Zakrivena Objava

Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem”

Iako se Bošnjaci furaju da su neki muslimani, samo je mali broj među njima pročitao Kur’an. Po slobodnoj procjeni, najviše dva posto. U ovaj broj, u ovaj jad, ne treba, razumljivo, ubrajati proučene hatme, pogotovo ne one naručene, tzv. “i ćevap i sevap”, već isključivo pojedinačna čitanja na maternjem jeziku. Pošto je čitanje dijalog, podrazumijeva se da čitalac mora s vremena na vrijeme zastati i produmati o pročitanom, pa postaviti poneko pitanje, dopuniti ga s potpitanjem, ili, ako treba, čitavom mrežom potpitanja, sve dok ne bude jasno šta se hoće kazati, kako bi dijalog mogao biti nastavljen.

Ko ono reče kako treba “čitati olovkom, a pisati gumicom”? Ko god da je rekao, svaka mu čast, taj je shvatio koliko je čovjek kontingentan kriterij, koliko trošna i nestabilna tvar, a opet, koliko arogantno i samouvjereno biće. Toliko samouvjereno da olovkom piše (piše li, piše), a gumicom čita. U našem konkretnom slučaju to znači da pri susretu s Objavom treba striktno koristiti, ako ne baš hemijsku, onda makar običnu olovku, mada iz ličnog iskustva tvrdimo da je flomaster najbolji; može, naravno, i više flomastera, po mogućnosti različitih boja kako bi orijentacija u tekstu bila maksimalno olakšana, a i prvi, opći dojam veseo. Da, upravo to velim, šarati po Kur'anu, podvlačiti nejasna mjesta, na marginama dodavati komentare, prvi ajet u sahifi dijagonalom zakačiti za onaj iz sredine, jer jedino u tvom čitanju oni stvaraju asocijaciju, zakačiti i pokoji upitnik, pa neka stoji tu, možda ga neko životno iskustvo učini suvišnim. Samo tako možemo ukazati dužni respekt Božijoj knjizi, a ne kako naš naivni svijet misli motanjem u čisti peškir i stavljanjem na ormarske visine odakle nas dotični predmet neće vidjeti kako lažemo, psujemo, gledamo bezobrazluke i slično.

Zamislite jednog praktičnog mu’mina, kako ono sad kažu – “integristu”, “fundamentalistu”, kako dolazi pred Boga ili pred meleke – zavisi koje tumačenje odaberemo – i ondje ga malo propitaju o Božijoj objavi, a on, našavši se u životnom čudu, odgovori: “Stvarno nisam čitao.” Pa se, majčin sin, zvizne po čelu. Mada, možda mu i naumpadne, pa nevino, poput srednjoškolca koji je na čas tjelesnog došao u čizmama i bundi, u svoju odbranu doda: “Niko mi nije rekao da trebam.” Jer, zaista, niko mu i nije rekao da treba, zašto bi se to samo po sebi podrazumijevalo, a i zašto bi mu neko govorio kada bi onda taj neko izgubio ne samo posao nego i smisao postojanja?!

Duhovna situacija ima, dakle, svoju povijesnu genealogiju, a nizak procent čitanja Objave nije uopće slučajan. Kur’an je, ili ne baš Kur’an, nego aktivno čitanje Kur’ana, često potpuno zakriveno raznim pomagalima kao što su stanovite predaje, hutbe i predavanja, različita teološka djela, šerhovi i glose, ilmihali i slični diskursi koji nas oslobađaju od ličnog susretanja s tekstom, i to do te mjere da se ono i ne smatra neophodnim. Na neki je način muslimanska tradicija implicitno istiskivala čitanje Kur’ana, a s čitanjem i razmišljanje kao takvo. Od muslimana se zapravo i ne očekuje da pročitaju Kur’an. Ako bismo se zarovili u epistemologiju ove povijesti i otkopali razloge zaklanjanja Objave različitim diskursima, sigurno bismo na nekoj dubini otkrili razumljivu brigu i strah uleme pred liberalizacijom čitanja koja može odvesti ummet u dogmatsku anarhiju. Zamislite da svako tumači sveti tekst, kuda bi to odvelo!? Evo primjera. Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Otišla je s lokalnim softom, a ondje su ih dočekali kao da su neka velika gospoda. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe prije iftara. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem.”

S druge strane, jasno je kako su određeni diskursi i tumačenja monopolizirali Objavu i time onemogućili da njeni temeljni principi i ciljevi dođu do izražaja. Otud mjestimični sukobi pojedinačnih ljudskih tumačenja i općih principa Objave: naprimjer, u Objavi stoji da se niko ne smije prisiljavati u vjeru (ni u vjeri), a diskursi preporučuju ubistvo ako neko izađe iz islama. Ima takvih stvari hejbet. Etički plan Kur’ana, kao onaj fundamentalni, često se ostavlja po strani, možda zato jer nije ni pročitan.

Ali svi smo primorani slušati te diskurse (u bogatom mnoštvu njihovih formi), ponekad čak u sastavu samih obreda, tako da nam je oduzeta mogućnost da skočimo i izađemo preko vrata, ili da ustanemo i kažemo kako se ne slažemo s izrečenim. Svako od nas ima svoj repertoar. Ponekad me takve stvari potpuno slome, tako da poslije obavezno svratim negdje da nešto pojedem, da se fizički i duševno oporavim, previše kalorija mi ode na unutarnje grčeve. Baš prošlog petka, poslije džume, odem, zaista iz čiste nužde, u jednu aščinicu. Tu mi priđe konobar, veseo neki tip.

– Šta imaš čorbasto? – pitam kao iskusno.

– Teleću i begovu – odgovara.

– Šta preporučuješ? – pitam kao neiskusno.

– Ma jedi, brate, kako se osjećaš – napravi se pametan konobar.

– E, onda teleću.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!