Uvijek može i gore

Krenula je jurnjava uzanim puteljkom. Spoticali smo se jedni o druge, zapinjali za kamenje, očigledno namjerno postavljeno, padali i ponovo ustajali. Tek s vremena na vrijeme čuo bi se tup udarac, bolan jauk, a onda opet samo topot teških koraka nesretnih ljudi. Bože, kakva besmislica! Evo nas k’o u mezaru iz kojeg pokušavamo pobjeći a ne znamo ni kuda ni od koga. Da nas barem hoće zatrpati pa da jednom zauvijek sve završi

 

– Hajmo, curice, na noge! Jesmo li danas ‘orni za malo akcije? – zaurlao je čuvar koji bi, po običaju, uporedo s otvaranjem vrata, upućivao i pozdravnu poruku, kao da nosi kakav muštuluk.

Bio je to omanji, zdepast čovjek, s nekih četrdeset i kusur ljeta na leđima. Život ga, čini mi se, i nije pretjerano mazio. Ispod naboranog čela virilo je nekoliko utonulih očnih duplji s tamnozelenim zjenicama. Po sastavljenim gustim obrvama, pretpostavljali smo da je riječ o osobi koja za tren plane, ali se za isto toliko vremena može i raznježiti, pa i zaplakati. U ovo prvo smo se bezbroj puta uvjerili; drugo je ostalo samo naša pretpostavka.

Nakon što bi uletio u ćeliju i “pozdravio nas” na uobičajeni način – uživao je da nas oslovljava s “curice” – prelazio bi značajnim pogledom preko naših lica, pokušavajući da odgonetne dozu straha i neizvjesnosti na nama. Čudno, ali nismo se bojali. Znali smo da će i taj sumanuti pogled jednog dana biti posljednji. Tome smo se potajno i nadali. Samo neka ovaj jad i ludilo završe. Šta poslije? Neka bude šta bude, samo da ovo završi!

– I, curice, kako ste mi jutros? Odmorni? Naspavani?

Nije ni očekivao da mu neko odgovori. Još malo se meškoljio, zavrtje glavom desno-lijevo, uz pucketanje u vratu, te priđe mršavom i povisokom čovjeku koji je, uslijed jučerašnje porcije degeneka, jedva stajao na nogama.

– Kako ‘no bješe da se zoveš? – upita ga i desnom pesnicom mu čvrsto obuhvati bradu.

Nakon što opet ne dobi odgovor, unese se u lice nesretnom čovjeku i zaurla iz sveg glasa:

– Čuješ li šta te pitam, mater ti tvoju usranu?!

– Hamdija! – procijedi čovjek jedva čujnim glasom.

– Kako?

– Hamdija!

– E moj ’Amdija, šta si se stisk’o? Reci slobodno! Maca pojela jezik, je li? A jučer si ’nako veselo pjevao. Šta ’no bješe? De opet, nek čuju curice!

Hamdija se nakašlja kao pred kakav važan nastup, i taman kad se htjede malo ispraviti, duboko jauknu, pognu se i poče jako kašljati. Koji trenutak poslije, na potiljak mu se sruči težak drveni kundak i slabašno tijelo stropošta se na pod.

– Šta je? Nećeš, je li? Hoćeš, ’Amdo, hoćeš! Pjevat ćeš ti meni k’o Čola! I bolje!

Desnom nogom ga još nekoliko puta snažno udari u trbuh i malo se izmače. Neko je vrijeme gledao Hamdiju sklupčanog na podu. Izvadi cigaretu, povuče dva-tri dima i ponovo nas ošinu onim starim, krvavim pogledom.

– I, curice, šta sam ono htio reći! Aha, aha! Kockate li vi ikad? Aaaaa, ne čujem? Morate kockati. Sve u životu je kocka. Pa i život! Svi smo mi kockari, je l’ de?

