Vojvoda Stepa, osloboditelj koji ni prstom nije maknuo

Razdoblje “stare Jugoslavije” pamti se po nasilju nad voljom i životima većine nacionalnih kolektiviteta, od kojih Crnogorci i Makedonci nisu ni priznavani nego su smatrani Srbima, a Bošnjaci samo muslimanima koji se trebaju “opredijeliti” i prikloniti Srbima ili Hrvatima. Sudionici “Prosvjetine” pres-konferencije i tu su poznatu činjenicu krivotvorili, govoreći da je ulazak vojvode Stepe Stepanovića u Mostar donio slobodu za “sva tri bh. naroda”. Nije vojvoda donio nikakvu slobodu. On se “nije miješao”! On je čuvao stražu

 

Brojni svjetski državnici, uključujući i lidere šest država bivše Jugoslavije, snažnim porukama mira obilježili su u Parizu 100. godišnjicu svršetka Velikog rata, pod pokroviteljstvom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Veliki rat, koji su zvali i ratom koji će zaustaviti sve druge ratove, ili Prvi svjetski rat, započeo je atentatom Gavrila Principa na prestolonasljednika austrougarske krune nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu 28. jula 1914, odnosno objavom rata mjesec poslije, a završio 11. novembra 1918. godine.

U Bosni i Hercegovini obilježavanje tog jubileja, osim nekoliko manjih izložbi, nije organizirala nijedna institucija. Izuzev jedne, koja je već u svojim najavama i obrazloženjima s razlogom izazvala čuđenje pa i zabrinutost revidiranjem znanstvenih pogleda na “stotu godišnjicu oslobađanja Mostara od Austro-Ugarske”.

“PROSVJETIN” HVALOSPJEV “OSLOBOĐENJU”

Početkom prošle sedmice, 7. novembra, održana je pres-konferencija za medije Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva “Prosvjeta”, na kojoj su sudjelovali čelnici Gradskog odbora Mostar. Javnosti su se obratili njen predsjednik paroh Radivoj Krulj, historičar Vuk Bačanović i član Glavnog i Nadzornog odbora Šemsudin Zlatko Serdarević. Mada mediji ne preciziraju o kojoj je od dviju istoimenih “Prosvjeta” riječ, za znalce prilika dvojba je bila vrlo brzo razriješena.

Za razliku od Mostarcima vrlo poznate “Prosvjete” utemeljene 1902. godine sa sjedištem u kući Svetozara Ćorovića u Titovoj ulici, ovdje je riječ o jednoj novoj “Prosvjeti” sa sjedištem u Vladičanskom dvoru, na adresi Konak br. 7. O toj “Prosvjeti” poznati i društveno-politički afirmirani Mostarac Milan Jovičić piše: “Apsolutna je laž i neistina da je ovdje riječ o mostarskoj ‘Prosvjeti’, kako se u medijima piše i govori. Dakle, riječ je o crkvenoj ‘Prosvjeti’, pod plaštom Crkve i njihovih vjerodostojnika. Riječ je o recidivima nacionalističke velikosrpske ideologije, od paljanskog psihijatra, sadašnjeg stanovnika iz Haga, Radovana Karadžića, inače laureata ove iste ‘Prosvjete’ sa Pala.”

U svom je obraćanju predsjednik Radivoj Krulj najavio svečanu “akademiju u povodu stote godišnjice oslobođenja od austrougarske i ulaska srpske vojske u Mostar 15. novembra 1918. godine”, te da će u sklopu svečanosti biti i prvi put uručena, na temelju odluke Upravnog odbora “Prosvjete” iz Mostara, “nagrada za humanost koja nosi ime Stepe Stepanovića”. Akademija se trebala održati u dvorani mostarskog Narodnog pozorišta, tačno na dan kad je vojvoda Stepa Stepanović, zvani i Osloboditelj, ušao sa srpskom vojskom u Mostar.

Spomenuti historičar Vuk Bačanović isticao je herojski i humanistički lik Stepe Stepanovića. Znajući što serviraju Mostaru, unaprijed je “naslutio” da će biti i “kontraverzi” pa i “animoziteta nakon svega što se kasnije desilo”. Pretpostavljene “kontraverze” i “animozitete” javnosti zbog toga treba prigušiti isticanjem onog što se desilo u trenucima ulaska i dočeka vojvode Stepe u Sarajevu, njegovim govorima i porukama narodu, a zaobilazeći sve ono što je uslijedilo nakon sretnog i oduševljenog dočeka heroja Prvog svjetskog rata. Zato historičar Bačanović kaže: “Bitno je istaknuti, recimo, da je Stepa Stepanović u Sarajevu u svom govoru, pa i u Mostaru takođe, ali prvenstveno u Sarajevu, gdje je bio glavni doček, da je (vojvoda, naravno) – istakao da on smatra da u državi koja nastaje (…), da u toj državi nijedan narod ne smije imati hegemoniju nad drugim narodom…”

