Vječnik na čelu Rusije

Za kormilom države već je 18 godina, bilo kao predsjednik ili premijer. Putin je na ovim izborima realizirao dosad najbolji rezultat na predsjedničkim izborima. Putin je prvi put izabran za predsjednika 2000. godine s 52,9 posto glasova, drugi put, četiri godine poslije, dobio je 71,3 posto, a godine 2012. dobio je 63,6 posto. Uz to, odaziv na ove izbore bio je viši nego 2012, čime je Putin u ovom trenutku zapečatio svoj snažan položaj. Putin ovim izborom ostaje na čelu države do 2024. godine, kada će imati 72 godine, a ponovnu prigodu za kandidaturu imao bi tek 2030. Na drugom je mjestu s 11,79 posto kandidat komunista Pavel Grudinin, pred ultranacionalistom Vladimirom Žirinovskim, koji je dobio 5,66 posto, i liberalnom novinarkom Ksenijom Sobšak s 1,67 posto

 

Vladimir Putin na vlasti je kao predsjednik ili premijer već gotovo dva desetljeća, a sada će dominirati ruskom politikom još najmanje šest godina. Na izborima održanim u nedjelju osvojio je skoro 80 posto glasova. Njegova pobjeda, ocijenio je u obraćanju pristalicama nakon izbora, znak  je povjerenja i nade, kao i priznanje za ono što je postignuto u posljednjih nekoliko godina unatoč teškoćama. “U njoj vidim povjerenje i nadu našeg naroda”, rekao je. Dodao je da je “važno zadržati jedinstvo, jedinstvo je ključno za uspjeh. Imamo tako snažnu ekipu, milione. Hvala vam”, rekao je Putin, naglasivši da će njegova vlada raditi na poboljšanju života svakog Rusa. Na pitanje razmišlja li o tome da se ponovno kandidira 2030. godine, rekao je: “Hajdemo računati. Mislite li da ću sjediti na vlasti do stote?”, odgovorio je. Putinu (65) je ovo drugi uzastopni šestogodišnji mandat i, po Ustavu, nema pravo na treći. Jedan mandat morao bi preskočiti, što znači da bi se mogao kandidirati ponovno 2030. godine.

BOGATI, MOĆNI, IZOLIRANI

Prošlo je osamnaest godina otkada je Putin prvi put izabran za predsjednika Rusije. Promotivni spot koji je u okviru njegove kampanje emitiran prije izbora sugerira da je danas Rusija bez Putina samo šala. U njoj su mogući crnci u uniformi ruske vojske i homoseksualci za kuhinjskim stolom obične ruske porodice. Prije šest godina sve je izgledalo drugačije. Val prosvjeda širio se zemljom. Mase su mu na tim skupovima vikale da je lopov.

Danas je teško zamisliti Rusiju bez Putina na njenom čelu. U posljednjih 18 godina postao je sinonim za ovu zemlju, sveprisutan poput ruske zastave. U suštini, glasanje je na izborima nepotrebno. Pobjednik se unaprijed znao. Kampanje za ove izbore skoro da i nije bilo. Ono što je radio i što će raditi predstavio je desetak dana pred izbore govoreći pred zastupnicima Parlamenta. U predstavljanju je bilo pomalo svega za sve. Obećao je siromaštvo smanjiti na pola, obećao je novo čudo od oružja za vojsku, dalekometne nuklearne rakete koje “mogu dosegnuti bilo gdje u svijetu”.

Vladimir Putin na vlasti je već gotovo dva desetljeća, duže čak i od Leonida Brežneva, sovjetskog generalnog sekretara koji je, čini se, trajao vječno. Cijela generacija Rusa odrasla je ne znajući ni za što drugo osim Putinove Rusije. I zemlja se promijenila pod njegovim vodstvom, i nabolje i nagore. Postali su bogatiji i moćniji, ali i izoliraniji. Rusija je pokazala svoje mišiće u Ukrajini i Siriji, ali pojedini građani Rusije ipak se osjećaju slabima i ranjivima.

Kako je ovaj čovjek uspio ostati na vlasti toliko dugo? Što je to s Putinovim sistemom što ga čini tako dugotrajnim? I hoće li to moći nastaviti kada više ne bude predsjednik? Prema Ustavu Rusije, više se ne može kandidirati za predsjednika na narednim izborima 2024. godine. Odgovor na pitanje zašto Putin tako uvjerljivo pobjeđuje na izborima nalazi se u ruskim zabitima gdje živi većina stanovništva i gdje se na njega gleda drugačije nego u velikim gradovima. U zabitima je lakše razumjeti kako funkcionira Putinova Rusija. Ona im daje osjećaj stabilnosti i vraća nacionalni ponos. Stvara iluziju da ih poštuju u neprijateljskom svijetu van granica Rusije. Stabilnost i nacionalna veličina. To su obećanja Putinove Rusije.

