Vučić je lukav, ali ne u tolikoj mjeri da se njegove namjere ne mogu prozreti

Niko ne bi trebao ružno misliti o međusobnom iskazivanju ljubavi i srodstva srpskog naroda na Balkanu ako ona nije nasilna prema drugima. No, mi ovdje ne govorimo o ljubavima jer primjećujemo ponovo udruživanje za ostvarivanje (veliko)srpskog interesa na štetu drugih naroda. Vučićeve namjere u vanjskopolitičkom kretanju, dakle, mnogo su dublje od onih koje on deklarativno izgovori – želja za pomirenjem, saradnju, stabilnost i slično

Piše: Hamza PRELJEVIĆ

Dobra vijest za građane Bosne i Hercegovini jeste vijest da može biti bolje, da ima nade za napredak, a ona počinje s promjenom kursa srbijanske vanjske politike. Odnosno, da ono što Aleksandar Vučić kao sadašnji predsjednik Srbije deklarativno zagovara bude potvrđeno na djelu. Vučić želi pomirenje, stabilnost, mir, saradnju, gradnju zajedničke budućnosti, evrointegracije itd. Toliko često koristi ove pojmove da se pitamo zašto nema jaču podršku u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu?

VUČIĆ BOLUJE OD AMBICIJE DA POSTANE BALKANSKI PUTIN

Zato što su Vučićeva sveukupna politička djela daleko od onoga o čemu priča. Drugim riječima, njegova politička djela podrivaju samu inicijativu za pomirenje. Posljednji primjer jeste Vučićevo prisustvovanje otvaranju autoputa “9. januar” na dionici Laktaši – Drugovići. Otvaranju su 1. decembra prisustvovali i predsjednik RS-a Milorad Dodik i premijerka Željka Cvijanović. Novac za izgradnju osiguran je iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. Prvo što upada u oči jeste veliki broj zastava Republike Srbije i Republike Srpske dok zastava BiH, već uobičajeno, nije bila istaknuta, iako je Vučić bio u službenoj posjeti entitetu koji je neotuđivi dio BiH.

Drugo što upada u oči, upravo jer je teško naći sličan primjer u svijetu, jeste da političar iz susjedne države može svečano otvoriti autoput u susjednoj zemlji. Ovo bi bilo razumljivo da je Srbija finansirala ovaj projekt, ali i tada bi bilo skandalozno s obzirom na sam naziv autoputa i poruke koje iz njega proizlaze.

Vučić, ustvari, svojim djelovanjem i utjecajem kod Srba u BiH i regiji pokazuje da on, zapravo, boluje od ambicije da postane “balkanski” Putin, odnosno, primjećujemo jednu totalitaristički nastrojenu političku ličnost bez obzira na to da li bio on na poziciji premijera ili predsjednika, za kojeg važi maksima “bilo kuda, srpski vožd svuda”. Naprimjer, Vučić je u svojstvu premijera Srbije prisustvovao otvaranju prve dionice ovog autoputa od Doboja do Prnjavora, koja je otvorena 11. septembra 2016. Naziv autoputa vrijeđa druge narode koji žive u entitetu Republika Srpska, odnosno BiH, te je njegova proslava 26. novembra 2015. godine proglašena neustavnom od strane Ustavnog suda BiH. Nakon nešto više od godinu dana, Aleksandar Vučić, sada kao predsjednik Republike Srbije, otvorio je novu dionicu autoputa čije je ime u direktnoj kontradikciji s lijepom zamisli izgradnje pomirenja među narodima regije. Vučić je svojim dolaskom pokazao i da ne poštuje odluke pravnih institucija države BiH. Deveti januar ne bi trebao biti naziv autoputa budući da je tog dana 1992. godine počelo izvršenje ideje koja je dovela do etničkog čišćenja, genocida, sistematskog silovanja i namjernog rušenja bogomolja. Zar se iko, pa i slatkorječivi Vučić, može ponositi nečime što nosi naziv iz prethodno navedenog? Međutim, Vučić je lukav, ali ne u tolikoj mjeri da se njegove namjere ne mogu prozreti.