Šemsudin Zlatko Serdarević, jedan od najagilnijih članova Upravnog odbora “Prosvjete”, za kojeg mr. Milan Jovičić u već citiranom tekstu s jasnom ironijom piše da “svakako predstavlja pozitivnu okolnost, da se u ovom zloćudnom vaktu, u ovu virtuelnu fantazijsku cirkusijadu, uključio… i Šemsudin Zlatko Serdarevic”, “univerzalni borac za ‘bratsko i jedinstvo’”, a “veliki Srbin, veći od vladike Grigorija, veliki Hrvat, veći i od biskupa Ratka Perića, i veliki Bošnjak, veći i od reisa Kavazovića”. Upravo je taj Zlatko Šemsudin pojasnio neupućene medijske izvjestitelje – “kako je Bosna i Hercegovina, nakon perioda samostalne države u srednjem vijeku, bila stoljećima pod okupacijom – najprije Turske pa potom Austro-Ugarske – kada je ‘domicilno stanovništvo’ bilo pod ‘tuđinskom vlašću’. Stepa Stepanović je u suštini (…) simbol oslobođenja od okupacije, bez obzira ko je bio, a u ovom slučaju je Austro-Ugarska”, rekao je Serdarević, dodajući da sva tri bosanskohercegovačka naroda tada prvi put doživljavaju slobodu.

Da se historijske vizure i među historičarima bliskim po idejama i metodologijama često razlikuju, poznato je. Kad su u pitanju nacionalne historije, onda je to još vidljivije i još bolnije. I uvredljivije. Bolnije i uvredljivije isključivo za žrtve čiju je stvarnost interpretirala historijska metoda u historiji pobjednika. I evo, dok ovo pišemo, “historijske vizure” najrecentnije sadašnjosti (slučajno sinhronizirane pojave s “Prosvjetinom” revizijom): Predsjednica Vlade Republike Srbije tvrdi da se nije desio ni genocid u Srebrenici – nasuprot svakoj potvrdi i svakom razumu. Ali laži ne mogu proći, ni ove najnovije, kao ni one o događajima u Mostaru i Bosni i Hercegovini od prije okruglog stoljeća.

NASILJE, PROGONI I ZLOČINI BEZ SUDA I SUDIŠTA

Doček u Sarajevu, pa i u Mostaru, vojvode Stepe Stepanovića promatrati samo po tome, po tom izoliranom danu, po njegovu govoru okupljenom narodu u Sarajevu, po fešti i govorima (pa i po sretnom reisu Čauševiću i njegovom pozdravu heroju i govoru nade da je sloboda stigla!), bilo bi previše pojednostavljeno, kao što je to i previše licemjerno.

Završetkom tog dana započele su te činjenice poredane u Stepinom govoru o jednakosti naroda u državi u kojoj neće biti hegemonije jednog naroda nad drugim poprimati sasvim drugi tok i drukčija značenja. Započeo je proces koji stvara historiju u kojoj od drugog jutra “oslobođenja ulaskom srpske vojske” nastaje sloboda, “ali samo srpskog naroda” – kako napisa ovim istim povodom dr. Adnan Velagić. Započinje ono što je historija nepobitno zabilježila sintagmom o Jugoslaviji kao “tamnici naroda”.

Kad je došlo do “oslobađanja”, Bosnu i Hercegovinu i Mostar u njoj vojvoda Stepa Stepanović zapravo više nije imao od koga oslobađati. On ju, u tehničkom smislu, vojno pokrio proces ujedinjavanja u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, jamčeći zaštitu “oslobođenim narodima od austrougarskog okupatora”.

Ulaskom u Mostar, samo nekoliko dana poslije, uklonjen je gradonačelnik Mujaga Komadina, a u Stepino ime skinut je natpis imena Ulice Mujage Komadina i umjesto njega osvanulo Ulica vojvode Stepe Stepanovića. Zamijenjeno je i ime Mosta “Mujaga Komadina” u Most “Vojvode Stepe Stepanovića”. Tako je “simbol oslobođenja” postao i “simbol Mostara”.

NASTAVAK GENOCIDNE POLITIKE, STEPA – ŠUTI

U prvim mjesecima ujedinjavanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca “nastavljena je i zaoštrena genocidna politika prema Bošnjacima kao muslimanima”, piše Mustafa Imamović u svom kapitalnom djelu Historija Bošnjaka, podjednako i u Bosni i Hercegovini, kao i na Kosovu i u Sandžaku. “Samo na području istočne Hercegovine, u prvim godinama po ujedinjenju, ubijeno je van suda i van zakona preko tri hiljade Bošnjaka”, bilježi Imamović.

Nije mnogo vremena proteklo ni od onog oduševljenog pozdrava vojskovođi Stepanoviću što mu ga je u Sarajevu na dočeku uputio reisul-ulema Čaušević. Državni arhiv čuva izvorna očajna službena pisma koja je reis već nakon mjesec dana od ulaska srpske vojske u Sarajevo uputio vojvodi Stepanoviću, moleći i kumeći zaštitu imovine i života Bošnjaka. Ali iz Stepinog kabineta nema odgovora ni na jedno pismo, ni na jedan apel, ni na jedan protest. Osloboditelj šuti kao zaliven.

