Hrvatske u današnje vrijeme se ne osporava.

U prošlosti smo svjedočili neugodnim polemikama poput one koju je vodio književnik Feđa Šehović s generalom Jankom Bobetkom. Šehović je, naime, osjetio potrebu da generalu objasni ko je ustvari odbranio Dubrovnik jer se to očito zanemarivalo ili prešućivalo. Dakle, dragulj Mediterana i hrvatski turistički biser u značajnom su broju odbranili upravo Bošnjaci, odigravši presudnu ulogu u bitkama koje su spriječile pad Dubrovnika.

Iako se danas takav doprinos ne spori, on je bez značajnijeg spomena i zahvale i svodi se na obilježavanje Dana branitelja Bošnjaka i prvog poginulog Bošnjaka branitelja, heroja Šefika Pezerovića. Nedavno je Šefik Pezerović dobio svoju ulicu u Zagrebu, te je obilježeno mjesto na kojem je mučki ubijen, u Kuljanima, mjestu između Kostajnice i Dvora.

Do toga je došlo nakon ogromnih napora bošnjačkih manjinskih aktivista kojima je stalo da Bošnjaci u Hrvatskoj čuvaju svoj identitet i da im se na adekvatan način prizna historijska uloga u odbrani RH. Bio je to dug i mučan proces borbe protiv birokratije i finansijskih poteškoća. Ono što žalosti predstavlja činjenica da državni vrh u Hrvatskoj nikada do sada nije pronašao vremena da prisustvuje obilježavanju spomenutih jubileja. Njihovo sudjelovanje svodi se na slanje izaslanika koji monotono čitaju unaprijed pripremljene govore.

Ipak, jedan od onih koji je proteklih godina konzistentan u prisustvovanju i pomaganju svake vrste bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Da apsurd bude veći, hrvatski državni vrh nije bio zainteresiran da odaje počast poginulim braniteljima iz Domovinskog rata devedesetih, ali jeste bio raspoložen da slavi poginule Bošnjake iz Drugog svjetskog rata. Doduše, predstavili su ih kao Hrvate antifašiste. Naime, nekadašnjem premijeru Ivi Sanaderu odgovaralo je da godišnjicu pobune Bošnjaka pripadnika Handžar divizije unutar SS kampa za obuku u francuskom gradiću Villefranche uveliča svojim dolaskom.

Te 2006. godine postrojio se u Villefrancheu hrvatski državni vrh i s francuskim ministrom vanjskih poslova slavio hrabru pobunu i žrtvu “Hrvata” Ferida, Luftije, Muje, Mehe i Alije nad nacistima. Ova vrsta posvajanja bila bi sasvim u redu kada bi hrvatski državni vrh sve bosanske muslimane koji su podržavali zločinačku NDH posvojio kao što posvaja i pobunjenike antifašiste iz Villefranchea.

Možda je jedan od razloga nelagode koju osjeća današnji hrvatska politika i činjenica da tadašnja državni vrh “lijepe naše” vodi udruženi zločinački poduhvat protiv matične domovine Bošnjaka dok je 25.000 Bošnjaka ratovalo za Hrvatsku. Dok za Hrvatsku gine 1.100 Bošnjaka, tadašnje vodstvo te iste Hrvatske sudjeluje u organizaciji koncentracionih logora za Bošnjake. Javna je tajna da su bošnjačke izbjeglice hapšene ispred Zagrebačke džamije tokom 1993. i surovo deportirane u Hercegovinu.

O ovome šute Hrvati, a, zarad navodnog čuvanja dobrih odnosa, šuti i većina Bošnjaka na funkcijama iako su svojim očima svjedočili ove događaje. Valjda se smatra da je šutnja najbolji način da se sačuva i ovo malo manjinskih prava koje su Bošnjaci ostvarili u Hrvatskoj. Odnosno, oni koji su do sada bili na funkcijama smatraju da bi ih predugi jezik mogao koštati stečenih privilegija. Da stvari tako ne funkcioniraju i da je ustvari riječ o podaničkom mentalitetu dosadašnje bošnjačke elite u Hrvatskoj, dokazuje i status srpske manjine u Hrvatskoj.

Srpski saborski zastupnik Milorad Pupovac vrlo je glasan u odbrani srpskih manjinskih prava, a bez obzira na negodovanja javnosti (pa čak i izljeve mržnje), srpska manjina uživa značajnu finansijsku podršku države. U punom smislu riječi, neko bi mogao primijetiti i ironiju: Bošnjaci su prije 25 godina Hrvatsku branili od srpskih pobunjenika, a u današnje vrijeme od srpske nacionalne manjine mogu naučiti kako se bori za manjinska prava.

