Volim te, bola’

Osnovan davne 1922. godine Radničko sportsko društvo “Velež” decenijama je bio jedan od najboljih sportskih klubova Bosne i Hercegovine. U ratu protjeran iz svog doma, uništene prošlosti, nakon rata “Velež” je bio žrtva politike, javašluka, nerada, kriminaliziranih sportskih radnika. Sve je to, dolaskom nove Uprave, ostalo iza “Veleža”. Reporteri Stava bili su u Mostaru i posjetili gradilište novog “Veležovog” stadiona nazvanog Rođeni, najljepše sportske priče u Bosni i Hercegovini.

Foto: Velija Hasanbegović

Tek Toyotin terenac odaje da nije riječ o jednom od građevinara koji sklapaju konstrukciju nove tribine “Veležovog” stadiona, koji se odnedavno zove – Rođeni. Da nije moćnog vozila, teško da bi ga ko prepoznao u gomili užurbanih majstora. Maskirne hlače, majica, radne patike na nogama. Desetak sati dnevno je na stadionu. Nadzire radove, dogovara poslove, gleda trening “Veležovih” nogometaša. Kosi travu savršeno uređenog terena. On je osoba koja je najzaslužnija što se ovaj klub, po ko zna koji put u svojoj historiji, oteo iz mrtvih. I što treći put u svojoj historiji gradi vlastiti stadion. “Znaš, on ti je došao kao hodža na dženazu. Ostalo mu je samo da pita Mostarce ‘Hoćemo li mu halaliti’ i da počne trpati raku. Tako je loše bilo stanje”, kaže nam jedan od navijača “Veleža” dok gledamo trening prvog tima.

Šemsudin Hasić nije htio halaliti. Nije se želio odreći kluba koji je obilježio njegovu mladost, kluba simbola Hercegovine. Sa svojim suradnicima, ljudima koji vole “Velež” onako kako se voli dedo, odlučio ga je spasiti. I uspijeva mu. Ljubav, rad, sposobnost. Ali i novac. Energija koju su Hasić i suradnici uložili u klub osjeća se na svakom koraku u Vrapčićima. Zarazna je, pa i djeca iz okolnih kuća dolaze na gradilište i razgovaraju s njim. Pričaju o utakmicama, stadionu, novim reflektorima…

DOGOVOR KLUB GRADI

Ali Šemsudin Hasić ne priča s novinarima. “Ovo što vidite neka priča umjesto mene. Za sve ostalo imate na raspolaganju ostale ljude iz kluba“, kaže nam ovaj nekadašnji pilot helikoptera JNA, borac Armije BiH od dana njezinog osnivanja. Danas je vlasnik uspješne firme Hercegovinalijek. I predsjednik kluba koji je prije samo pola godine bio na rubu ispadanja iz Druge lige. Danas je u sigurnoj zoni.

No, mnogo je važnije ono što se u Mostaru dešava oko “Veležovog” terena. Okončana je gradnja pomoćnog travnjaka s vještačkom travom. Postavljeni reflektori, uređene prostorije Omladinske škole. Kupljena su dva nova kombija za djecu kojima idu na treninge i utakmice. Na glavnom terenu dovršava se gradnja tribine koja će u svojoj utrobi kriti 23 kreveta u sobama rezerviranim za igrače. Bit će tu i sala za sastanke, restoran, bazen, sauna, komore, sala za masažu. Sve neophodno za, kako bi to kazao Miroslav Blažević, rekuperaciju igrača. A njima će od naredne sezone biti uvedeno radno vrijeme. Treninge i sate do kraja dana provodit će na stadionu. U vježbi, odmoru, analizi utakmica. Tako je odlučio trener Ibro Rahimić. Nekadašnji igrač “Veleža” dobar dio svoje karijere proveo je u Švicarskoj, pa je iz te zemlje, s bratom koji je trener u Omladinskoj školi, donio drugačiji način rada. Drugačije razmišljanje. Srce je uvijek znalo gdje mu je mjesto, zbog njega je napustio klupu kluba iz Kaknja, nije želio ni zarađivati novac radeći u Saudijskoj Arabiji. U “Veležu” nema ugovor nego dogovor. Nema plaću. Ali uspješno vodi klub i vodit će ga, kako je planirano, i narednih godina kada žele ući u Premijer ligu, a za nekoliko sezona igrati i utakmice evropskih kupova.

