Ultimatumi više ne prolaze

Najbolju šansu za provođenje svojih ciljeva HDZ je do sada vidio u (zlo)upotrebi stanja na bošnjačkoj političkoj sceni. Manipulirajući pojedinim akterima i sukobljavajući bošnjačke stranke jedne protiv drugih, ostvarivao je svoje partikularne interese. Bilo kakva bošnjačka politička kohezija ili barem zajednički stav ne idu u prilog onome što HDZ zaista želi, pa je, stoga, uprkos određenim ustupcima s bošnjačke, odnosno s probosanske strane, pruženoj ruci i pozivu na dijalog, nastavljeno s uobičajenom licemjernom HDZ-ovskom propagandom

Dogovor u vezi s izbornim zakonom četiri “bošnjačke i probosanske” stranke, SDA, SDP, SBB i DF (od kojih bismo samo jednu mogli nazvati i bošnjačkom i probosanskom, dok je za jednu upitno da li je ijedno od to dvoje) izazvao je poplavu reakcija HDZ-ovih kadrova, medija i njima bliskih javnih ličnosti te kao možda niti jedan dosadašnji događaj uspio razboličiti svu ultimativnu isključivost HDZ-ovih pozicija i licemjernost njihove propagande.

Prijedlog četiriju stranaka artikuliran kroz šest principa naišao je na osudu čak i prije nego što je javno objavljen, mada mnogi od ovih principa u suštini rješavaju zamjerke koje su iz HDZ-a iznosili kada su god i gdje su god pričali o navodnoj ugroženosti bosanskohercegovačkih Hrvata. Teško je od onoga šta se sve navodilo kao razlog za takvu navodnu ugroženost naći bilo šta sporno u ovih šest principa:

– Uspostavljanje pune simetrije između Doma naroda Parlamenta FBiH i Vijeća naroda RS tako što će se nadležnosti Doma naroda Parlamenta FBiH izjednačiti s nadležnostima Vijeća naroda RS.

– U Domu naroda treba biti najmanje po jedan pripadnik svakog konstitutivnog naroda iz svakog kantona, ako takav postoji u skupštini.

– Distribucija mandata utemeljena na popisu iz 1991.

– Prilikom distribucije mandata u Dom poštovati princip proporcionalnosti.

– Osigurati ustavnu garanciju da će svaki klub naroda biti popunjen.

– Spriječiti svaku manipulaciju etničkim izjašnjavanjem u skladu s međunarodnim standardima.

No, sudeći po uranjenim negativnim reakcijama, čini se da je podozrenje automatski izazvala i sama činjenica što su se bošnjačke stranke dogovorile te zajednički nastupile, i to uz odobravanje i pozitivne komentare međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. To i nije tako teško razumjeti znamo li da je HDZ do sada najbolju šansu za provođenje vlastitih ciljeva vidio u (zlo)upotrebi stanja na bošnjačkoj političkoj sceni. Manipulirajući pojedinim akterima i sukobljavajući bošnjačke stranke jedne protiv drugih, ostvarivao je svoje partikularne interese. Bilo kakva bošnjačka politička kohezija ili barem zajednički stav ne idu u prilog onome što HDZ zaista želi, pa je, stoga, uprkos određenim ustupcima s bošnjačke, odnosno s probosanske strane, pruženoj ruci i pozivu na dijalog, nastavljeno s uobičajenom licemjernom HDZ-ovskom propagandom.

Ta gotovo nevjerovatna licemjernost ogledala se upravo u reakcijama na ponuđeni kompromis. On je dočekan i komentiran u skladu s pozicijom koju svaki pojedinačni faktor ima u cijeloj toj pasivno-agresivnoj propagandnoj platformi “hrvatske ugrozbe”. Kadrovi HDZ-a glumili su ugroženost i indirektno prijetili, Čovićevi mediji najavljivali raspad države i pozivali na odbranu, a jastrebovi i “korisni idioti”, poput Marija Karamatića, raspaljivali strasti primitivnim šovinizmom. No, krenimo redom.

