Uvodnik Stava: Ne mere to tako

Hrvatski mediji jako se vole koristiti novinarima muslimanskih imena kada govore o terorističkim prijetnjama u BiH. Kada za tu svrhu uspiju angažirati publicistu iz BiH – veselju se ne nazire kraja

Nedavno mi je jedan Bošnjak iz Zagreba, građevinar po struci, ispričao “duhovitu” dogodovštinu s gradilišta. Po imenu Safet, povjerio mi je da je, nakon dugo godina, napokon našao partnera koji je “naš”, iz Bosne, s kojim će graditi uz pomoć ostalih bosanskih bauštelaca hrvatske zgrade. Safet je bio presretan novim izborom poslovnog partnera, sve do dana početka gradnje. Dolaskom na posao, on je “našem” građevincu preko čitavog gradilišta uzviknuo: “Šefik, bolan, dođi vamo!” Neugodno se iznenadio njegovim agresivnim odgovorom: “Budalo, šuti bolan, ovdje za tebe nisam Šefik, ovdje sam Štef!” No, ne treba se previše tužiti, jer je Hrvatska svim svojim manjinama zagarantirala mnoga prava i razne oblike kulturne autonomije. Međutim, jedna je priča na papiru, jedna je priča kada se hvalite evropskim standardima, a druga je ona na gradilištima poput onog Safetovog i Šefikovog. Pod teretom muslimanskog imena, neki radije izaberu asimilaciju od integracije. U toj vjerskoj i nacionalnoj mimikriji im velikodušno pomažu hrvatski mediji koji tzv. islamskom prijetnjom plaše građanstvo.

Posljednji slučaj koji je uzburkao političke vode u Hrvatskoj i BiH jeste izjava hrvatske predsjednice Kolinde Grabar‑Kitarević o navodnoj “islamskoj prijetnji u BiH”. Navodno su Hrvati zabrinuti jer s BiH, koja je “puna terorista”, dijele hiljadu kilometara granice. Međutim, trebalo bi biti upravo suprotno. Nije Armija RBiH slala svoje jedinice na teritorij Hrvatske, nego upravo obratno, nije Armija RBiH osnivala konclogore na teritoriju Hrvatske, nego obrnuto, nije rušila hrvatske mostove, nego upravo obratno. Nije Bakir Izetbegović, kao mnogi hrvatski političari (samo nedavno imamo primjer upada u Stolac), dolazio u Hrvatsku i miješao se u unutarnja pitanja te zemlje. Građani BiH, historijsko iskustvo ih opominje, imaju razloga da brinu zbog hiljadu kilometara granice s Hrvatskom, a ne obratno.

Umjesto što se pozivaju na navodnu prijetnju islamskim terorizmom u BiH, hrvatskim političarima bilo bi bolje da se brinu o ustaškim pozdravima koji su osvanuli na spomeniku pripadnicima HOS‑a u Jasenovcu. Jedino ako Grabar-Kitarović, kao nečiji eksponent, ne misli uvjeravati svijet da je Hrvatska neko novo “predziđe kršćanstva”, pa se u Jasenovcu na Savi treba biti “za dom spreman”. Prije toga možda da se dogovori s Dodikom gdje će udariti kamen temeljac “predziđu”, budući da je upravo on koristio istu tezu ne bi li se umilio Evropi.

Čitav slučaj, da bi pomogli svojoj predsjednici i opravdali njene neutemeljene izjave te još jednom zakuhali, popratio je Večernji list naslovnicom o dramatičnom izvješću hrvatske SOA-e i SIPA-e: BiH postaje centar islamskih ekstremista, mijenja se kulturološka slika Sarajeva. Tekst potpisuje notorna neznalica i manipulator Hassan Haidar Diab, do sada višestruko prepoznat i razotkriven kao novinarski lažov. Hrvati i njihovi mediji znaju i mogu bolje od ovakvih jeftinih podvala, koju je, na kraju krajeva, razotkrio i bh. ministar sigurnosti Dragan Mektić.