Naprimjer, Vučić nije prisustvovao obilježavanju dana Republike Srpske 9. januara 2015. godine, nakon što je Ustavni sud BiH proglasio taj dan neustavnim, ali naglasivši da je na svakom članu Vlade da odluči da li će 9. januara ići u Banju Luku te ponovivši da mora čuvati integritet BiH jednako koliko i Republike Srpske. Zanimljivo je da je u svemu tome Vučić zaboravio naglasiti da članovi Vlade koji se odluče prisustvovati obilježavanju neustavnog Dana Republike Srpske ne predstavljaju njegovu Vladu, ministarstva i Srbiju, već sebe kao pojedince. Vučić je s ovakvom retorikom pokušao skrenuti pažnju međunarodne zajednice da je on taj koji želi svima dobro na Balkanu, a da su svi političari u okruženju Srbije u velikoj zabludi, te da upravo radi toga niko njega ne razumije. Nakon ovakvog poteza, Vučić se odlučuje doći u BiH i otvoriti dionice autoputa koje nose naziv po datumu koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim u obilježavanju dana osnivanja Republike Srpske. Na svečanom otvaranju dionice između Laktaša i Drugovića, 1. decembra 2017. godine, Aleksandar Vučić je rekao:

“Mi smo ove godine nešto više pomogli nego prethodnih godina. Uspeli smo svoju zemlju da pomognemo. Pomogli smo Republici Srpskoj, pomoći ćemo i u Federaciji. Mi ljude delimo po tome da li su dobri ili loši, a ne po tome kojoj naciji pripadaju. Želim vam svima dobro zdravlje, a znam da se uspesima i u sportu i u svemu drugom radujete jednako koliko se raduju i građani Srbije. A nekako ove godine imamo više uspeha nego ikada. Mi poštujemo integritet BiH, ali volimo Republiku Srpsku, nikad to nismo krili. Živela Republika Srpska, živela Srbija.”

Niko ne bi trebao ružno misliti o međusobnom iskazivanju ljubavi i srodstva srpskog naroda na Balkanu ako ona nije nasilna prema drugima. No, mi ovdje ne govorimo o ljubavima jer primjećujemo ponovo udruživanje za ostvarivanje (veliko)srpskog interesa na štetu drugih naroda. Vučićeve namjere u vanjskopolitičkom kretanju, dakle, mnogo su dublje od onih koje on deklarativno izgovori – želja za pomirenjem, saradnju, stabilnost i slično.

INICIJATIVA ZA POMIRENJE NIJE PROBLEM, INICIJATOR JESTE

Za razumijevanje složenog odnosa između Republike Srbije i BiH potrebno je sagledati kontekst utjecaja velikih sila i historijski kontekst s naslijeđenim teretom sukoba iz ranih devedesetih te direktno uplitanje Republike Srbije u agresiju na BiH. Republika Srbija nema definiranu vanjsku politiku prema susjednim državama u formi vanjskopolitičke strategije, prioriteta i slično, već se ona formira na osnovu vladajuće stranke (ili koalicije) i političkog liderstva. A gledano na Srbiju od njene potpune samostalnosti 2006. godine, pa do izbora kada su njeni građani odlučili podržati Aleksandra Vučića za predsjednika Srbije, moglo bi se zaključiti da nije bilo velikih pomaka. Od samostalnosti, Srbija je prošla kroz tri izborna procesa i pri tome izabravši po jedan mandat Borisa Tadića (2006–2012), Tomislava Nikolića (2012–2017) i Aleksandra Vučića (2017–2022) za šefa države.

Svi od navedenih predsjednika bili su na ovaj ili onaj način uključeni u ratna dešavanja tokom devedesetih, a ponajmanje Boris Tadić. Ako ovo stavimo u kontekst BiH, možemo navesti sljedeće: historijat uloge Tomislava Nikolića u ratu u BiH nije poznat, ali je obznanjena činjenica da je Vojislav Šešelj 1993. godine na Romaniji proglasio Nikolića četničkim vojvodom. S druge strane, dostupni snimci iz ratne arhive potvrđuju aktivno prisustvo Aleksandra Vučića uz “nekadašnjeg” idola Šešelja na ratištima u BiH. Svoje prisustvo u BiH tokom rata 1992. i 1993. godine, licemjerno i lažno, pravdao je svojim novinarskim poslom na Palama. Osvrćući se na pozadinu svakog pojedinačnog predsjednika Srbije, moglo bi se zaključiti da, kada je riječ o BiH, Vučić ima najproblematičniju pozadinu upravo radi svojih uvjerenja i aktivnosti tokom devedesetih, a koje su bile dio njegove javne retorike sve do osnivanja Srpske napredne stranke 2008. godine.

