Umjetnost je i prljava i krvava igra

Nisam se dao zavarati laskavim rezultatima iz laboratorije. Sa mnom definitivno nešto nije u redu, to znam odavno. Mora biti da je neka greška, nazvat ću doktora ponovo i zakazati novi sastanak. Nešto moramo pronaći, mora postojati neki znak koji govori u prilog mom definitivnom odlasku na drugi svijet

Dok sam izrađivao kalup za skulpturu nekog drugog, bogatog i slavnog umjetnika, koji me je dobro platio da mu napravim umjetnički rad, posjekao sam se skalpelom. Do kosti. Krv je šiknula kao da je jedva čekala da napusti tijelo luđaka koji do krajnjih granica danonoćno mamuza svaku ćeliju svog organizma. Zgrabio sam gazu i flaster pokušavajući zaustaviti krvarenje. Bol se još nije pojavila, ali je galopirala iz daljine kao konjica što stiže u posljednji tren da otjera Indijance koji su branili svoje. Prljavština i znoj borili su se protiv flastera kao daytonska vlast protiv povratnika.

Posmatrao sam svoj prst kojeg više nisam mogao koristiti taj dan. Znao sam da će se vratiti i to kao neki dobro plaćen fudbaler kojem je pukao mišić i koji će morati propustiti neke važne utakmice dok navijači kluba psuju žaleći se na rezultat i tražeći smjenu trenera. Nastavio sam raditi s grimasom na licu. Mislio sam, ništa posebno, to je tek neugodnost izazvana mojom nepažnjom. Ipak, koji sat poslije, kada sam se htio istuširati, posječeni prst digao sam visoko u zrak kao Travolta na plesnom podiju u Groznici subotnje večeri. Da slučajno voda ne bi pokvasila flaster jer drugog nisam imao. Plesao sam pod tušem neko vrijeme dok sudija pištaljkom nije označio kraj.

Već godinama posmatram mlade umjetnike željne znanja kako, pokušavaju naći svoje mjesto pod suncem, radeći mukotrpno za druge, za fabrikante i galerije, za bilo koga ko bi im mogao ukazati na neki put što vodi prema vrhu kojeg je teško definirati ovih dana, a koji je nešto poput Mt. Everesta, na koji se ne stiže fizičkom spremom i mentalnom pripremom, već novcem, vezama, marketingom, laktanjem i svim ostalim dopuštenim i (ne)dopuštenim sredstvima. Umjetnost je oduvijek bila prljava igra: podilaženje bogatim, šarmiranje javnosti, druženje s političarima i bogatašima i mnogo toga drugog što je neprijatno, ali potrebno.

Birvaktile, na kraju tih veselih devedesetih stajao sam na ulazu u Muzej moderne umjetosti u Parizu, u kojem sam tu večer izlagao s brojim umjetnicima iz raznih zemalja. Bio sam jedini koji je pao s Marsa i koji je zvjerao okolo u potrazi za bilo kakvom konverzacijom, bilo kakvim oblikom komunikacije. U toj nesnosnoj gužvi primijetio sam kolegu umjetnika kojeg sam znao još iz Sarajeva. Priđoh mu i pozdravih ga na šta je on odmahnuo rukom i odgovorio: “Nemoj sad!” Shvatio sam odmah da sam tu višak, da kolega ima prečeg posla od razgovora sa mnom. Bilo je tu mnogo poznatih likova kojima je trebalo staviti do znanja da si tu i da su vrata prodavnice širom otvorena. Ja sam došao bez kupca u svatove.

A samo koji dan prije bio sam kod doktora, dermatologa. S kože mi je, hirurškim putem, odstranio neke izrasline koje nisu izgledale veselo. Dugo sam ih posmatrao kako rastu i debljaju se “mojim parama”. Paranoja je ubrzo preuzela mjesto vozača autobusa i cijeli mozak bacao se desno-lijevo na svakoj okuci. Konduktera nije bilo, samo sam ja sjedio na posljednjem sjedištu s kartom koja nije poništena. Rezultati biopsije kao puž golać gmizali su prema mom poštanskom sandučetu. Kada sam konačno otvorio kovertu, uslijedilo je olakšanje veće nego pražnjenje bešike nakon sati i sati neprekidne vožnje u autobusu bez toaleta.

Svejedno, nisam se dao zavarati laskavim rezultatima iz laboratorije. Sa mnom definitivno nešto nije u redu, to znam odavno. Mora biti da je neka greška, nazvat ću doktora ponovo i zakazati novi sastanak. Nešto moramo pronaći, mora postojati neki znak koji govori u prilog mom definitivnom odlasku na drugi svijet.

Samo dan prije u posjetu mom ateljeu došla je majka od žene koju sam primio da radi besplatno u zamjenu za znanje koje će odnijeti kad nauči sve što joj je potrebno. Ćaskali smo malo, hvalio sam napredak njene kćerke, ali i ukazivao na neke momente koji joj baš i nisu išli u prilog. Nakon što sam iznio svoja zapažanja, gospođa mi je, ne znam zašto, saopćila informaciju o godini svog rođenja. Do tog momenta posmatrao sam je sa strahopoštovanjem kao nekada kada sam automatski ustajao u tramvaju da bi mogle sjesti osobe, puuuno starije od mene. Broj koji je gospođa izbacila nikako mi nije ulazio u glavu. Bio sam nekoliko godina stariji od nje! Šta se desilo? Koliko sam dugo glavu držao u pijesku? Starost me je konačno sustigla, a da toga nisam bio svjestan. Primijetio sam da me mnogi ozbiljno posmatraju, ali mislio sam da je to u vezi s poslom, da to nema ništa s mojim izgledom.

Odavno se nisam ovako duboko posjekao. Oštrica skalpela dogurala je do same kosti. Promijenio sam mnogo flastera, ali nijedan nije odgovarao. Rez je bio drugačiji od svih prethodnih. Krv je curila na sve strane bez obzira na to koliko sam nastojao zaustaviti krvarenje. A onda sam pustio da krv teče i teče sve dok se rana nije sama zatvorila. Posmatrajući to malo čudo, taj dar prirode, to tijelo koje nije nikada istinski pripadalo meni, ugledah u ogledalu lice koje nikada prije nisam vidio.
 

 

 

PROČITAJTE I...

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!