“Odgovorno tvrdim da takvog izvještaja SIPA-e nema. SIPA nije pravila takav izvještaj niti ga je pravila pod takvim naslovom. Ko je izmislio, Večernji list ili Hrvatska obavještajna služba, to je njihova stvar da se dogovore i objasne. Mislim da nije korektno da se na takav način prenose informacije”, rekao je Mektić.

Jedino u čemu nisu bili u pravu neki naši mediji, a tiče se Hassana, jeste da iza njega stoji neka šijjska zavjera i da je on predvodnik ćelije Hezbolaha u Hrvatskoj. Naime, hrvatski mediji jako se vole koristiti novinarima muslimanskih imena kada govore o terorističkim prijetnjama u BiH. Rade to kontinuirano, bezmalo od terorističkih napada 11. septembra 2001. godine. Iako to ne umanjuje njegovu odgovornost, Hassan je samo jedan u nizu. Štaviše, kada za tu svrhu uspiju angažirati publicistu iz BiH koji imenom podsjeća na Bošnjaka – veselju se ne nazire kraja, kao ni tekstovima u kojima se u negativnom kontekstu spominju za Bošnjake neoborivi politički i vjerski autoriteti.

Takvi su se uživjeli u ulogu nekakvih ratnih izvjestitelja iz BiH, gdje navodno islam i tzv. radikalni Bošnjaci vode džihad protiv sekularne države i svih ostalih. Pritom potiču sliku o sebi kao o novinarskim azilantima, posljednjih od svoje vrste, od onih koji jedini pronose slobodnu riječ, realnu i vjerodostojnu sliku Bosne. Ma, kome se to oni žale – svojoj mamici? Šta očekuju zauzvrat? Da ih se asimilira u Štefa? Možda bi htjeli postati neki novi hrvatski odvojak? Nadaju li se nekakvim humanitarnim paketima s obzirom da dolaze iz ratne zone? Šta oni misle, da ih čekaju udomitelji raširenih ruku? Pa, takvih novinarčića u Hrvatskoj ima koliko i prosjaka pred Zagrebačkom katedralom – cijelo jedno mnoštvo koje pruža ruku i uzdiše: Usliši! Usliši!

Tako su kroz hrvatske medije do sada prodefilirali mnogi kazazi, šehići, pirketi, lovrenovići, pećanini…, danas je to neki “siroti” Libanonac Hassan. Sarajevo je dalo hrvatskim medijima svoje “najbolje sinove”, ali Sarajevo je i zauzvrat primilo dežuloviće, luciće, ivančiće, jergoviće (iako potonji, otkako, kako sam kaže, ne pripada više Sarajevu, djeluje dvofazno kao i Hercegovci Nino Raspudić i Ivo Lučić).

To je neviđeno, i napokon treba pomno preispitati ovu neprimjerenu novinarsku razmjenu u kojoj Sarajevo, kada daje i kada prima, Sarajevo ga prima. Ne mere to tako!

PROČITAJTE I...

Odbijanjem zahtjeva za reviziju Presude Sud je istovremeno uputio poruke različitog sadržaja, forme, intenziteta i usmjerenosti izvršiocima zločina genocida i žrtvama zločina genocida. Izvršioci zločina genocida ovakvom odlukom su nagrađeni, ohrabreni, podstaknuti i stimulirani na ponovno planiranje, pripremu, organiziranje i izvršenje zločina genocida, potpuno svjesni činjenice da neće biti kažnjeni i da se na zločinu genocida najbolje može profitirati, odnosno biti nagrađen

Ujedno je riječ i o samoodređivanju i samodefiniranju, sa sviješću da sliku i stanje jednog naroda određuje i tzv. “pogled izvana”, odnosno nije presudno samo vlastito viđenje, nego i to kako nas drugi vidi. Međutim, redakcija Stava smatra da na pitanje postojanja nacionalizma među Bošnjacima treba početi odgovarati prije svega introspekcijom i samopreispitivanjem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!