Sistematskim pregledom postojećih izjava Aleksandra Vučića, dok je bio član Srpske radikalne stranke, gotovo je nevjerovatno povjerovati da se ovaj čovjek danas zalaže za apsolutno suprotne stavove. Međutim, nije riječ o odbacivanju radikalnih stavova nego strategiji transformacije u mirotvorca koja je bila neophodna jer u prijašnjoj “koži” radikala nije mogao doći do trenutne političke moći. Vučić opstaje na političkoj sceni i u tome uspijeva jer posjeduje izuzetne vještine kamufliranja i rijetko viđeni dar za politički populizam i demagogiju.

Nas zanima koliko je njegova ideološka transformacija doprinijela poboljšanju ili pogoršanju u odnosima s BiH? Je li njegova politika prema bosanskim Srbima destruktivna ili prijateljska za poboljšanje prilika u BiH? Je li kroz jaku, sistematsku, stabilnu i trajnu podršku bosanskim Srbima BiH može uspjeti u svojim namjerama da postane evroatlantska članica? Najbitnije pitanje jeste: postoji li razlika između njega i njegovih prethodnika, ili on sprovodi Miloševiću politiku na jedan lukaviji način?

Nije nepoznata činjenica da Aleksandar Vučić stimulira promjenu politike na Zapadnom Balkanu. Kroz svoje političke nastupe često zagovara pomirenje u regiji iako nikada do sada nije deklarativno objasnio šta pomirenje za njega podrazumijeva. Je li se kroz proces pomirenja želi reći da su sve narodnosti i nacije radile loše stvari tokom posljednjih ratova na Balkanu, pa kroz to provući znak jednakosti između agresora i žrtve? Ako je tako, sigurno neće naići na razumijevanje u BiH i Hrvatskoj. U tom smislu, predložio je “zajednički dan – dan sjećanja na žrtve posljednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije”, što jasno implicira na izjednačavanje agresora i žrtve. “Nikada neću odustati od ideje o zajedničkom danu sjećanja za sve žrtve ratova s prostora bivše Jugoslavije. Ponosan sam na tu inicijativu i vjerujem da će se kad-tad, makar i za dvije do tri godine, regija pomiriti”, rekao je Vučić. Ovu inicijativu prihvatili su političari iz Republike Srpske i crnogorski predsjednik Filip Vujanović, dok su ostali s pravom odbili ovu inicijativu jer ona upravo ide u pravcu izjednačavanja agresora i žrtve. Dakle, Vučić treba pojasniti šta podrazumijeva pod pomirenjem i šta nacije Zapadnog Balkana dobijaju kroz sami taj proces, a zatim će kroz jasne parametre procesa pomirenja inicijativa najvjerovatnije pronaći podršku u BiH.

Potom dolazimo do problema s prirodom inicijatora pomirenja jer je Vučić tokom ratnih događaja u Bosni uzeo učešće u aktivnostima četničkog vojvode Šešelja. Ne bi sve tako bilo crno što se tiče Vučićeve prirode i njegovog odnosa prema BiH, na koncu, nije jedini srbijanski političar koji je bio umiješan u agresiju, da glavni problem ne predstavlja njegova retorika i agresivne izjave vezane za Bosnu i Bošnjake. U moru takvih izjava izdvojit ćemo dvije najpoznatije i najekstremnije.