Jedna od takvih zabiti jeste Kemerovo. Regija je poznata po svojim bizarnim izbornim rezultatima. Godine 2015. izabrali su guvernera s 97 posto glasova ZA. U Moskvi, na izborima za guvernera, odaziv je bio samo 35 posto te godine. Regije poput Kemerova neophodne su Kremlju. Glasovi koji se akumuliraju tamo nadoknadit će gubitak popularnosti u velikim gradovima poput Moskve i Petrograda, gdje nema mjesta za manipuliranje rezultatima izbora.

SIRIJA VAŽNIJA OD KUĆE

Jedina prava opozicija Putinu na upravo završenim izborima bio je Aleksej Navalny. On je bio jedini koji se pojavljivao u ruskim zabitima vodeći kampanju vrijednu pažnje. Navalny je novina u ruskoj politici, osoba koja odbija igrati po nepisanim pravilima Kremlja. U novembru je Navalny govorio na skupu na kojem su, na zaprepaštenje stanovnika Kemerova, prisustvovale stotine ljudi. Gradske vlasti izdale su dozvolu za održavanje skupa na kraju grada, a zatim su zatvorili autobusne linije ka tom mjestu.

“Kako ste došli ovamo?”, bila je prva stvar koju je Navalny rekao na skupu. Masa se smijala od srca. Postavio im je niz pitanja: Koliko zarađujete? Koliko plaćate za grijanje i vodu? Gdje završava sav novac iz Kuzbassa? Je li to ono što želiš? Navalny je karizmatski populist. Mogao bi pridobiti gomilu za sebe brže od bilo koga drugog u Rusiji. Osnova njegove kampanje jeste povezivanje korumpirane Putinove elite s rastućom ekonomskom bijedom u zemlji. Međutim, zahvaljujući čudnim sudskim odlukama, njemu je ruski CIK u decembru zabranio kandidaturu i mogućnost učestvovanja na izborima.

Putin biračima uvijek obećava isto – stabilnost. Poredeći ga s vremenom u kojem je vladao njegov prethodnik Boris Jeljcin, Putin je svoje obećanje ispunio. U zemlji nije zabilježena veća politička kriza poput onih iz 1993. ili 1998. godine. Prihodi su porasli s rastom cijene nafte, a rukovodstvo zemlje uspjelo je ublažiti posljedice ekonomske krize iz 2008. godine. Pod Putinom je ponovno postalo moguće planirati budućnost, na čemu su mu mnogi Rusi duboko zahvalni. Ali osjećaj stabilnosti ipak blijedi. Nakon što se Putin vratio u Kremlj 2012. godine, nakon što je jedan mandat proveo na mjestu premijera, rublja je izgubila gotovo polovicu svoje vrijednosti naspram eura. Realni prihodi pali su za četiri godine i 22 miliona Rusa službeno živi u siromaštvu.

Gospodarska kriza već je započela prije krize u Ukrajini, a dodatno je pogoršana Putinovim prekidom odnosa sa Zapadom. Birajući između vanjskopolitičke ambicije i domaće stabilnosti, čiji su korijeni u ekonomskom rastu, Putin se odlučio za prvo. Ispočetka je imao podršku, pripajanje Krima donijelo mu je još veću popularnost u zemlji. Običan svijet smatra da luta, da su mu prioriteti Sirija i međunarodna politika, dok probleme u kući trpa pod tepih. Prije tri godine, u mjestu Taylep, otvoren je rudnik. Seljani od tog dana jedva preživljavaju od buke dampera i detonacija od kojih otpada malter sa zidova. Prašina je posvuda pa ljudi po selu hodaju s maskama na licu. Prošle su godine pokušali pozvati Vladimira Putina na Direktnu liniju.

Jednom godišnje Putin provodi sate na telefonu slušajući pritužbe Rusa diljem zemlje i obećavajući da će pomoći. Nikada nije odgovorio na poziv iz Taylepa. Umjesto toga, seljani su gledali kako predsjednik putem Skypea priča s dječakom s Pacifika. To je njegov tipičan televizijski nastup. Predsjednika se nikada ne povezuje s problemima, samo s njihovim rješenjima. On je stalno iznad svađa, nikada nije kriv, ali je svemoćan. Televizijska emisija Direktna linija postoji kako bi naglasila tu percepciju. Međutim, emisija pokazuje koliko loše funkcionira ruska država. Ako se predsjednik mora osobno angažirati kako bi riješio problem ugljena i prašine u nekom selu, onda nešto zaista nije u redu.

