Umoran od ljudi, praznih i beskorisnih priča

Prethodne večeri, vraćajući se odnekuda, ispred ulaza u zgradu sretnem komšiju Adnana, adolescenta, skockanog, zalizanog, namirisanog i spremnog da duboko zaroni u draži noći i čvrsto zgrabi sve ono što mu noć ponudi. – E, moj Ado, ne bih se nipošto mijenjao s tobom. – Kako to mislite? – Pa valja ti sad hodati po kafićima, diskotekama, folkotekama, njuhom mužjaka tragati za djevojkom koja čeka da bude ulovljena... ali i to da znaš, zabluda je da su muškarci lovci, naprotiv, žene su te koje odlučuju žele li biti ulovljene

Stolarska radnja mog dobrog druga R., ostarjelog, onemoćalog i sposobnog tek za sitnije poslove, jedino je mjesto u koje povremeno dolazim i uz kahvu i tihi, opuštajući razgovor, krijepim se i socijaliziram.

  1. me uvijek, već godinama, dočekuje srdačno, nasmijano i uvijek uz isto pitanje: “Hoćemo li onu našu?” A dok odlazi u obližnji kafić da poruči “onu našu”, razmišljam o tome kako i koliko sam se promijenio, otuđio, zatvorio i kako i nije baš normalno to da mi je stolarska radnja jedino i iznimno drago mjesto za druženje i kahvenisanje.

Jednom, znajući da me neće pogrešno shvatiti, to sam R. i rekao, a on mi veli:

– Naprotiv! To je sasvim normalno. Umorio si se od ljudi, praznih i beskorisnih priča i to je sve.

Bez riječi sam se složio s njim. I prešutio kako su mi voljni procesi na minimumu, kako mi se nigdje ne putuje, kako na ženska emotivna varničenja uopće ne reagiram, jer od onih sam koji na početku nečega vide i kraj tog nečega, a kroz takve procese, emotivne, prošao sam bezbroj puta, i kako sam nekako najspokojniji kada, nakon što posvršavam sve poslove, djeci podijelim pare za izlazak i upozorim ih da dobro paze šta rade i kako se ponašaju, odgledam dnevnik, ugasim televizor, pristavim kahvu i žudno udišem okrepljujuću i kao pamuk mehku tišinu.

I dok se R. zabavi razgovorom s mušterijom, prisjetih se kako sam prethodne večeri, vraćajući se odnekuda, ispred ulaza u zgradu vidio komšiju Adnana, adolescenta, skockanog, zalizanog, namirisanog i spremnog da duboko zaroni u draži noći i čvrsto zgrabi sve ono što mu noć ponudi.

– E, moj Ado, ne bih se nipošto mijenjao s tobom.

– Kako to mislite?

– Pa valja ti sad hodati po kafićima, diskotekama, folkotekama, čemu li već, njuhom mužjaka tragati za djevojkom koja čeka da bude ulovljena, pa ako i pronađeš takvu, ulaziš u drugu fazu, kao u videoigri, u fazu šarmiranja i umjerenog laganja, a ako prođeš tu fazu i djevojka pristane biti ulovljena – jer, i to da znaš, zabluda je da su muškarci lovci, naprotiv, žene su te koje odlučuju žele li biti ulovljene – i kada emocije zaiskre među vama, otpratiš je kući, a svojoj se vratiš ozaren i u poskocima, tada ulaziš u fazu zaljubljenosti, u stanje privremenog ludila koje se ne da i ne može opisati, pa kada i to prođe, a brzo prođe, ako nisi te sreće da vaša zaljubljenost preraste u ljubav, eto ti prvih nesporazuma, sitnih svađa, ljutnji, njenih naravno, i izjave, opet njene, koja glasi otprilike ovako: “Znaš, mislim da ovo među nama ne ide. Najbolje bi bilo da se raziđemo.”

Ti šutiš, netremice gledaš u nju, osjećaš kako se sve u tebi i oko tebe urušava kao trošna kuća, okrećeš se i odlaziš bez riječi.

Dolaziš kući, očajan si, buljiš u jednu tačku, možda od muke nešto i popiješ, slušaš melanholičnu muziku i otrovan od tuge uviđaš koliko si bio sretan prije nego što si se zaljubio. Eto zašto se ne bih mijenjao s tobom.

– Komšija, tako je, možda, bilo u Vaše vrijeme, danas je drukčije. Druga su ovo vremena.

– Uvijek je isto, Ado. Vrijeme s tim nema nikakve veze. Ali, kako god, neka ti je sa srećom.

  1. završava razgovor s mušterijom, sjeda, srkuće hladnjikavu kahvu i, kao da mi je čitao misli, pita:

– A ljubav? Žene? Kako sa ženama?

– Odlično, R., odlično.

PROČITAJTE I...

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

Svake večeri i po svakakvom vremenu odnosila je i ostavljala hranu na tačno određenim mjestima, pticama, mačkama i psima lutalicama. Ponekad bi u povratku, a na užas i burno negodovanje njenog ne baš tako dobrohotnog muža, u naručju kući donosila povrijeđenog psa ili mačku. Životinju bi nahranila, pružila najnužniju pomoć i njegu, potom odnosila do veterinara, vraćala je kući, zadržavala i njegovala onoliko koliko je potrebno do potpunog oporavka, i, na koncu, puštala van

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!