Vehbija Efendić proglašen “Bosancem godine” u Švicarskoj

“U Zapadnoj Evropi živi 600.000 Bošnjaka Za novac od igračaka koje kupujemo svojim unucima mogli bismo značajno doprinijeti bosanskoj privredi. S druge strane, od naše matice i njenih predstavnika imamo maćehinski odnos. Tek u rijetkim prilikama, poput Manifestacije ‘Buđenje’, koja je nedavno održana, imamo priliku vidjeti da u Bosni ima onih kojima je ta dijaspora važna”

 

Dan državnosti Bosne i Hercegovine obilježen je nizom manifestacija i izvan granica naše zemlje. Jedna od njih, koja je bila i centralna manifestacije povodom Dana državnosti BiH u Švicarskoj, održana je 24. novembra u gradskoj dvorani “Stadthalle” u Dietikonu pored Züricha. Veličanstvenom skupu prisustvovao je veliki broj gostiju, a zahvalnost za realizaciju projekta pripada grupi ljudi okupljenoj u zajednici pet bosanskohercegovačkih udruženja centralne Švicarske “Moja BiH”.

U program su se javljale poznate ličnosti iz različitih sfera života – Amel Tuka, Milan Bandić, Amra Džeko, Ismet Kurtović, Haris Seferović, Tarik Filipović, Dženan Musa, Haris Duljević, a u pismenoj formi se bosanskohercegovačkim građanima koji žive u Švicarskoj obratio i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović. Na manifestaciji su nastupili i Bogić Bogićević i Emir Hadžihafizbegović, koji je izveo kratki dio monodrame Sve je do nas.

Manifestacija je bila i prilika da se dodijele nagrade najznačajnijim predstavnicima bosanske dijaspore koji su dali izuzetan doprinos afirmaciji Bosne i Hercegovine u Švicarskoj. Nagradu za sportistu godine u 2018. dobio je bokser Enver Šljivar, a priznanje iz oblasti umjetnosti otišlo je u ruke Harisa Dubice. Nagradu za privrednika godine dobio je Samir Vilić, a za humanistu godine Anel Hadžić. Nagrada “Bosanac godine” pripala je dugogodišnjem aktivisti Vehbiji Efendiću. Tim povodom razgovarali smo s Efendićem, osnivačem i aktuelnim počasnim predsjednikom džemata Luzern, prvim predsjednikom Islamske zajednice u Švicarskoj i predsjednikom Vijeća Fondacije “Humanity International Foundation Switzerland”.

“Ovo priznanje mi je još jedna potvrda da je moj aktivizam prepoznat u široj društvenoj zajednici. Ipak, smatram da je tu bilo drugih ljudi koji su zaslužniji od mene da prime to priznanje. Recimo, jedan Enes Muminović, koji Bosnu više voli nego svoju majku, Mujo Isić, Osman Ramić, Idriz Fehratović, Muharem Beganović i drugi. Nadam se da će ova manifestacija prerasti u tradiciju koja će biti dobra platforma za afirmiranje pozitivnih vrijednosti u našoj dijaspori u Švicarskoj. Dobro je da je ustanovljena manifestacija oko koje se okupljamo”, kaže Efendić. On ističe da nije zadovoljan odnosom političkog i vjerskog vrha Bosne i Hercegovine prema dijaspori, ističući da nisu prepoznali potencijal kojeg ima naša dijaspora.

“U Zapadnoj Evropi živi 600.000 Bošnjaka Za novac od igračaka koje kupujemo svojim unucima mogli bismo značajno doprinijeti bosanskoj privredi. S druge strane, od naše matice i njenih predstavnika imamo maćehinski odnos. Tek u rijetkim prilikama, poput Manifestacije ‘Buđenje’, koja je nedavno održana, imamo priliku vidjeti da u Bosni ima onih kojima je ta dijaspora važna. Nadam se da će se u budućnosti više voditi računa o tome”, poručuje Efendić.

BORAVAK U ŠVICARSKOJ DOŽIVIO KAO MISIJU

Vehbija Efendić jedna je od najznačajnijih ličnosti u vjerskom životu Bošnjaka u Švicarskoj. Ne samo da je bio jedan od osnivača i prvi predsjednik Islamske zajednice Švicarske već je najzaslužniji za izgradnju Islamskog centra u Luzernu, koji trenutno, u odnosu na druge slične centre širom Evrope, raspolaže ponajljepšim prostorijama i ponajbolje opremljenom bibliotekom. Efendić kazuje da je ideju o izgradnji džamije imao još davne 1981. godine, kada je došao u ovu zemlju.