Tokom 1995. godine u svojstvu poslanika Narodne skupštine Republike Srbije Vučić je izjavio: “Za jednog Srbina, ubićemo 100 muslimana.” Šovinizam i etnocentrizam tada je krasio Vučića, koji danas krivce, umjesto u sebi, traži u navodno njemu nenaklonjenim medijima. Tvrdi da se njegove izjave izvlače iz konteksta, a, uz najbolju namjeru, nemoguće je povjerovati da se tako teške riječi mogu izvući iz konteksta. Vrijeme je da Vučić kaže da je bio dio ratne srbijanske političke garniture i da pokrene mehanizme katarze u svom narodu čija je politika krivac za genocid. Niko od njega ne traži detaljne izvještaje o njegovom učešću u ratu, niko od njega ne traži da kleči na koljenima i žrtve moli za oprost, ali se traži, jer je to vidljivo u javnosti, da prestane da se poigrava s osjećajima Bošnjaka i s pravnim legalitetom države BiH.

Vučić je za govornicom Narodne skupštine Republike Srbije, držeći tablu s imenom ratnog zločinca Ratka Mladića, izjavio sljedeće: “Na svakom mjestu čitave familije Vučića, a nismo mala familija, na svakom mjestu, bit će baš ovo [dižeći plavu tablu s imenom Ratka Mladića], da vam još jednom pokažem – sigurna kuća za generala Ratka Mladića.” Ne samo da je upućivao prijetnje Bošnjacima već se ponosno bratio s onima koji su u ime Srba ubijali nesrpski narod. Služeći se ponovo kontekstualnom analizom, mogli bismo vidjeti da je Vučić svoje stavove i uvjerenja “prišio” čitavoj svojoj porodici, odnosno, ono što on radi zapravo je dio njegovog porodičnog odgoja. Kao i za prethodnu izjavu, izvinjene ne postoji, a čak nije ni pokušao naći krivca u nesklonim medijima.

Ipak, nakon dugog perioda, Vučić je počeo birati riječi. Nadogradio je diplomatske manire te postao oprezniji i lukaviji političar. Više ne prijeti direktno, ne govori otvoreno o svom političkom “ocu” (Šešelju) i slično. Današnji je Vučić političar koji najviše spominje mir i potrebu pomirenja naroda na Zapadnom Balkanu. Proces pomirenja krucijalan je za ovaj dio Evrope, to je jasno, ali je zahtjevan i ne traži samo inicijativu već i niz radnji kojima se inicijativa potvrđuje. Vučić zaslužuje politički kredit za pozitivizam koji pokušava naglasiti, ali pitamo se kako da ga se ozbiljno uvaži kada nije pronašao riječi izvinjenja za svoje ratne izjave. Upravo radi toga, njegova se inicijativa u BiH ne može ozbiljno shvatiti.

VUČIĆ I SREBRENICA

U svom nastajanju da izgradi proces pomirenja, Vučić je odlučio predstavljati Srbiju na komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici. U svojstvu tadašnjeg premijera Vlade Srbije, Vučić je jasno rekao da Srbije ne može podržati rezoluciju o Srebrenici, ali on kao jedan od predstavnika Srbije spreman je pognuti glavu pred žrtvama Srebrenice. Naravno, kako je sam rekao, nije tražio veto od članica Vijeća sigurnosti UN, već im je samo obznanio da se Srbija ne slaže s rezolucijom, ali, nakon dobijenog pisma, Rusiji nije puno trebalo da stavi veto na tu rezoluciju. Šta je onda Vučić želio postići s odavanjem počasti žrtvama genocida, kada je nakon svih spornih izjava odlučio se suprotstaviti rezoluciji o Srebrenici? Možda se ovdje i ponajbolje vidi njegova strategija manipulativne kamuflaže koja se predstavlja u “mirotvornom” dresu Srbije. Štaviše, nakon što se vratio iz Srebrenice, vrlo je vješto medijski iskoristio ono što se predstavljalo kao organizirani napad na njega kao “mirotvorca” i “pomiritelja” od strane bošnjačkih “fundamentalista”. Uskoro je otkriven niz policajaca iz Republike Srbije i Republike Srpske koji su se nalazili infiltrirani među civile i porodice žrtava. Vučić je ovim činom opet povrijedio integritet BiH jer strane obavještajne službe i policajci bez odobrenja državnog vrha nemaju prava djelovati na području BiH. Za razliku od Vučića, prisustvo Borisa Tadića na komemoraciji u Potočarima dočekano je s uvažavanjem, a izostali su i ekcesi. Tadić je prokomentirao Vučićev dolazak u Srebrenicu ovim riječima:

“Ukoliko Vučić nije pozvan, nije bilo moguće u političkom i diplomatskom smislu da on ovog trenutka dođe u Srebrenicu. Moja uloga u ratu nije ista kao uloga lidera SNS-a i ostalih. Ja sam, odlazeći u Srebrenicu, učinio jedan gest koji je trebao da znači akt pomirenja i da se pokrene proces koji nije lociran samo na genocid. Bilo je potrebno proširiti ideju pomirenja. Mislim da je morao da uputi lično izvinjenje, a moj akt je bio akt predsednika Srbije.”

Tokom ratnih dešavanja u Bosni, Vučić je otvoreno davao podršku i potporu za ono na što je u tom periodu bilo de facto ilegalan akt, proglašenje Republike Srpske, koja je legalizirana s Daytonskim mirovnim ugovorom 1995. godine. Ipak, Vučić je danas od one političke garniture koja se uz podršku Pravoslavne crkve poziva na Dayton i kontinuirano spominje zaštitu Republike Srpske i srpskog naroda u BiH. No, postojanje Republike Srpske u BiH nije politički ugroženo, ali jeste ekonomski, i to zbog Dodikovog korumpiranog režima. Također, gradnja funkcionalnije države BiH nije ni u jednom trenutku značilo ukidanje ili majorizaciju drugih nad Srbima. Svaka promjena nadležnosti i stvaranje novih institucija direktno je značilo srpsko prisustvo u njima. Često spominjanje zaštite srpskog naroda i Republike Srpske ne aludira ni na šta drugo nego na “zveckanje” oružjem. Vučić treba shvatiti da napori koji se u BiH ulažu u procesu reforme teže ka izgradnji funkcionalne države, što će pomoći da BiH postane članica Evropske unije i da poboljša prilike u društvu, a ne da se ukine Republika Srpska. Upućivanje ovakvih ili sličnih izjava mogu samo izazvati neželjene efekte u regionalnoj saradnji.

Ipak, treba reći da je dobro primijetio da je izgradnja pomirenja među Bošnjacima i Srbima od velikog značaja za sve zemlje u okruženju. Ako Vučić odlučno uđe u ovaj proces, i u najmanju ruku deklarativno izrekne riječi izvinjenja, odnosi Srba i Bošnjaka mogli bi se značajno popraviti. U tom je procesu od ključne važnosti da dođe do pune saradnje dviju država, a ne dvaju naroda. U svom mandatu šefa Vlade Srbije, Vučić je često dolazio u BiH i primao goste iz BiH, što doprinosi poboljšanju odnosa i pomirenju, ali taj odnos ostaje hibridan sve dok Vučić ne prestane otvarati dionice autoputa koje nose ime po danu koji simbolizira genocid nad Bošnjacima i pritom izgovara: “Živela Republika Srpska, živela Srbija!” Državnik koji posjećuje drugu državu ne može to dopustiti ako se smatra predvodnikom pomirenja. Kada stigne u Banju Luku i izgovori: “Živela Bosna i Hercegovina, živela Srbija”, tada od vještog manipulatora postaje istinski državnik.

O autoru: Hamza Preljević viši je asistent iz oblasti međunarodnih odnosa na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS).

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

Nekadašnji komandant 7. muslimanske brigade Šerif Patković danas je predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije Armije RBiH, koja okuplja Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja, Savez demobilisanih boraca u FBiH, organizaciju Porodica šehida i poginulih boraca i Savez ratnih vojnih invalida. Aktivan je u upravnim odborima fondacija za pravnu pomoć borcima Armije RBiH i za stambeno zbrinjavanje boračke populacije u FBiH. S komandantom smo razgovarali povodom oslobađajuće presude Naseru Oriću, ali i reakcije koju je uputio ispred koordinacije koju vodi na, za borce, neprihvatljivo imenovanje Svetlane Cenić na poziciju predsjednice Nadzornog odbora BH Telecoma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!