“Plan je ove sezone da opstanemo a da se iduće godine vratimo u Premijer ligu. Moramo okončati finansijsku konsolidaciju kluba. Ne želimo igrati Premijer ligu i da svako kolo napravimo deset hiljada maraka dugova. Moramo biti stabilni i u isto vrijeme vraćati dugove“, kaže nam Ibro Rahimić. “Plan je za dvije godine imati stabilan klub. Mi ćemo ‘Velež’ podići, akobogda, i vratiti gdje treba, dovest ćemo pet igrača za narednu sezonu. Ali osnova svega je da više nema rada sa sudijama. Nema niti će više ikada biti dok smo mi tu. Nema ni ručka, ni čašćavanja. Samo ono što se mora u skladu s pravilima UEFA.“

SVE IH ISTA LJUBAV SPAJA

Stadion su doslovce napravila raja iz Mostara. Vlasnici firmi, navijači kluba sjeli su i brzo dogovorili kako da naprave tribine i kako da sve to plate. Do sada je uloženo oko milion maraka. Ova koja je u izgradnji, iza gola, koštala je 240 hiljada maraka. Toliko je trebalo za beton, armature, radnike. Onda je HP investing dao beton, Senad Husnić armaturu, Hercegovinalijek platio radnike. Unutarnje radove zajedno rade Tojaga izgradnja, radnici Mirsada Lavića postavljaju estrich, Memić keramika pločice… I tako niče nova tribina čija će gradnja biti okončana do početka naredne sezone. Stadion se gradi iz ljubavi, bez troškova za klub. Uređuju se klupske prostorije u središtu Mostara, na isti način kao i tribina. Ljubav prema “Veležu” sve je pokrenula.

Gradnja je podijeljena u tri faze. Do Nove godine bit će postavljeni krov i stolice na dvije tribine, pa će Rođeni imati četiri i po hiljade sjedećih mjesta i hiljadu i po mjesta za stajanje. Osiguran je i novac za trafo-stanicu i nove reflektore, pa će klub prvi put moći igrati utakmice u noćnom terminu, a ne pod vrelinom hercegovačkog sunca. Uređen je i parking u blizini stadiona. Gradnja stadiona bit će okončana VIP tribinom, koja će biti izgrađena po UEFA standardima, nakon čega će Rođeni biti jedan od najljepših stadiona u bivšoj Jugoslaviji. Novac su sami našli, bez opterećenja klupskog budžeta.

Od Grada Mostara klub je prošle godine dobio 50 hiljada maraka. Kanton im dotira 10 hiljada maraka mjesečno, a pomogla je jednokratno i Vlada FBiH sa 100 hiljada maraka. I to je sve što država uloži u “Velež“. Manje od 300 hiljada maraka godišnje. “Puno ljudi u samom gradu ne voli ono što se dešava na stadionu, ima puno otpora u cijeloj regiji. Mnogi bi bili sretni da se klub ugasio. Ovdje se nekako stalno potiskuju pozitivni efekti“, kaže nam Almir Taso, mladi bankar, predsjednik klupske Skupštine. “Ali nema predaje. Kada je gusto, moraš biti najjači, naći načina da opstaneš. Pa mi smo onda 1992. trebali svi sjesti i pustiti da nas pobiju. Ali nismo, pobijedili smo. Isto kao što ‘Velež’ pobjeđuje sada. Pobjeđuje i dugove i sudije i neke ljude iz Saveza koji, umjesto da ozdrave fudbal, da dovode ljude na stadione, da dovode djecu na utakmice, dopuštaju da se sve radi suprotno od onoga što bi trebalo.”

Izborili su se novi ljudi u “Veležu” i s dugovima, iako im još uvijek dolaze pozivi s raznih sudova. U toku je 11 sporova s ljudima koji su zbog dugovanja tužili klub. Kada su ušli, nisu mogli pronaći čak niti papire kojima bi mogli dokazati da je “Velež” registriran pri sudu. Borba je teška, još traje, ali Šemsudin Hasić, Ibro Rahimić i svi ostali koji su uz klub pobjeđuju. Ne odustaju od svoje ljubavi. Baš kao što, iako rade na novom stadionu, nisu odustali niti od Bijelog Brijega. Niti će ikada. “Nema odustajanja od Bijelog Brijega. Ko na to ima pravo?“, kažu nam u “Veležu“. “Mi smo svjesni realnosti, onoga što imamo danas. Ali nas za stadion vežu najljepše uspomene. Ali i najružnije, na vremena kada su tu skupili naše očeve, djedove, majke i odatle ih vodili u Heliodrom. Niko nema pravo reći da to nije naš stadion. To je ‘Veležov’ stadion i uvijek će biti takav. On još uvijek miriše ‘Veležom’.”

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!