Uvijek donji

Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta

Kraticama i kroz avlije manje ljubopitljivijih komšija, a bježeći od neshvatljivo radoznalih komšinica koje ni osjetno hladnije vrijeme nije iz avlija otjeralo u kuće, svakodnevno se, poput ilegalca u okupiranom gradu, probijam do porodične kuće, gdje me čeka ostarjela i bolešljiva majka.

No, praznih se ruku u posjetu majci ne ide, pa ulazim u mahalski granap u kome godinama radi iznimno drago mi žensko čeljade – Emina Minka. Zbog svoje lijepe prirode, miljenica mahale, vazda vedra, nasmijana, predusretljiva, ali tog dana baš i ne.

Vidim, nije dobro. Znam i zašto. Glavobolja. Ipak, krajnjim naporom, smiješi se i otpozdravlja. Šutim, ne zapitkujem, kupujem hedije za majku, brzo izlazim, pružam korak, dolazim kući, grlim i ljubim majku i velim joj da Minka nije dobro.

– Boli je glava?! I, bezbeli, nema lijekove?!

– Izgleda da nema, ništa mi nije rekla.

– A govorila sam joj da bez lijekova ne izlazi iz kuće! Nejse, imam iste takve, u toj manjoj kutiji, ja, ja, u toj, uzmi i odnesi joj! Hajde, požuri, znaš da je posljednji put završila u hitnoj! Hajde, uzmi i trči! Hajde, hajde!

I trčim. Dajem Minki lijekove, iznenađena je mojim gestom, gleda me sa zahvalnošću i bez riječi zahvale, jer takav je adet, sujevjeran ili ne, nebitno, i jedva čujno pita kako sam.

– Onako.

– Bit će bolje.

– Nekad i nekome, Minka.

– Znam. Donji smo, što bi rekli šaneri.

– Tako nekako. Eto, odoh! A ako ti do kraja smjene ne bude bolje, zovi. Doći ću autom po tebe.

– U redu.

Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja, onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta.

I krenulo je. U Stanić Rijeci, nadomak Doboja, pravimo pauzu i u naizgled pristojnom kafiću pijemo jako lošu kahvu. S gađenjem ostavljamo bljutavu vodurinu i bez riječi izlazimo van.

U Zenici, u također naizgled pristojnom restoranu, poručujemo, za početak, begove čorbe, a konobarica nam donosi splačine koje otprilike i liče i šmekaju na krompirsku kalju.

– Oprostite, ovo nije begova čorba! Nismo poručili ovo… nešto – velim joj.

– Jeste! Tako se u Zenici sprema begova čorba! Ako Vam se ne sviđa, poručite nešto drugo!

– Taman posla! Ja poručim grah, ti mi doneseš kuhanu repu! Daj mi račun za ove pomije!

Idemo dalje. Premda gladni, Fera predlaže da najprije idemo u Živčiće, a u povratku na ručak u Vitez, u fini i njemu dobro znani restoran.

I bili smo u Živčićima i obavili što je trebalo obaviti. U povratku, vozeći se kroz Kaćune, Fera navaljuje da napravimo stanku kako bi se barem nakratko vidio sa starim, dobrim drugom. Govorim mu da vozi dalje, da nismo najavljeni, da je čovjek vjerovatno u nekom poslu, ali džabe, ne sluša me.

Zaustavljamo se ispred kuće, Fera i Sejo ulaze u avliju, ja ostajem naslonjen na auto, palim cigaretu i čekam i gledam šta će se desiti, a nekako osjećam da se ništa lijepo neće desiti.

Fera, nasmijan i sigurnog hoda, kroči prostranom avlijom. I doziva domaćina. Vidim, “stari, dobri drug” otvori prozor kratko i bez pozdrava pogleda u galamdžiju, zatvori prozor, navuče zavjesu i ne pojavi se više.

Nakon polusatnog čekanja, Fera i Sejo izlaze iz avlije, namrgođeni i šutljivi. Rado bih im natrljao nos, ali neću, ne mogu, i poniženi su i utučeni, pa samo velim:

– Hajmo mi kući! Ništa Vitez, ništa ručak, ovo ide od lošeg ka gorem! Pravo kući!

U Zavidovićima, opet na Ferin prijedlog, zaustavljamo se ispred pekare u kojoj, kako nam reče, prave odličan burek.

– Cura, je l’ ti frišak ovaj burek?

– Frišak, frišak, sad iz rerne!

Fera kupuje dvije kile bureka, jogurte, sjedamo u auto i, nakon prvog zalogaja, uviđamo da je burek podgrijan, stvrdnut i, vjerovatno, jučerašnji.

Fera šuti, bori se s tvrdim i polustajalim burekom, klima glavom, okreće se prema meni i između dva zalogaja promrmlja:

– Čovječe, cijeli dan smo donji.

 

 

PROČITAJTE I...

Imao sam, dakle, plaćen hotel u centru Bostona, ali sam radije želio odsjesti kod nekog od naših ljudi. U hotelima je dosadno i čovjeku naumpadaju svakakve gluposti. Javim se Šehi, za koga sam znao da je boravio prije nekoliko ramazana u Bostonu – to je ta mreža koju samo hodže imaju – da mi sredi konak negdje u Bostonu na tri-četiri večeri. “Smatraj to završenim”, ekspresno mi je odgovorio Šeha, “ima jedan domaćin, sigurno će mu biti drago da te ugosti”

Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!