Opet je zavrtio glavom desno-lijevo, ali ovaj put bez pucketanja u vratu. Nekoliko se puta prošetao ispred nas i, onda, odvažnim glasom nastavio:

– Vas je točak sudbine natovario meni na kosti. Ja vas nisam želio ovdje. Nisam, vjerujte mi! Ionako bi mi bilo draže da vas Bog nije ni dao. Ali, kad vas je već dao i kad ste meni na grbači, danas ću okrenuti točak sudbine, pa šta bude. Danas ćemo zaigrati rulet. Znate li šta je rulet? Pa ja, i kad biste znali, ne biste rekli, je l’ de? Nema veze. Rulet je, čini mi se, neokle iz Francuske doš’o. Rulet je, valjda, neki točak. Tako sam negdje pročitao. Uostalom, šta se ja imam vama pravdati!? ’Ajmo, mrš napolje! ’Ajde, ’ajde, šta čekate!

Nakon što se ćelija gotovo ispraznila, čuvar ponovo priđe Hamdiji i udari ga još jednom, ovaj put nešto jače i, za promjenu, lijevom nogom.

– Pjevat ćeš ti njima kad se vrate – promrmlja. – Ako se i vrate!

Kamion je već bio spreman. S obje strane stajali su do zuba naoružani vojnici između kojih smo se, jedan za drugim, užurbano propinjali i nestajali iza zelenkaste cerade.

Kamion je krenuo.

Vožnja kamionom nas je na čudan način veselila, i to samo zato što smo jedino u tih nekoliko kvadrata sparnog i zagušljivog zraka mogli slobodno razgovarati. Istina, pratila su nas dva džipa, ali nas nisu mogli ni vidjeti ni čuti.

– Šta mu ga je sad rulet, jebao ga rulet? – javi se Emir, prosijed i ozbiljan čovjek.

– Ne laj, magarče! Izvini što ti ovako kažem, stariji si… Ustvari, možda i nisi!? Koja ti ’no bijaše? Pedeset sedma? – upita Ibro.

Emir je neodređeno vrtio glavom, što je Ibri bio signal da nastavi:

– Možda ideš Bogu na ispovijest i možda su ti to posljednje riječi, a ti se svez’o psovke. Nemoj, živ bio! Radije se koji put sjeti Boga i šućuraj!

– Na čemu? Na ovom jadu?

– Uvijek ima gore od goreg. Eto, rodili se negdje oni sijamski blizanci, one bebe što su spojene, pa im roditelji stali kukati i žaliti se kako ih Bog nije mogao staviti na goru kaznu. I znaš li šta je bilo?

– Znam; jedno umrlo, a drugo ostalo živo. I?

– Ništa. Pametnom je i išaret dosta.

– Ma ko ti ovdje ima veze s pameću, dragi Ibro, vidiš li šta nam rade? Vidiš li? Igraju se s nama? Eto, ti si pobožan čovjek, bezbeli i pametan. Haj ti nama fino reci šta je rulet i šta su nam danas smislili?

– Pobožan koliko mogu, a pametan koliko je Bog dao. Da ti pravo kažem, kocka me nikad nije ni zanimala, ali, koliko ja znam, rulet je nekakva igra u kojoj se zavrti jedno kolo, baci se kocka, pa ako stane gdje treba, to je to. E, sad, šta su oni smislili – ko će im ga znati?!

Ostali su šutke posmatrali razgovor koji im, očito, nije bio zanimljiv. Gledali su negdje ispred sebe i povremeno, kako bi kamion naletio na poneku rupu, poskakivali, blago se njihali i nastavljali sa zurenjem uprazno.

– Mrš napolje! – trznuo nas je dobro poznati glas čuvara nakon što nismo ni primijetili da se kolona vozila zaustavila.

Bili smo na obronku ispod kojeg se protezalo nekoliko prostranih livada koje su stepenasto izvirale jedna iz druge. Pogledom smo tražili nešto što bi nam ličilo na rulet, ali bez uspjeha. Osim uobičajenog hercegovačkog pejzaža, pred nama nije bilo ničeg posebnog. Istina, nekih pedesetak metara ispod nas vidjelo se nekoliko tranšeja. Ali, kakve bi veze mogli imati tranšeje s ruletom?

