Uvijek donji

Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta

Kraticama i kroz avlije manje ljubopitljivijih komšija, a bježeći od neshvatljivo radoznalih komšinica koje ni osjetno hladnije vrijeme nije iz avlija otjeralo u kuće, svakodnevno se, poput ilegalca u okupiranom gradu, probijam do porodične kuće, gdje me čeka ostarjela i bolešljiva majka.

No, praznih se ruku u posjetu majci ne ide, pa ulazim u mahalski granap u kome godinama radi iznimno drago mi žensko čeljade – Emina Minka. Zbog svoje lijepe prirode, miljenica mahale, vazda vedra, nasmijana, predusretljiva, ali tog dana baš i ne.

Vidim, nije dobro. Znam i zašto. Glavobolja. Ipak, krajnjim naporom, smiješi se i otpozdravlja. Šutim, ne zapitkujem, kupujem hedije za majku, brzo izlazim, pružam korak, dolazim kući, grlim i ljubim majku i velim joj da Minka nije dobro.

– Boli je glava?! I, bezbeli, nema lijekove?!

– Izgleda da nema, ništa mi nije rekla.

– A govorila sam joj da bez lijekova ne izlazi iz kuće! Nejse, imam iste takve, u toj manjoj kutiji, ja, ja, u toj, uzmi i odnesi joj! Hajde, požuri, znaš da je posljednji put završila u hitnoj! Hajde, uzmi i trči! Hajde, hajde!

I trčim. Dajem Minki lijekove, iznenađena je mojim gestom, gleda me sa zahvalnošću i bez riječi zahvale, jer takav je adet, sujevjeran ili ne, nebitno, i jedva čujno pita kako sam.

– Onako.

– Bit će bolje.

– Nekad i nekome, Minka.

– Znam. Donji smo, što bi rekli šaneri.

– Tako nekako. Eto, odoh! A ako ti do kraja smjene ne bude bolje, zovi. Doći ću autom po tebe.

– U redu.

Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja, onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta.

I krenulo je. U Stanić Rijeci, nadomak Doboja, pravimo pauzu i u naizgled pristojnom kafiću pijemo jako lošu kahvu. S gađenjem ostavljamo bljutavu vodurinu i bez riječi izlazimo van.

U Zenici, u također naizgled pristojnom restoranu, poručujemo, za početak, begove čorbe, a konobarica nam donosi splačine koje otprilike i liče i šmekaju na krompirsku kalju.

– Oprostite, ovo nije begova čorba! Nismo poručili ovo… nešto – velim joj.

– Jeste! Tako se u Zenici sprema begova čorba! Ako Vam se ne sviđa, poručite nešto drugo!

– Taman posla! Ja poručim grah, ti mi doneseš kuhanu repu! Daj mi račun za ove pomije!

Idemo dalje. Premda gladni, Fera predlaže da najprije idemo u Živčiće, a u povratku na ručak u Vitez, u fini i njemu dobro znani restoran.

I bili smo u Živčićima i obavili što je trebalo obaviti. U povratku, vozeći se kroz Kaćune, Fera navaljuje da napravimo stanku kako bi se barem nakratko vidio sa starim, dobrim drugom. Govorim mu da vozi dalje, da nismo najavljeni, da je čovjek vjerovatno u nekom poslu, ali džabe, ne sluša me.

Zaustavljamo se ispred kuće, Fera i Sejo ulaze u avliju, ja ostajem naslonjen na auto, palim cigaretu i čekam i gledam šta će se desiti, a nekako osjećam da se ništa lijepo neće desiti.

Fera, nasmijan i sigurnog hoda, kroči prostranom avlijom. I doziva domaćina. Vidim, “stari, dobri drug” otvori prozor kratko i bez pozdrava pogleda u galamdžiju, zatvori prozor, navuče zavjesu i ne pojavi se više.

Nakon polusatnog čekanja, Fera i Sejo izlaze iz avlije, namrgođeni i šutljivi. Rado bih im natrljao nos, ali neću, ne mogu, i poniženi su i utučeni, pa samo velim:

– Hajmo mi kući! Ništa Vitez, ništa ručak, ovo ide od lošeg ka gorem! Pravo kući!

U Zavidovićima, opet na Ferin prijedlog, zaustavljamo se ispred pekare u kojoj, kako nam reče, prave odličan burek.

– Cura, je l’ ti frišak ovaj burek?

– Frišak, frišak, sad iz rerne!

Fera kupuje dvije kile bureka, jogurte, sjedamo u auto i, nakon prvog zalogaja, uviđamo da je burek podgrijan, stvrdnut i, vjerovatno, jučerašnji.

Fera šuti, bori se s tvrdim i polustajalim burekom, klima glavom, okreće se prema meni i između dva zalogaja promrmlja:

– Čovječe, cijeli dan smo donji.

 

 

PROČITAJTE I...

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”

Prigovori kur’anskom Džennetu, ukratko, glupi su, licemjerni i buržujski. Želimo hljeb, želimo vodu, želimo ljubav, želimo iskonsku nevinost. Džennet nije hedonistički raj; njegova je poetika kategorička imaginacija lišenosti. Kur’an govori jezikom manjka. Umjesto da govorimo o kur’anskom Džennetu, njegovim izvorima i rijekama, divanima i ljepoticama, kažimo ponešto o gladi iz tog perioda, o svemu onome čega je Poslanik islama i prosječan ashab bio lišen

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!