Već viđeni pokušaj slabljenja AKP-a

Ponašanje liderke nove stranke (Dobra partija) Meral Akşener prije pokušaja puča u Turskoj od 15. jula 2016. godine jeste, blago rečeno, čudno. Tvrdnje da će se poslije “petnaestog”, istina, bez navođenja kojeg mjeseca, mnogo toga promijeniti, da će postati premijer i naprasna upotreba (kemalističkog) slogana “mir u zemlji, mir u svijetu” – gülenistički pučisti samonazvali su se “savjet mira u zemlji” – u društvu osjetljivom na subliminalne poruke teško se mogu objasniti slučajnošću

 

Odavno očekivani dolazak nove partije na tursku političku scenu, koji se desio prošle srijede u Ankari, najviše će uzbuditi inostrane posmatrače i stranu publiku, te one koji u ovom projektu učestvuju. Kad kažem učestvuju, ne mislim samo na osnivače, članove i buduće glasače nego i na medije i agencije za ispitivanje javnog mnijenja koji su uskočili u taj voz.

Liderka nove partije Meral Akşener, kojoj strani mediji još od aprilskog referenduma o ustavnim promjenama prišivaju nadimke “čelična lejdi”, “vučica” i “majka Turaka”, dok u naslove obavezno stavljaju “bivša ministarka” (stvarajući utisak da je to bilo prekjučer, a ne prije 20 godina), svakako nije novo ime na političkoj sceni. Nisu ni glavni osnivači stranke.

Partija nazvana İyi partisi, ili u prijevodu Dobra partija, već ima pet poslanika u Parlamentu – prebjega pod okrilje gospođe Akşener. Četiri dolaze iz redova Partije nacionalističke akcije (MHP), a jedan iz redova kemalista (CHP).

POLITIČKA PROŠLOST “NOVE” UZDANICE

Meral Akşener (61) ušla je u politiku 1994. godine, za vrijeme Vlade Tansu Çiller, kao kandidat vladajuće Partije pravog puta (DYP) za gradonačelnika Kocaelija. Prije ulaska u politiku bila je predavač na Tehničkom univerzitetu Kocaeli (doktor je historijskih nauka). Nije osvojila te lokalne izbore, ali godinu kasnije (1995) izabrana je za poslanika Parlamenta na listi DYP. Rezultat tih izbora bilo je formiranje koalicione Vlade Necmettina Erbakana (Refah parti) i Tansu Çiller (DYP).

Nakon “Susurluk skandala” iz novembra 1996. – do danas u potpunosti nerasvijetljena “saobraćajna nesreća” u kojoj se u istim kolima našla vrlo nevjerovatna kombinacija ljudi i svojevrsni znak o povezanosti države s organiziranim kriminalom ili postojanju “duboke države” – Meral Akşener postaje ministarka unutrašnjih poslova jer je Mehmet Ağar, dotadašnji ministar, morao dati ostavku zbog umiješanosti u skandal (on je također trebao biti u tom automobilu, ali je u posljednjem momentu otkazao put).

Unatoč Erbakanovom insistiranju da se “Susurluk skandal” mora do kraja rasvijetliti i da država ne smije imati posla s kriminalcima i ubicama – referenca na u nesreći poginulog Abdullaha Çatlıja, kriminalca koji je povremeno obavljao prljave poslove za “duboku državu” – slučaj nije rasvijetljen, ali je Erbakanova Vlada tzv. “postmodernim” pučem 28. februara 1997. godine otjerana s vlasti.

DYP je poslije puča postala opoziciona partija, a zatim polahko i historija – na izborima 2002. godine nije prešla cenzus. U julu 2001. godine Meral Akşener, još uvijek poslanik, daje ostavku u DYP i pokušava se uključiti u rad novoosnovane Partije pravde i razvoja (AKP). Saznanje da neće biti na listi kandidata za poslanike odvodi je među nacionaliste – MHP.

Kao kandidat MHP-a birana je za poslanika na izborima 2007, 2011. i juna 2015. godine. Od 2007. do 2011. godine bila je potpredsjednica Parlamenta. Međutim, riječima “gospođa će se malo odmarati”, lider MHP-a Devlet Bahçeli objasnio je njeno odsustvo s liste kandidata za poslanike za izbore novembra 2015. godine.

Godine 2016., prije gülenističkog pokušaja puča, Meral Akşener pokušala je (bezuspješno) unutarpartijski puč kako bi preuzela MHP od Bahçelija. Uopće njeno ponašanje i govori prije pokušaja puča u Turskoj od 15. jula 2016. godine jesu, blago rečeno, čudni. Tvrdnje da će se poslije “petnaestog”, istina, bez navođenja kojeg mjeseca, mnogo toga promijeniti, da će postati premijer i naprasna upotreba (kemalističkog) slogana “mir u zemlji, mir u svijetu” – gülenistički pučisti samonazvali su se “savjet mira u zemlji” – u društvu osjetljivom na subliminalne poruke teško se mogu objasniti slučajnošću.