Također, ovdje se otkriva da Bošnjaci u Hrvatskoj ne moraju svoj legitimitet crpiti isključivo iz učešća u Domovinskom ratu. To učešće samo je pečat i potvrda, ali legitimitet i prava ostvaruju se temeljem međunarodnih konvencija o ljudskim i manjinskim pravima kojih je potpisnik i Hrvatska. Upravo to dokazuje i slučaj uživanja manjinskih prava srpske manjine u Hrvatskoj.

S obzirom na to da hrvatski državni vrh i danas ne odustaje od opravdavanja onoga što je u Hagu presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat, ne čudi da im isticanje sudjelovanja Bošnjaka u Domovinskom ratu nije dio poželjne nacionalne strategije. Niti će biti. Međutim, to ne znači da sami Bošnjaci u Hrvatskoj neće poduzeti korake potrebne da svoje zasluge pravovaljano istaknu i iskoriste. Očajavati nije prihvatljivo, a kukati još manje.

Naprimjer, bošnjačka udruženja u Hrvatskoj nikada nisu pripremila neku vrstu monografije o Bošnjacima u Domovinskom ratu koja bi bila temelj i izvor informacija ključnih za kreiranje slike o statusu branitelja Bošnjaka. Treba naglasiti da je potrebno više raditi, a manje negodovati. Treba biti realan i prihvatiti da niko to neće uraditi za Bošnjake ako ne urade ili potaknu sami. Uostalom, upravo se za manjinsku kulturnu autonomiju i dobiva novac iz budžeta RH, pa to i treba iskoristiti na koristan način.

Jedan od ključnih preduvjeta jeste da bošnjačka braniteljska populacija i bošnjačke braniteljske udruge ne budu ispolitizirane i politički uvjetovane. Branitelji predstavljaju časnu skupinu društva koja je često neshvaćena i opterećena problemima zdravstvene i finansijske naravi. Dakle, nije samo riječ o Bošnjacima, riječ je i o ukupnoj braniteljskoj populaciji. Međutim, ono što ponajviše žalosti kada je riječ o braniteljima Bošnjacima jeste da se rijetko ko bori za rješenje njihovih problema.

Bošnjačka braniteljska populacija u Hrvatskoj već je dugi niz godina ogorčena i nezadovoljna udrugama koje pretendiraju da ih predstavljaju. Takve udruge su privatizirane, demokratije nema, nesposobni kadrovi godinama su isti, a mnogi će svjedočiti da ih vode ljudi iznimno sumnjivog ratnog puta. Odnosno, da ratnog puta nisu ni vidjeli. Iznimke su na lokalnoj razini gdje se pojedinci bore da dostojanstveno obilježe mjesta pogibije Bošnjaka i pomognu braniteljima i njihovim obiteljima u svakodnevnim potrebama. Takav način djelovanja nažalost ne pronalazi odjeka na nacionalnoj razini te ne rješava najvažnija pitanja. Stoga, branitelji Bošnjaci još uvijek čekaju na organizirano, sistemsko i institucionalno djelovanje koje će priznati njihovu historijsku ulogu u stvaranju nezavisne i slobodne Hrvatske.

 

 

PROČITAJTE I...

Želi li Bandić da Hrvati u Sarajevu i BiH imaju isti položaj kao Bošnjaci u Zagrebu, trebalo bi ukinuti institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa, posmjenjivati sve Hrvate direktore javnih poduzeća, ambasadore, generale, ministre, uvesti kategoriju Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti i forsirati propagandu kako se Hrvatima daju velika prava jer je bošnjačka vlast u Sarajevu bila pokroviteljem godišnjeg hodočašća u organizaciji Katoličke crkve na spomen žrtvama Vukovara, uvesti davanje po dvadesetak hiljada maraka iz kantonalnih budžeta za izdavačku djelatnost manjinskih udruženja Hrvata

Posebno je paradoksalno da premijer Plenković, koji se često hvali svojim europejstvom, te koji uvijek oštro osuđuje miješanje Rusije u unutarnja pitanja Ukrajine, predvodi suludu kampanju protiv BiH pokušavajući svim raspoloživim mehanizmima utjecati na unutarnja pitanja BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!