Vojna utvrda u Centralnom parku

Uz same obale Battery parka bili su za vrijeme revolucije usidreni britanski brodovi-zatvori na kojima je desetak hiljada ljudi izgubilo živote. Vješanja, mučenja, dizenterija, tifus, i ko zna šta već ne, uzeli su danak. Leševe su bacali preko palube. Iznad sprudova od ljudskih kostiju danas se čamcima voze bogati finansijski mešetari, dok ljušte pjenušac i dodaju gas okruženi tjelesima obnaženih sponzoruša

Vraćajući se kući od svog psihologa, našao sam se jednog lijepog ljetnog popodneva na sjevernom vrhu Centralnog parka. Uživao sam na tom čudnom kockastom otoku kakve-takve prirode utisnutom usred armiranog betona, stresa i ispusnih gasova. Taj je dio zbog svoje konfiguracije manje posjećen od ostatka parka u kojem zna biti prave gužve i krkljanca, kada se za mjesto na travi guraju hiljade ljudi gladnih zelenila. Na sve strane jedu, žvaču i preživaju, majke dozivaju djecu koja napokon trče po površini većoj od tepiha jednosobnog stana, a raznorazni ulični zabavljači svakojakim egzibicijama nastoje pridobiti pažnju. Sve to budno posmatra murija, kojoj se ne da hodati pa terencima voze kroz rulju i pale sirene da narodu pokvare ugođaj.

Uspio sam se popeti na jedno brdašce, sjesti na neko oboreno stablo i duboko udahnuti. Oko mene nije bilo nikoga osim nekoliko ptica i žohara. Odbačene konzerve piva, prljave pelene i daleki zvukovi ambulantnih kola i helikoptera narušavale su atmosferu. Pokušavao sam ignorirati znakove civilizacije, ali uzalud. U neka bi doba i mobitel zaplesao u džepu – nekom je nešto trebalo, a meni samo malo tišine i meditacije.

Nisam mogao dugo sjediti. Pošao sam dalje stazom, sve dok se nije ukazala neka čudna struktura izgrađena ljudskom rukom. Omanja građevina u obliku kocke stršila je na samom vrhu brda. Približio sam se da je vidim, da saznam čemu služi. I gle čuda. Bilo je to artiljerijsko utvrđenje podignuto 1812. godine u jeku obnovljenog rata između Amerikanaca i Britanaca, koji se nikako nisu mogli pomiriti s gubitkom svojih kolonija. Rat je trajao relativno kratko, a Britanci su došli čak do Washingtona, spalili Bijelu kuću, a zatim se povukli u Kanadu. Njujorčani su se bili prepali pa su duž sjevernih dijelova urbanog Manhattana postavili fortifikacijske linije, koje su igrom slučaja postale sjevernom granicom Centralnog parka. Borbi u New Yorku nije bilo, fortifikacije su ubrzo napuštene i najvećim dijelom uklonjene.

Sljedeći sam dan otišao u Park Slope na sjeverozapadnom dijelu Brucklina. Ondje se 1776. godine odvijao dio najveće bitke Američke revolucije, čuvena “Battle for Long Island”. Za razliku od Centralnog parka, ondje nije bilo ostataka bilo kakvih utvrda, samo nekoliko spomenika koji su označavali mjesta sukoba. Na mjestu na kojem su se nekada ljudi bjesomučno ubijali ležali su hipsteri klopajući sendviče s organskim homusom i falafelom, zalijevajući ih organskom limunadom u ekološkom pakiranju.

Kako sam tih dana bio poprilično besposlen, a kopkala me znatiželja, nastavio sam potragu za ostacima krvave gradske povijesti, vojnim instalacijama, fortifikacijama i sličnim stvarima zaboravljenim od šire javnosti, koja je sve to gurnula pod tepih i fokusirala se na ekonomske ratove.

Na samom južnom kraju Manhattana nalazi se još jedan park. Battery park bezazlen je park u kojem se ama baš ništa nije desilo. Ali… (uvijek ima neko ali). Uz same obale parka bili su za vrijeme revolucije usidreni britanski brodovi-zatvori na kojima je desetak hiljada ljudi izgubilo živote. Vješanja, mučenja, dizenterija, tifus, i ko zna šta već ne, uzeli su danak. Leševe su bacali preko palube. Iznad sprudova od ljudskih kostiju danas se čamcima voze bogati finansijski mešetari, dok ljušte pjenušac i dodaju gas okruženi tjelesima obnaženih sponzoruša.

Malo dalje od Battery parka, nalazi se Fort Amsterdam, prva tvrđava koju su podigli bijelci – 1625. godine. Prvobitno je bila napravljena od balvana služeći kao zaštita od Indijanaca koji su tih godina tu ipak bili svoji na svome. Ironično, na mjestu nekadašnje utvrde danas se nalazi muzej posvećen američkim Indijancima. Oni od kojih su se bijelci branili na kraju su genocidom ugurani u datoteke tog kockastog i prekrasnog muzeja nestalog naroda.

A onda, subwayom se vozeći do krajnjeg sjevera Manhattana, dolazim do Fort Washington, utvrđenja podignutog 1776. godine. Nakon poraza u bici za Long Island, general Washington strateški se povukao iz Brooklyna na Manhattan (takozvani Fulton retreat). Tada su Amerikanci pod zaštitom noći čamcima pobjegli s bojnog polja u privremenu sigurnost drugog otoka. Britanci nisu gubili vrijeme, poslali su Švabe-plaćenike da preko sjevera nešto naprave. Švabo ko Švabo, udario jako i osvojio Fort Washington kojom prilikom je poginulo četiristo branitelja. Britanci su zauzeli Manhattan, a Washington je opet morao bježati, ovaj put u Novi Žersej.

Danima sam obilazio raznorazne utvrde da bi mi na kraju sve to dosadilo. Prepustio sam ih historičarima i zubu vremena. Ipak, još jedan detalj mi je zapao za oko. Statua slobode! Rijetko ko od Njujorčana (na prste se mogu prebrojati oni pravi) zna da je statua postavljena na vrh vojne fortifikacije u obliku zvijezde od jedanaest krakova na kojoj su svojevremeno stajala 24 topa. Turisti, koji na nju svakodnevno jurišaju sa smećem u rukama, nemaju pojma da simbol slobode leži na hladnom granitu, zahrđalim topovima i kostima nekadašnjih pobunjenika i nesretnih Indijanaca.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!