“Čim sam došao u Švicarsku, javila mi se ideja o izgradnji džamije. Nekoliko godina poslije, usnio sam kako klanjam sabah-namaz u džamiji u Luzernu. Taj san bio mi je vodilja u iskušenjima i preprekama na koje sam kasnije nailazio”, objašnjava Vehbija.

Oni koji su poznavali Vehbiju u vrijeme kada je došao u Švicarsku kazuju da je njegova želja za izgradnjom Islamskog centra koji bi okupljao Bošnjake u Luzernu bila toliko velika da se s njim nije moglo ni o čemu drugom razgovarati. Ipak, ljudi su bili veoma skeptični u vezi s izgradnjom džamije, posebno zato što su smatrali da džamijama nije mjesto u švicarskom društvu.

Vehbija ističe da je život u Švicarskoj uvijek doživljavao kao privilegiju, ali ne u materijalnom smislu, nego se osjećao privilegiranim jer, pored svih drugih muslimana, upravo on s grupom vjernika Bošnjaka nosi baklju islama na Zapadu.

Padom komunizma mijenjala se i svijest Bošnjaka u Luzernu, te su već u junu 1990. godine osigurali sredstva za prve prostorije džemata. Vehbijin san postao je java. Registrirali su džemat i izabrali njegovo rukovodstvo. Vehbija je izabran za prvog predsjednika, a zbog školovanja u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, i za prvog imama džemata Luzern. Nakon osam mjeseci obavljanja dužnosti imama, Vehbija se povukao s te funkcije i mjesto ustupio Muji ef. Mujiću, a kasnije profesoru Muhamedu Mrahoroviću. Godine 1993. džemat Luzern uposlio je stalnog imama Ćazima ef. Mehmedovića, koji i danas obavlja tu dužnost. Tako je džemat Luzern osnovan prije Islamske zajednice Švicarske, koja zvanično postoji od aprila 1992. godine, kada je Vehbija Efendić imenovan njenim prvim predsjednikom.

Početak agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ujedinio je bošnjačku dijasporu u Švicarskoj. Od Bošnjaka koji danas žive u ovoj zemlji, 95 posto njih napustilo je Bosnu i Hercegovinu prije 1992. godine, pa je početkom agresije skoro 60.000 Bošnjaka već živjelo i radilo u Švicarskoj. Odmah je pri Islamskoj zajednici Švicarske pokrenuta organizacija HBF za pomoć bosanskohercegovačkim izbjeglicama, u kojoj je Efendić aktivno djelovao. Do okončanja oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu ova je organizacija pomogla Bosnu s četiri miliona franaka.

“Značajnu ulogu u humanitarnoj pomoći Bosni i Hercegovini odigrali su Bošnjaci u Švicarskoj, ali ne samo preko Islamske zajednice već i preko Stranke demokratske akcije. Dobar dio sredstava donio sam lično. Devet sam puta ušao kroz tunel u opkoljeno Sarajevo. Onda su Hrvati shvatili našu važnost, pa sam nailazio na razne probleme koji su kulminirali s dva hapšenja na granici. Poslije sam, Bogu hvala, dobio službeni pasoš, koji mi je uveliko olakšao kretanje”, prisjeća se Vehbija. Od 1992. do 1995. godine u Švicarsku je izbjeglo 18.000 Bošnjaka. Nakon završetka agresije i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Švicarska ih je 15.000 vratila u Bosnu te im pružila značajnu finansijsku podršku u obnavljanju porušenih domova. Ostavljeni su, uglavnom, samo logoraši i oni koji su preživjeli Srebrenicu.

Završetkom rata nije završena Efendićeva humanitarna misija. Trenutno je predsjednik Vijeća Fondacije “Humanity International Foundation Switzerland”. Ova je fondacija humanitarnog karaktera, a jedan od razloga za njeno osnivanje jeste želja za uvezivanjem dijaspore s Bosnom i Hercegovinom.

“U Zapadnoj Evropi ima značajan broj Bošnjaka spremnih pomoći onima u Bosni i Hercegovini, ali nemaju adekvatnu adresu na koju se mogu obratiti kako bi ta pomoć bila realizirana. Pokretanjem Fondacije željeli smo im ponuditi takvu adresu. Ipak, Fondacija HIFS neće biti fokusirana isključivo na povezivanje Bosne i Hercegovine s dijasporom. Ona je osmišljena kao nadnacionalna. Ona nema ni bošnjački ni islamski predznak, a osnovana je u Švicarskoj, jednoj od najuređenijih zemalja u svijetu. Važno je istaknuti da je ovo prva fondacija te vrste koju su pokrenuli Bošnjaci”, objašnjava Efendić.