– I, curice, šta kažete? ’Ajde, ’ajde, šta ste blenuli! Pokret! Zabava tek počinje.

Spustili smo se do prve tranšeje. Bila je svježe iskopana – osjetilo se po mirisu zemlje – duga tristotinjak metara, široka manje od metra i duboka visine osrednjeg muškarca.

– E pa, curice, tu smo! Daj trake ’vamo!

Ubrzo pritrča krupan vojnik s kesom u ruci. Čuvar ga pogledom izruži, zgrabi kesu i istrese je pred nas.

– ’Ajmo, fataj se posla! Svi po jednu traku i vežite oči. Ha-ha, tako-tako. Eto vas k’o one nindža kornjače. ’Ajde, brže! Nemoj ti! Vi, ostali, je li gotovo? Tako! Ma prave ste curice! ’Ajde, sad, uskači dole! Ne ti! Ne, ne! Ti, ti, tebi govorim, mater ti balijsku!

Neko žestoko jauknu, ali ga prekide čuvarev glas:

– Idemo malo gimnastike. Sada trčite i nema stajanja dok ja ne kažem. Ajde, Mikelanđelo, trčiiii!

Krenula je jurnjava uzanim puteljkom. Spoticali smo se jedni o druge, zapinjali za kamenje, očigledno namjerno postavljeno, padali i ponovo ustajali. Tek s vremena na vrijeme čuo bi se tup udarac, bolan jauk, a onda, opet, samo topot teških koraka nesretnih ljudi. Bože, kakva besmislica! Evo nas k’o u mezaru iz kojeg pokušavamo pobjeći a ne znamo ni kuda ni od koga. Da nas barem hoće zatrpati pa da jednom zauvijek sve završi.

Kraj se nije nazirao. Trčali smo sve teže i sporije i sve se češće spoticali o nekoga ko više nije mogao trčati.

– Dosta! – napokon se prodera čuvar. – Na kamion! ’Ajmo, brže, šta je, niste se valjda umorili!? Ne skidaj traku, možda opet zatrebaju!

Nekako smo se uspeli na kamion i povaljali kako je ko stigao. Znali smo da nas je manje, ali niko nije ni pokušao smaknuti traku s očiju i doznati šta se dešava. Ovaj je put vožnja protekla bez razgovora. Jedino što smo uspjeli razaznati bili su duboki uzdasi jednog od nas. Bio je to Emir.

Kamion se ponovo zaustavio. Iskrcali smo se uz uobičajene psovke i oteturali do ćelije. Čuvar je ovaj put samo zalupio vratima i otišao bez riječi. Trake su još neko vrijeme bile na očima, a onda smo ih po nekom prešutnom dogovoru počeli skidati. Prvo što smo zapazili bila je prazna ćelija. Nema Hamdije. Nismo ga više ni vidjeli. Nije bilo ni Ekrema, ni Mirze, ni Saliha, Envera, Rame… Računajući Hamdiju, u ćeliji nas je bilo dvanaest manje.

U ćošku lijevo od vrata sjedio je Emir. Lijevom rukom držao se za glavu i bolno odhukivao.

– Može i gore! – procijedio bi tiho i nastavio uzdisati.

Danima nije ništa jeo. Nije progovarao niti se iko od prisutnih usudio da ga šta pita.

– Može i gore! – ponavljao bi.

Ni Ibre nije bilo.

Tek petnaestak dana poslije, saznali smo šta se desilo tog dana u tranšeji. Nama su povezane oči i trčali smo do iznemoglosti. Emiru je na glavu stavljena vreća. Dali su mu kramp, posadili ga iznad tranšeja i naredili mu da maše po uzanom prolazu. Mahao je i u smrt poslao nas jedanaest. Ko je i kako to saznao, ne znamo. Ostali smo zajedno još dva mjeseca i sedam dana.

Emir, osim “Može i gore!”, nije progovarao.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!