Za “manjak ljubavi” obostrana je krivica

Činjenica da bosanskohercegovačka dijaspora godišnje ulaže oko 1,57 milijardi eura u Bosnu i Hercegovinu govori o njenoj veoma važnoj ulozi u ekonomskom razvoju ove zemlje. Kao najveći ulagač, dijaspora bi trebala mnogo više utjecati na procese u zemlji svog porijekla, ali to nije slučaj. Na izborima 2014. godine pravo glasa iskoristilo je svega 30.000 državljana Bosne i Hercegovine koji žive van granica domovine, što je poražavajući podatak

Bošnjačka “migrantska priča” započela je još krajem 19. stoljeća, kada, uslijed okupacije Bosne i Hercegovine, veliki broj stanovnika svoje utočište traži, prije svega, u Turskoj, ali i u ostalim evropskim zemljama. U prvoj polovini 20. stoljeća, a posebno nakon svjetskih ratova, Bošnjaci su, najčešće iz ekonomskih razloga, napuštali domovinu, odlazeći u bogate evropske zemlje. Trend migracija nastavljen je i u drugoj polovini 20. stoljeća, kada Bošnjaci najviše naseljavaju Njemačku i Austriju te skandinavske zemlje. Prema zvaničnim podacima koje je 2014. godine objavilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, 1.941,729 ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine živjelo je izvan granica svoje zemlje. Uzme li se u obzir rast iseljavanja u posljednjih nekoliko godina, dolazimo do zaključka da u zemljama iseljeništva ima više od dva miliona građana koji vode porijeklo iz Bosne i Hercegovine.

NEZAINTERESIRANA TREĆA GENERACIJA

Činjenica da bosanskohercegovačka dijaspora godišnje ulaže oko 1,57 milijardi eura u Bosnu i Hercegovinu govori o njenoj veoma važnoj ulozi u ekonomskom razvoju ove zemlje. Kao najveći ulagač, dijaspora bi trebala mnogo više utjecati na procese u zemlji svog porijekla, ali to nije slučaj. Na izborima 2014. godine pravo glasa iskoristilo je svega 30.000 državljana Bosne i Hercegovine koji žive van granica domovine, što je poražavajući podatak. Shvativši da je dijaspora uspavana po pitanju političkih procesa koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini, širom dijaspore organizirane su ovog ljeta brojne akcije s ciljem animiranja dijaspore pred predstojeće izbore.

Akcije su urodile plodom, a rezultat toga rekordan je broj prijavljenih Bošnjaka iz dijaspore za izbore koji se održavaju 7. oktobra. Međutim, zbog čega je potrebno organizirati akcije i razne skupove kako bi se bosanskohercegovačka dijaspora zainteresirala za aktivno učešće u izbornom procesu? Jedan od odgovora svakako se krije u općoj situaciji koja vlada na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, što dijasporu demoralizira u pogledu izlaska na izbore. Mnogo značajniji faktor jeste slaba zainteresiranost treće generacije iseljenika, koja je većinom rođena u zemljama u koje su njihovi roditelji došli prije tridesetak godina.

U jednom od razgovora prvi predsjednik Svjetskog saveza bosanskohercegovačke dijaspore Namik Alimajstorović naveo je da “ova generacija neće biti novi bankomat”, kako se prethodnih godina najčešće gledalo na bosanskohercegovačku dijasporu. Maćehinski odnos i isključivanje iz bitnih procesa u prethodnim godinama u velikoj je mjeri dovelo do “otuđivanja” nove iseljeničke generacije, koja svoju povezanost sa zemljom porijekla sve više manifestira kroz rijetke sportske događaje i povremene godišnje dolaske. Bosna i Hercegovina nema ministarstvo za dijasporu, koje bi preuzelo brigu za svoje građane u zemljama iseljeništva, a upravo krovna organizacija koja bi se bavila pitanjima iseljeništva već je godinama nešto što priželjkuju Bosanci i Hercegovci u svijetu.