PRIZIVANJE NOVOG UZP-a

Izjave Dragana Čovića da su prijedlozi probosanskih stranaka ustvari “želja bošnjačkih stranaka da od Federacije stvore bošnjački entitet” možda ponajbolje pokazuje svu isključivost, ali i suštinu Čovićevog političkog svjetonazora i pogleda na teritorijalno uređenje Bosne i Hercegovine. Čovićeva izjava da, “ako bi se željele praviti paralele s Republikom Srpskom na način kako je to istaknuto, onda je jasno da bošnjačke stranke šalju jasnu poruku da od Federacije BiH žele napraviti bošnjački entitet” pokazuje da on manji bosanskohercegovački entitet doživljava kao ekskluzivno srpski politički prostor. Ta dihotomija u kojoj sasvim otvoreno podržava takvo uređenje manjeg entiteta, često ga navodeći kao bolje uređeni dio Bosne i Hercegovine, dok to smatra nedopustivim u Federaciji BiH, pokazuje još jednom da je istinski krajnji cilj Čovićeve politike treći entitet ili federalna jedinica, neki oblik teritorijalnog preustroja u kojoj bi Hrvati imali vlastitu i ekskluzivnu političku i pravnu teritoriju u Bosni i Hercegovini, čime bi HDZ za stolom ostvario one ciljeve koje HVO nije mogao ostvariti na bojnom polju.

Upravo u tom licemjernom duhu jeste i izjava još jednog HDZ-ovca, predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine Marinka Čavare, koji je izjavio kako je navodno “iznenađen da je bošnjačkim strankama uzor uređenje u RS-u”, istovremeno zaboravljajući da je upravo njegov stranački šef Dragan Čović svojevremeno izjavljivao da “danas imamo racionalnu organizaciju samo u jednom dijelu BiH, a to je RS”, kao i to da “moramo slijediti primjer RS-a u čitavoj BiH ako želimo dobro ovoj državi”.

Posebno su bili histerični HDZ-ovski ekstremniji mediji i novinari poput Milana Šutala, koji je za HMS izjavio da je prijedlog probosanskih stranaka “završni čin rušenja Bosne i Hercegovine”. Time su još jednom potvrđene maksimalističke pozicije HDZ-ove politike koje traju još od Jelavićeve “samouprave”, a u kojima se ovakvim prijetećim ultimatumima isključivo od bošnjačkog političkog faktora zahtijeva ispunjavanje svih političkih zahtjeva i želja i prijeti raspadom države.

I kod Šutala nailazimo na ironičnu licemjernost. On istovremeno veliča manji entitet kao državu, ali se grozi takvog uređenja u Federaciji BiH. Naravno, Šutalo je svoj tekst garnirao uobičajenim podmetanjima i budalaštinama po kojima je sve manje od HDZ-ovog ultimativnog maksimalizma ustvari “ugrozba”. On je toliko ostrašćen da se povremeno gubi u alternativnom tumačenju historije pa legalnu Vladu Republike Bosne i Hercegovine naziva nekakvim bošnjačkim entitetom, a Vašingtonski sporazum, kojim je, nakon vojnog poraza pobunjenika, dokinuto i postojanje nelegalne paratvorevine HR HB, predstavlja skoro pa ugovorom između nekakvih dvaju entiteta, hrvatskog i bošnjačkog. O kakvoj se bezumnoj histeriji zapravo radi, Šutalo pokazuje i kada doslovno kune i proklinje pojedine visoke predstavnike, a zatim negira i rezultate popisa stanovništva iz 2013. godine jer su oni pokazali bošnjačku demografsku većinu.

Najozbiljnije od svega jeste što on na kraju poziva i hrvatske političare iz Bosne i Hercegovine, ali i one iz Republike Hrvatske, da se spreme za odbranu suvereniteta hrvatskog naroda na, kako Šutalo kaže, prostoru “bivše, propale države Bosne i Hercegovine”. Na kakvu je to tačno odbranu Šutalo mislio, nije potrebno ni pitati, njegov odgovor vjerovatno bi bila neka verzija Miloševićevog govora da “odbrana nije oružana, mada ni takva još nije isključena”. Indikativno je da Šutalo opet poziva na uplitanje Republike Hrvatske u unutrašnje probleme Bosne i Hercegovine, i to tako što praktično priziva novi UZP, poput onoga za koji je nedavno osuđena tzv. hercegbosanska šestorka i inkriminiran tadašnji politički vrh Republike Hrvatske.