U toj situaciji, samo četiri-pet mjeseci nakon javnog panegirika što ga je Čaušević srčano uputio Stepi Stepanoviću, reisu dolazi francuski novinar Charles Rivet i traži intervju za Le temps, koji će biti i objavljen u broju od 1. aprila 1919. godine. Reis mu govori: “Hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljenih, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilanse za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo mi spremni služiti svom dušom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatra nas se uljezom.”

Te zločine nije niko spriječio. Niti je Stepina Druga armija zaštitila nevine ljude, niti je srpska žandarmerija mrdnula prstom, a niti su – osim u vrlo rijetkim slučajevima – ti zločini uopće doprli do sudskih klupa!

Čak su bili s vrha države i osporavani. Tvrdilo se da se nisu nikada ni desili. Čak je traženo (ministar Pribičević!) od predsjednika Zemaljske vlade Atanasija Šole da diskretno zaprijeti reisu, da ga prsili da Le tempsu uputi demanti i porekne svoje vlastite riječi – ali, činjenice su bile previše tvrde da bi Šola pristao na taj policijski čin. Potvrdio je reisove riječi, jer je reis bio, kako je isticano i povodom najavljene recentne “Prosvjetine” “akademije oslobođenja”, zaštitnik Srba u Sarajevu od smutnje i bjesnila građana koje je zavladalo nakon atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda 1914. godine.

UMNOŽAVANJE ZLOČINA

Zločini su se redali. “Tako je samo do septembra 1920, pored ostalih oblika nasilja, ubijeno 2.000 Bošnjaka. Do jula 1926. u pograničnim krajevima prema Crnoj Gori ubijeno 126 Bošnjaka, uglavnom seljaka. Istovremeno je zapaljeno oko 500 bošnjačkih seoskih zadruga. Tome treba dodati” – piše Imamović – “i nekoliko hiljada bošnjačkih porodica koje su radi spasa golog života iselile u Tursku, ostavljajući pri tom svu svoju imovinu bez ikakve zaštite i naknade”. Imamović navodi i ovo: “Samo do jula 1919, od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto je bez ikakve naknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.” Ovaj historičar ustvrdio je da se sve “rađeno sistematski” i s “atavističkim povikom i namjerom osvećivanja Kosova”, s ciljem da se po primjeru Srbije 19. stoljeća iz Bosne “istrijebe Turci“, jer za njih nema druge kazne nego “ubiti i premlatiti”.

U toj poplavi (ne)osuđenih i (ne)priznatih zločina posebno je poglavlje jedno od najvećih i najbolnijih stratišta (sandžačkih) Bošnjaka u bjelopoljskim selima Šahovići i Pavino Polje. U noći između 9. i 10. novembra 1924. godine u tim su naseljima 2.000 naoružanih Crnogoraca pobili i poklali 600 Bošnjaka – djece, žena i odraslih. Preživjeli su potpuno raseljeni, a na mjestu sela Šahovići sada je pravoslavno selo Tomaševo.

Reisul-ulema Čaušević, čim je saznao za zločin, uputio je oštar protest Vladi, stranački čelnici i poslanici slali su Vladi i kralju apelacije i memorandume da se slučaj istraži, a zločinci kazne – ali, ne bi ništa, “pojeo vuk magare”! S vremenom je slučaj zataškan, ali bošnjački zaborav nije.

O odvratnom nasilju nad golorukim muslimanskim Bošnjacima Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Makedonije iza 1920, u svom izvještaju Vladi u Beogradu, u januaru 1931. godine svjedočio je i reisul-ulema Ibrahim ef. Maglajlić. I tako teče niz obrađene dokumentacije, te još duži niz tajnih, skrivenih i nepristupačnih dokumenata.

VOJVODA SE “NIJE MIJEŠAO”

Znajući sve to, znajući u što se pretvorila realizacija ideje o ujedinjenju južnoslavenskih zemalja odmah nakon “oslobođenja” 1918. godine, te da je Jugoslavija predstavljala “tamnicu naroda”, nije ni čudo da se razdoblje “stare Jugoslavije” pamti po nasilju nad voljom i životima većine nacionalnih kolektiviteta, od kojih Crnogorci i Makedonci nisu ni priznavani nego su smatrani Srbima, a Bošnjaci samo muslimanima koji se trebaju “opredijeliti” i prikloniti Srbima ili Hrvatima. Sudionici pres-konferencije su i tu poznatu činjenicu krivotvorili, govoreći da je ulazak vojvode Stepe Stepanovića u Mostar donio slobodu za “sva tri bh. naroda”. Nije vojvoda donio nikakvu slobodu. On se “nije miješao”! On je čuvao stražu.

Oni koji su gledali zločine nad civilima i bili dovoljno moćni da iz spriječe ili da zločince kazne podjednako su krivi kao i nalogodavci.

Knjige o zločinima najmrskije je pisati pravednim ljudima, ali one su nužne da razdvoje istinu od neistine, zabludu od smutnje koja truje i poštene i nepoštene.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!