Umoran od ljudi, praznih i beskorisnih priča

Prethodne večeri, vraćajući se odnekuda, ispred ulaza u zgradu sretnem komšiju Adnana, adolescenta, skockanog, zalizanog, namirisanog i spremnog da duboko zaroni u draži noći i čvrsto zgrabi sve ono što mu noć ponudi. – E, moj Ado, ne bih se nipošto mijenjao s tobom. – Kako to mislite? – Pa valja ti sad hodati po kafićima, diskotekama, folkotekama, njuhom mužjaka tragati za djevojkom koja čeka da bude ulovljena... ali i to da znaš, zabluda je da su muškarci lovci, naprotiv, žene su te koje odlučuju žele li biti ulovljene

Stolarska radnja mog dobrog druga R., ostarjelog, onemoćalog i sposobnog tek za sitnije poslove, jedino je mjesto u koje povremeno dolazim i uz kahvu i tihi, opuštajući razgovor, krijepim se i socijaliziram.

  1. me uvijek, već godinama, dočekuje srdačno, nasmijano i uvijek uz isto pitanje: “Hoćemo li onu našu?” A dok odlazi u obližnji kafić da poruči “onu našu”, razmišljam o tome kako i koliko sam se promijenio, otuđio, zatvorio i kako i nije baš normalno to da mi je stolarska radnja jedino i iznimno drago mjesto za druženje i kahvenisanje.

Jednom, znajući da me neće pogrešno shvatiti, to sam R. i rekao, a on mi veli:

– Naprotiv! To je sasvim normalno. Umorio si se od ljudi, praznih i beskorisnih priča i to je sve.

Bez riječi sam se složio s njim. I prešutio kako su mi voljni procesi na minimumu, kako mi se nigdje ne putuje, kako na ženska emotivna varničenja uopće ne reagiram, jer od onih sam koji na početku nečega vide i kraj tog nečega, a kroz takve procese, emotivne, prošao sam bezbroj puta, i kako sam nekako najspokojniji kada, nakon što posvršavam sve poslove, djeci podijelim pare za izlazak i upozorim ih da dobro paze šta rade i kako se ponašaju, odgledam dnevnik, ugasim televizor, pristavim kahvu i žudno udišem okrepljujuću i kao pamuk mehku tišinu.

I dok se R. zabavi razgovorom s mušterijom, prisjetih se kako sam prethodne večeri, vraćajući se odnekuda, ispred ulaza u zgradu vidio komšiju Adnana, adolescenta, skockanog, zalizanog, namirisanog i spremnog da duboko zaroni u draži noći i čvrsto zgrabi sve ono što mu noć ponudi.

– E, moj Ado, ne bih se nipošto mijenjao s tobom.

– Kako to mislite?

– Pa valja ti sad hodati po kafićima, diskotekama, folkotekama, čemu li već, njuhom mužjaka tragati za djevojkom koja čeka da bude ulovljena, pa ako i pronađeš takvu, ulaziš u drugu fazu, kao u videoigri, u fazu šarmiranja i umjerenog laganja, a ako prođeš tu fazu i djevojka pristane biti ulovljena – jer, i to da znaš, zabluda je da su muškarci lovci, naprotiv, žene su te koje odlučuju žele li biti ulovljene – i kada emocije zaiskre među vama, otpratiš je kući, a svojoj se vratiš ozaren i u poskocima, tada ulaziš u fazu zaljubljenosti, u stanje privremenog ludila koje se ne da i ne može opisati, pa kada i to prođe, a brzo prođe, ako nisi te sreće da vaša zaljubljenost preraste u ljubav, eto ti prvih nesporazuma, sitnih svađa, ljutnji, njenih naravno, i izjave, opet njene, koja glasi otprilike ovako: “Znaš, mislim da ovo među nama ne ide. Najbolje bi bilo da se raziđemo.”

Ti šutiš, netremice gledaš u nju, osjećaš kako se sve u tebi i oko tebe urušava kao trošna kuća, okrećeš se i odlaziš bez riječi.

Dolaziš kući, očajan si, buljiš u jednu tačku, možda od muke nešto i popiješ, slušaš melanholičnu muziku i otrovan od tuge uviđaš koliko si bio sretan prije nego što si se zaljubio. Eto zašto se ne bih mijenjao s tobom.

– Komšija, tako je, možda, bilo u Vaše vrijeme, danas je drukčije. Druga su ovo vremena.

– Uvijek je isto, Ado. Vrijeme s tim nema nikakve veze. Ali, kako god, neka ti je sa srećom.

  1. završava razgovor s mušterijom, sjeda, srkuće hladnjikavu kahvu i, kao da mi je čitao misli, pita:

– A ljubav? Žene? Kako sa ženama?

– Odlično, R., odlično.

PROČITAJTE I...

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!