ŠIZOFRENA HDZ PROPAGANDA

Da postoje i veći ekstremi od Milana Šutala, potrudio se potvrditi Mario Karamatić, delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, koji inače ne propušta priliku da svojim izjavama pređe granicu između govora mržnje i legitimnih političkih izjava. Karamatić redovno govori ono što nije oportuno da izjavi Dragan Čović. Koliko je Čovićeva izjava pokazatelj pravih političkih ciljeva HDZ-a, toliko Karamtićeva zapaljiva oglašavanja ustvari oslikavaju pravo stanje trenutno dominantnog stajališta unutar hrvatske političke kulture u Bosni i Hercegovini. Karamatićeva izjava da “trebamo konačno kroz zakonodavna i izvršna tijela pokazati našim bošnjačkim prijateljima ko je pravi gazda u ovoj zemlji” ponajbolje sumira političku kulturu koja se nije pomirila s propašću paradržavnog projekta tzv. Herceg-Bosne, koja svoje političke uzore vidi u Dodiku i u načinu kako on uređuje odnose s Bošnjacima te koja, stoga, bilo kakav dijalog ili kompromis s bošnjačkim političkim faktorom smatra ne samo političkim nego i civilizacijskim porazom.

U takvim izvitoperenim političko-kulturološkim gledištima koja trenutno dominiraju nalazi se i pravi razlog potpune HDZ-ove nesposobnosti da bude konstruktivan politički akter unutar Bosne i Hercegovine i njegova sve veća svojevrsna “dodikizacija”, umjesto da je dio rješenja, ubrzano postaje dio problema. To, naravno, ne prolazi nezapaženo niti kod onoga što nazivamo međunarodnom zajednicom u Bosni i Hercegovini, posebno kod njene zapadne komponente. No, umjesto da sugestije iz tog smjera dovedu do ublažavanja ultimativnih zahtjeva i korigiranja nepomirljivih stajališta, one dodatno utječu da HDZ BiH traži vanjske partnere za svoj pokušaj izazivanja krize u Bosni i Hercegovini.

Koliko je sve to kontraproduktivno za interese i poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini, shvataju i neki od hrvatskih političkih aktera, poput Hrvatske stranke BiH. Ova je stranka ispravno detektirala kamo vodi HDZ-ova politika ultimativnih zahtjeva i neprincipijelnog licemjernog insistiranja na parcijalnim rješenjima za različite prostore i različite nivoe vlasti unutar Bosne i Hercegovine.

No, šizofrena, sada gotovo već uobičajena HDZ-ovska propaganda, koja istovremeno na sav glas vrišti da su prava hrvatskog kolektiva ugrožena i da je on obespravljen dok se ultimativnim zahtjevima već postojeću pozitivnu diskriminaciju pokušava pretvoriti u ozakonjeni aparthejd nad bošnjačkom većinom, ovaj je put nekako ispala promašenija nego inače.

Možda upravo zato što je histerično odbijanje bilo kakvog dogovora konačno potvrdilo da cilj Čovićevog HDZ-a nije ostvarivanje interesa kroz konstruktivan dijalog ili mogući kompromis, nego provokacija koja bi kao rezultat imala ili kapitulaciju pred njegovim zahtjevima ili, što je daleko vjerovatnije, opravdanje za daljnje zaoštravanje situacije. Takvom isključivošću i takvim pozicioniranjem Čovićev HDZ i njegov paravan HNS gotovo su na pragu potpunog izlaska iz kategorije legitimnih sagovornika i političkih faktora i ulaska na crnu listu parapolitičkih štetočina i ekstremističkih faktora nestabilnosti koji su prijetnja za mir u Bosni i Hercegovini.

 

 

PROČITAJTE I...

Recept za svakog uspješnog političara kojem vjeruju jeste stalna konekcija s narodom. Narod zna. Narodu treba biti blizak i biti brižan prema svakom. Mnogo sam proveo vremena u bosanskohercegovačkim naseljima, odlazio u domaćinske avlije, družio se s ljudima u gradskim dvorištima, na društvenim događajima. Uvijek osluškujem šta narod govori, šta hoće i šta mu treba. U proteklom mandatu kao državni zastupnik sam dobio najviše pitanja od strane građana i na sva pitanja sam dao odgovore, ponudio rješenja i pokušao ih realizirati

U toku predizborne kampanje mogli smo vidjeti podršku koju uživaju kandidati iz reda hrvatskog i srpskog naroda, a koja je dolazila iz susjednih zemalja, ili čak iz Rusije. Iako su do sada razni analitičari, kritičari, pa i političari, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u susjednim državama, optuživali upravo Tursku da se miješa u izborni proces u BiH, Turska je i ovog puta pokazala da poštuje Bosnu i Hercegovinu, njen sistem, kao i izbor naroda, i nije uputila nikakvu poruku niti posjetu koja bi se mogla protumačiti kao politička podrška ili političko lobiranje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!