ZAR TI JE OTAC BIO STAKLAR

Otkako mi opominjuća uzrečica dođe u svijest, sve se čini od stakla. Stakleno sjećanje. I u njemu kao podvornik onaj Cervantesov Staklenko, koji sam po sebi zna kako je to biti suvišan čovjek. Čovjek koji prije svega smeta samom sebi, a ako toga nije u potpunosti svjestan, tu je onaj slonovski glas da ga podsjeti. Iako nastoji biti nježan, slon u prodavnici staklenih stvari na kraju se toliko zbuni da izgleda kao da je razgoropađen. I bježi ne bi li bio nevidljiv. Koliko bi samo želio, kad bi se toga mogao dosjetiti, da mu je otac bio staklar

Nisam vjerovao kad sam to prvi put čuo. Kao stih iz drevne drame u stihovima.

Ili neka primjedba Ofelije. Kao ono iz monologa “kažu da je sova bila pekareva kći”.

Mogao bi tako nešto kazati i Hamlet. Ozriku? Ili kome već?

A stvar je više nego jednostavna.

Naša?!

I svi je znaju.

Zaklanjaš mi vidik. Skloni se.

 

Ljudi tako kažu. Jer se tako kaže. Toj uzročno-posljedičnoj vezi nikad kraja.

 

Jedno davno sjećanje.

– Briši, mali! Nije ti otac staklar.

Mali (koji sam bio ja) skloni se s negodovanjem i otvori se pogled na nekoliko kupačica, osobito na jednu.

 

Danas se stvari više događaju na ekranima u našim kućama nego u našim životima.

Naravno, o tom ne razmišljamo. Promatrači smo kao i u životu. Osjetimo, međutim, ponekad, kao da smo i mi to mogli učiniti. Čini nam se kao i da jesmo.

Osjećaj koji nam se čini dragocjen.

 

Možda se stoga u novije doba varijante ove uzrečice sve češće mogu čuti.

Gotovo da nije moguće njenoj magiji odoljeti.

Gledaju tako jarani utakmicu (šta bi drugo), a utakmica važna (koja nije). Domaćica im iznosi posluženje uz piće. Međutim, baš u tom trenutku na ekranu se događa nevjerovatna stvar. Važnija od onog što ona stavlja na sto.

I, naravno, njena prisutnost smeta.

 

Otkako mi opominjuća uzrečica dođe u svijest, sve se čini od stakla. Stakleno sjećanje. I u njemu kao podvornik onaj Cervantesov Staklenko, koji sam po sebi zna kako je to biti suvišan čovjek. Čovjek koji prije svega smeta samom sebi, a, ako toga nije u potpunosti svjestan, tu je onaj slonovski glas da ga podsjeti.

Iako nastoji biti nježan, slon u prodavnici staklenih stvari na kraju se toliko zbuni da izgleda kao da je razgoropađen.

I bježi ne bi li bio nevidljiv.

Koliko bi samo želio, kad bi se toga mogao dosjetiti, da mu je otac bio staklar.

 

Nikad se ne dosjeti i zato napušta krhotine staklenih svjedoka.

 

Ponekad su prozirnost i providnost sinonimi. Ipak, bolje je tu biti oprezan.

 

Otkako postoji staklo, a postoji otkako postoji i planeta, ljudi pokušavaju razumjeti šta se u njemu i s njim zbiva. Gledali su vulkanske komade, rezali njima i pokušavali nešto od njih načiniti. Sve dok nisu sami otkrili kako načiniti vlastiti stakleni svijet.

I lijep i koristan.

A onda su se počela zbivati čuda.

Neka su staklena razdoblja zaista ostala neprevaziđena.

Neka se i danas sjećaju sami sebe.

Sve su sačuvali: usne na čaši, osjećaj ruke koja čašu drži, staklenu posudu iz čijeg kljuna teče eliksir onog vremena.

Jedino nema ljudi koji su tu bili. Koji su s tim staklom živjeli.

Gdje li su se samo skrili?

 

Zar je moguće načiniti ljude od stakla?

I kako bi taj magični staklar načinio svoju djecu?

S nekom vilom od stakla možda.

Uronismo u nevjerovatni prizor iz neke nepoznate bajke, a živimo je, hoćeš-nećeš, – danas.

 

Djeca oca staklara su prozirna. Kroz njih možeš vidjeti sve što te zanima. I nikome ona u tome ne smetaju.

Možda jedino njih ne možeš vidjeti.

 

Ipak, korača i danas bakalaureatus (zapamtio sam tu riječ od trenutka kad sam je pročitao za sva vremena – to je naziv za najboljeg studenta koji se nema pravo tako zvati, jer zvanje laureatusa pripada djeci uglednih i moćnih ljudi). Korača Staklenko sokacima književnosti i sve mu je u tom svijetu čudno. Jer je on sam sebi čudan. Kako se samo toga dosjetio Cervantes? Razmišljao je o tom i jedan poznati splitski pisac i napisao svoju knjigu. O čemu? O Staklenku, naravno.

 

Nedavno tako opet sjedimo i gledamo utakmicu.

Šta bismo drugo?!

To je intimna varijanta nekadašnjih okupljanja na premijerama.

Nestrpljenje kod svakog pokazuje različite znakove.

A onda šutnja ponovno započne svoju igru.

– Nafo, bona…

– Šta je?

– Nije ti otac bio staklar.

Nafa spusti činiju na sto i iziđe. Bez riječi. Šta se tu ima kazati?!

Dogodilo se nešto značajno ili ne.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!