Sigurno je da bi osnivanje takve institucije dovelo do unapređenja odnosa na relaciji dijaspora – matica, međutim, mnogo toga treba uraditi i naša dijaspora po pitanju jačanja ovog odnosa. Primjer turskog iseljeništva koje, bez obzira na to gdje se nalazi, veoma brižno i ljubomorno čuva svoj jezik, kulturu i tradiciju četiri ili pet generacija nakon što su njihovi preci napustili Republiku Tursku govori nam da je za “manjak ljubavi” između matice i dijaspore krivica ipak obostrana. Rasprave o dijaspori u Bosni i Hercegovini najaktuelnije su tokom ljeta, kada, zbog godišnjih odmora, dolazi veliki broj naših ljudi rasutih po cijelom svijetu. Septembar je mjesec kada priče i rasprave utihnu, a to potraje sve do kraja decembra, kada određeni dio njih ponovo dolazi u posjetu svojoj rodbini. Činjenica je da treća generacija, koja je rođena van Bosne i Hercegovine, polahko gubi poveznicu sa svojom domovinom, a posjete domovini sve su rjeđe.

PODJEDNAKA ODGOVORNOST

Nezanemariv broj onih što su za svoje životne saputnike izabrali domicilne stanovnike zemalja u kojima sada žive također ima veoma snažnu ulogu na izgradnju ličnosti Bošnjaka koji odrastaju daleko od svoje domovine. Usporedbe radi, na dalekom Islandu, na kojem boravi oko 300 stanovnika porijeklom iz Bosne i Hercegovine, živi i nekoliko hiljada doseljenika iz Poljske. Poljaci su najveća nacionalna manjina na Islandu, a, po načinu svog organiziranja i njegovanja tradicije zemlje iz koje dolaze, mogu poslužiti kao veoma pozitivan primjer. Poljaci su se izborili da njihova djeca kontinuirano uče o kulturi, historiji i jeziku Poljske, što ne utječe na njihovu dobru integriranost u islandsko društvo. Bošnjaci su po dolasku na Island bili veoma srdačno primljeni od Islanđana, a činjenica da su općinske vlasti na Islandu pomagale i finansirale učenje bosanskog jezika svega nekoliko godina nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu dovoljno govori o mogućnostima koja nudi ova zemlja.

Ova napomena veoma je važna zato što danas druga i treća generacija Bosanaca i Hercegovaca ne iskazuju dovoljnu zainteresiranost za učenje bosanskog jezika i historije svoje domovine. Sve je, dakle, do razvijene svijesti i volje koje, nažalost, ima sve manje među mlađom populacijom u dijaspori. Bilo da je riječ o uključenosti u političke procese, njegovanju svoje tradicije ili nečemu trećem, vidljiv je pad interesiranja, za šta sasvim sigurno ne može biti kriva samo matica. Tvrdnja da su loša ekonomska i politička situacija dovele dodatno do zahlađenja odnosa na relaciji matica – dijaspora stoji, ali priče o tome da su upravo ovi faktori presudni nemaju uporišta. Primjeri zemalja iz regije u kojima također ne “cvjetaju ruže” pokazuju da za ljubav trebaju dvije “strane”. Kolika je krivica države zbog udaljavanja dijaspore, toliko odgovornost leži i na dijaspori, posebno na mlađoj populaciji.

Naravno, situacija nije onakva kakvom se dominantno predstavlja, imamo i niz pozitivnih primjera širom Evrope gdje bošnjačka djeca uče bosanski jezik u našim dopunskim školama (Velika Britanija, Švedska, Danska, Njemačka itd.). Iako kroz dopunske škole nastavnici nastoje u djeci probiti ljubav prema domovini na originalan i zanimljiv način, interesiranje za dopunskim školama polahko opada. Najbolji pokazatelj ovakvog trenda jeste Velika Britanija, u kojoj je prije petnaest godina postojalo jedanaest dopunskih škola na bosanskom jeziku, dok ih sada postoji svega šest.

Slična je situacija i u ostalim zemljama u kojima žive Bošnjaci, što je jasan znak da se nešto treba poduzeti. Nastavnici ističu da su dopunske škole nemoćne u situacijama kada roditelji djeci ne razvijaju ljubav prema domovini. Jedno je sigurno, bilo da je riječ o Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, ili o Bošnjacima u iseljeništvu, to je jedan narod koji ne bi trebao tražiti izgovore za zahlađenje odnosa. Kao i u svemu, tako i na ovom planu zajedničkim i koordiniranim akcijama može se mnogo uraditi na jačanju domovine Bosne i Hercegovine. Rasprave nam ne donose ništa dobro osim što onim nedobronamjernim zadovoljavaju dnevnu kvotu negativnih vijesti od kojih ni matica ni iseljeništvo nemaju koristi.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!