DRUGAČIJI ČOVJEK

Kako Putinova vlast funkcionira iznutra, priča Gleb Pavlovski. Danas je niko i ništa, nekada je radio kao jedan od najutjecajnijih liječnika u Kremlju. Danas je kritičar sistema kojeg je sam pomogao izgraditi. Pavlovski je bio jedan od onih koji su služili Putinu prije dva desetljeća, kada se s vlasti sklanjalo bolesnog i nepopularnog Borisa Jeljcina. Pavlovski je pomogao izlobirati potporu Parlamenta za blijedog nasljednika, pomagao je u izgradnji mita o Putinu kao svemogućeg samostalnog donositelja odluka, slike koja se pokazala popularnom među biračima. Putinov uspon na vlast bio je veliki uspjeh. Tek je kasnije Pavlovski počeo shvatati što je učinio. Neovisni guverneri, buntovni komunisti u Parlamentu, kritičke nastrojene televizijske postaje. Sve su moguće prepreke postupno uklonjene. Danas sistem funkcionira bez ikakvog otpora.

Jednog dana u proljeće 2011. godine kartica koju je Pavlovski koristio za ulazak u Kremlj iznenada je isključena. Čak su i stražari pomislili da je to tehnički problem. No, bio je to znak da Pavlovski više nije u dobrim odnosima s Putinom. Razlog: Pavlovski je javno izjavio da se Medvedev treba kandidirati za drugi mandat na mjestu predsjednika. Putin, koji je 2008. godine postao premijer, htio se vratiti u Kremlj. Sumnjao je da je Medvedev organizirao zavjeru da ga se u tome spriječi i komentari koje je iznio Pavlovski za njega bili su dokaz.

Putin je 2012. bio drugačiji čovjek. Bio je uznemiren uličnim prosvjedima koji su pratili njegov povratak u Kremlj. U suzama je slavio pobjedu na tadašnjim predsjedničkim izborima. Međutim, postao je od tog dana drugačiji. Od tog dana se na protivnike Kremlja gledalo kao na unutarnje neprijatelje, peti stubac zla Zapada. Bili su “nacionalni izdajnici” i “strani agenti”. Politički aktivisti sve su češće skončavali u zatvoru. U središtu Moskve, nedaleko od Kremlja, opozicijski političar Boris Nemzov ubijen je u februaru 2015. godine. Zločin nikada nije u potpunosti razjašnjen iako je nekoliko ljudi osuđeno. Nikada nije bilo rasvijetljeno ko je naredio ubistvo.

Nakon što je poslao ruske postrojbe u Ukrajinu i pripojio Rusiji Krim, ušao je u otvoren sukob sa Zapadom. Putin, koji se do tada čini opreznim i neodlučnim, radikalno je izmijenio vanjsku politiku svoje zemlje i Rusi su ga još više zavoljeli. Majice s njegovim likom bile su svuda u prodaji. Nije to bio lažan entuzijazam: bilo je stvarno. Strane avanture nastavio je s potpuno neočekivanom intervencijom u Siriji. Nije to bilo osobito popularno među Rusima jer je Sirija izgledala toliko strano i daleko. Ali, bio je to prvi put da Rusi ponovo osjećaju da su važni na međunarodnoj sceni. Intervencijom u Siriji odvukao je pažnju od unutarnjih problema, od brojnih malih poraza s kojima se obični Rusi suočavaju u svom svakodnevnom životu. To je osnova strategije njegove vladavine. Manje stabilnosti i prosperiteta, ali veći osjećaj nacionalnog ponosa. Rusko gospodarstvo stagnira, premalo se ulaže u inovacije i obrazovanje.

Puno je izazova pred Rusijom u narednim godinama. Putin se mora pripremati da izabere nasljednika jer se na narednim izborima neće moći kandidirati. Čini se da u ovom trenutku on, ipak, misli da je nezamjenljiv. Nije jasno kojim će putem krenuti, kojeg će nasljednika iz šešira i pripremati ga za mandat. Ili će promijeniti Ustav i osigurati sebi još šest godina. Ono što je jasno jeste da se rusko društvo, ipak, promijenilo. Pokazala je to kampanja Navalnog za predsjednika, najuspješnija u protekla dva desetljeća. Navalni je, iako mu je zabranjena predsjednička utrka, borbu za vlast izmjestio na ulicu, van zidina Kremlja. Za sada nije uspio u svom pokušaju, ali dokazao je nešto. Putinov sistem, u kojem neformalni klub od 50 ljudi pod predsjedničkim vodstvom određuje sudbinu Rusije, više nije bez alternative.

 

Prethodni članak

Širan Širan

Sljedeći članak

Odmetnik Jozo Šimunović

PROČITAJTE I...

Nenasilni protest pod imenom “Veliki marš povratka” u suštini je gandhijevska inicijativa koja treba (ponovo) skrenuti pažnju svjetske javnosti na patnju Palestinaca opsjednute Gaze. Serija protesta duž granice s Izraelom planirana je da kulminira 15. maja na 70. godišnjicu “Nakbe” (arapski: katastrofa), kako Palestinci zovu cionističko etničko čišćenje iz 1948. godine

Neprincipijelna propagandistička šizofrenija gdje se jednog te istog političara ili stranku napada zbog defetizma i kapitulantstva kada smiruju napetu situaciju, da bi ih se onda napalo kao ratoborne huškače kada glasno poruče da državu ima ko braniti.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!