U programu CNN-Türka, 16. augusta 2016. godine, Nurettin Veren, odmetnik od Gülena kojem je decenijama bio desna ruka, bacio je svojevrsnu bombu u medijski prostor tvrdnjom da su Meral Akşener, Işılay Saygın i Ufuk Söylemez postali ministri devedesetih na traženje samog Fethullaha Gülena. Veren kaže da je u tome lično učestvovao kao posrednik. Kao dokaz je ponudio dokument, zahvalnicu, s potpisom Meral Akşener. To je izazvalo poplavu snažnih demantija, uglavnom u vidu telefonskog javljanja u programe kojom bi prilikom prosula gomilu uvreda na svakog sklonog da povjeruje Verenu. Najavila je i tužbu, ali, kako stvari stoje, nije našla tužioca voljnog da pokrene proces – u aprilu je državni tužilac Bakırköya (dijela Istanbula) odbio njen zahtjev za istragu protiv Verena za klevetu, uvredu i falsificiranje.

NEDOSLJEDNO I NEUVJERLJIVO

Eventualna veza s gülenistima jeste još zanimljivija ako se zna da je Koray Aydın, također bivši MHP političar, insinuirao da oko Meral Akşener možda ima ljudi koji se mogu povezati s FETÖ. No, to je bilo prošle godine, mnogo prije nego što se u augustu ove godine uključio u osnivanje njene partije.

Kako god, Meral Akşener vodila je glasnu kampanju za glas “ne” na referendumu o ustavnim promjenama i predsjedničkom sistemu u Turskoj. Raskol koji je izazvala u MHP-u u analizama je na neki način povezan sa “slabim” rezultatom referenduma i od tada se u stranoj štampi polira kao rival sa šansama protiv Erdoğana.

Dobru partiju (İP) u štampi definiraju kao partiju desnog centra. Dok se politička trajektorija Meral Akşener možda može učiniti kao ne baš jako dosljedna (tri partije i koketiranje s jednom u 23 godine karijere), nacionalizam je svakako njena lična konstanta. Logo – sunce sa osam zraka, koji je predmet pretjerano mnogo pretjeranih analiza – ne odražava tu konstantu svjetonazora Akşenerove. Naime, zraci simboliziraju: nadu, budućnost, pravdu, hrabrost, bogatstvo, odlučnost, znanje i civilizaciju.

Sam program njene stranke jeste 72 strane teksta punog lijepih želja s vrlo malo ili nimalo konkretnih poteza kako ih ispuniti, ali s jakom tendencijom eklektizma. Želja da se objedine i pomire međusobno isključivi stavovi ne djeluje baš ozbiljno i uvjerljivo. (Kako pomiriti ultranacionalističke “Sive vukove”, od kojih su neki osnivači partije, s kurdskim biračima, naprimjer?) Pokušaj da partija predstavlja sve svima djeluje suviše oportunistički i pomalo podsjeća na prethodne ad hoc pokušaje osnivanja novih partija, po pravilu praćenih sličnim uzbuđenjem sličnog dijela domaće štampe (i inostrane štampe) – Cem Boyner, Ismail Cem, Cem Uzan jesu imena lidera tih pokušaja – koji su se, po pravilu, neslavno razbijali o realnosti izbora.

Mnogo analiza turske političke stvarnosti bazirano je na pretpostavci da je najveći problem turske demokratije nedostatak snažne opozicije. S jedne strane, to jeste (velik) problem, ali nikako najveći. Najveći je (bio) sistem tutorstva u kojem nepolitički igrači – vojska, birokratija, pravosuđe i ekonomska elita – imaju presudnu riječ u politici, nešto iz čega se Turska polahko izvlači. Drugi problem jeste da su neki nepolitički igrači skriveni (npr. FETÖ), a u stanju su da vuku konce u politici (nekad i preko političkih partija). Čini se da se Turska i iz toga polahko izvlači. Stoga je sasvim legitimno pitanje da li je neka nova partija nečiji “projekt”.

Ono što je očigledno kada je o Dobroj partiji riječ jeste to da ona ima malo ciljeva osim da ošteti AKP, što je također legitimno. Sedamnaest mjeseci prije lokalnih i 21 mjesec prije parlamentarnih i predsjedničkih izbora prerano je za prognoze, pa je euforija oko 20 ili 20 i više procenata, koje neka istraživanja javnog mnijenja daju Akşenerovoj, pomalo smiješna (i, ponavljam, neodoljivo podsjeća ne već viđeno). Uzgred, AKP je na 49%.

Od starih automobilskih dijelova može se napraviti automobil. Međutim, teško ga je nazvati novim, a pomalo je smiješno proglašavati ga novim modelom. Naročito ako na krovu ima pak-treger pun prtljaga iz nekog prošlog doba.

 

 

PROČITAJTE I...

Procjene trenutnog broja Bošnjaka u Makedoniji kreću se od 30.000 do 50.000, zavisno od izvora. Stanje im najviše određuje (ne)jedinstvo njihovih političkih predstavnika, a od svih manjina u najslabijem su položaju kad je u pitanju zastupljenost u institucijama i javnosti. Pored direktne ili indirektne diskriminacije od strane Makedonaca, postoji isključiv odnos Albanaca kroz Islamsku zajednicu, što bi se moglo, za nadati se, popraviti uključenjem Rijaseta iz Sarajeva. Za Stav govore neki od najangažiranijih i najpoznatijih predstavnika Bošnjaka u Makedoniji

Ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!