KUPOVINA PROSTORIJA VRIJEDNIH DVA MILIONA FRANAKA

Vehbija kazuje da je njegova sreća zbog osnivanja džemata bila neizreciva. Konačno su Bošnjaci Luzerna dobili prostorije u kojima su se okupljali i razmjenjivali ideje, džemat kroz koji su njegovali vlastitu kulturu i tradiciju i koji je bio garant njihovog opstanka. Ipak, preskupa je bila kirija za džamijski prostor, pa su ga odlučili preseliti u općinu Kriens, nedaleko od grada. Razgovaralo se i o mogućnosti kupovine prostora za Islamski centar, ali niko nije shvatao važnost tog projekta. Stoga je Vehbija odlučio da 1. januara 2001. godine otkaže prostorije džemata u Kriensu i ljude ostavi na ulici kako bi shvatili važnost posjedovanja vlastitog prostora. Bio je to hrabar potez koji je iznjedrio jednu od ljepših priča o bošnjačkim džematima u dijaspori.

“Da to nisam uradio, nikada ne bismo kupili džamiju. Kada smo ostali na ulici, ljudi su shvatili da je kupovina prostora jedina preostala opcija, tako da smo već 17. jula iste godine kupili prostorije u Emmenbruckeu, u kojima smo i danas. Tada smo imali i sreće jer smo jedino mi od dvadeset potencijalnih kupaca ispunjavali sve uvjete za kupovinu”, kazuje Efendić. Uvjeti su, kako kaže, bili da nema alkohola i da nema muzike. Kompletan centar s renoviranjem koštao je dva miliona švicarskih franaka, a danas se njegova vrijednost procjenjuje na više od pet miliona. Godine 2009. svečano je otvoren Islamski centar u Luzernu, a otvorenje je po svemu podsjećalo na otvorenje neke džamije u Bosni.

“Tog je dana 5.000 ljudi došlo na otvorenje. Imali smo 180 zvanica iz različitih zemalja. Trebalo je svim tim ljudima vize napraviti, tako da je to bio ogroman projekt koji nas je na kraju koštao 120.000 franaka. Na otvorenju je bio i reisul-ulema, ali i važni ljudi iz općine i kantona Luzern, kao i zamjenik ministra za vjere u Švicarskoj. Otvorenje našeg centra proglašeno je događajem mjeseca na kantonu, a ja sam proglašen za ličnost mjeseca”, prisjeća se Efendić.

Bez knjige nema ni džamije ni džemata

U Islamskom centru koji plijeni svojom ljepotom, a u kojeg je Efendić utkao godine predanog aktivizma, nije smješten samo prostor za obavljanje molitve nego i restoran, omladinski klub, učionice za mektepsku nastavu i bogata biblioteka. Jedan od najznačajnijih projekata pokrenutih u džematu Luzern jeste opremanje biblioteke smještene u sklopu Islamskog centra.

“Biblioteka je temelj islamske kulture. Bez knjige nema ni džamije ni džemata. Stoga smo i krenuli u projekt njenog opremanja, kako bismo se obrazovali i našoj djeci omogućili obrazovanje u duhu s islamskom tradicijom”, kazuje Vehbija.

Biblioteka je trenutno opremljena s više od četiri hiljade naslova na bosanskom, njemačkom, engleskom i arapskom jeziku. Pored knjiga vjerske provenijencije, u biblioteku su uvrštena i historijska, književna i filozofska djela, tako da njeni kapaciteti omogućavaju obrazovanje iz različitih naučnih disciplina. Vehbija objašnjava da su sve knjige uredno zavedene u bibliotečki fond.

“Naš je cilj da prikupimo 20.000 naslova. U tom slučaju, biblioteka će biti otvorenog tipa i u nju će se moći učlaniti ko god bude želio. Zadovoljimo li sve kriterije, a broj naslova samo je jedan od njih, kanton Luzern će na sebe preuzeti finansiranje, jer po zakonu finansira sve uređene biblioteke javnog tipa koje broje više od 20.000 naslova”, objašnjava Efendić, ali i ističe da Švicarcima nije stalo da se muslimani predstave na taj način.

“Oni ne bi voljeli da naš džemat bude paradigma zajednice muslimana u Švicarskoj i Evropi. Mi egzistiramo 25 godina i nikada nismo napravili niti jedan problem. Ipak, njihovi mediji ne žele da nas spominju po uspjesima i svijetlim primjerima. Naprosto im nije u interesu da pokažu šta zaista znači biti musliman i živjeti islam na ispravan način, na način da zajednica od nas ima isključivo korist. Da sutra napravimo neki problem, istog momenta bi nas posjetili”, kazuje Vehbija, čiji projekt biblioteke uz Islamski centar može biti primjer i inspiracija drugim sličnim centrima širom Evrope.

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!