UDBA BOŠNJACIMA PODMETNULA CAZINSKU BUNU

Seljačka buna protiv agrarne reforme i surovog otkupa koji su provodile komunističke vlasti u Krajini bila je godinama obavijena velom tajne. No, klupko zločina počelo se odmotavati. U ovom tekstu otkrivamo samo dio gnusnih podvala, izdaja i namještanja kojima su se komunisti služili u svom projektu raseljavanja i slabljenja bošnjačkog stanovništva u Krajini

Bošnjački narod proživio je mnoge torture i zločine. Neke je od njih historija zabilježila i dokumentirala, a neke tek danas otkrivamo i rasvjetljujemo.

Bosanska krajina ili Cazinska krajina, nekadašnji Bihaćki okrug, a danas Unsko-sanski kanton, u vrijeme komunističke vladavine doživio je mnoge zločine, urbicide i kulturocide. Seljačka buna protiv agrarne reforme i surovog otkupa koji su provodile komunističke vlasti u Krajini bila je godinama obavijena velom tajne. No, klupko zločina počelo se odmotavati. U ovom tekstu otkrivamo samo dio gnusnih podvala, izdaja i namještanja kojima su se komunisti služili u svom projektu raseljavanja i slabljenja bošnjačke populacije u Krajini.

BUNU POKRENULI BIVŠI PRVOBORCI I PARTIZANI

Ahmet Čović (74), sin ubijenog Ale Čovića, jednog od vođa Cazinske bune, osuđenog na smrtnu kaznu strijeljanjem, imao je sedam godina kada su mu odveli oca. Ahmet za Stav otkriva neke informacije koje nisu nigdje objavljene, a do kojih je došao istraživanjem o buni.

“Komandant bune bio je Milan Božić iz sela Crnaja kod Šturlića. Moj otac bio je njegov zamjenik, kao predvodnik Bošnjaka. Tokom Drugog svjetskog rata moj otac bio je partizan i kraj rata dočekao je kao komandant garnizona u Bihaću, a Milan je bio njegov zamjenik. U buni su zamijenili te uloge. Milanov stariji sin Nikola bio je obavještajac, a mlađi sin Stevo član OZNA‑e. Demobilizirali su se krajem 1946. godine i nastavili se družiti i poslije rata. Tada je moj otac imao 25 godina, bio je oficir i viša komanda ga je pozvala da postane član Partije i da ide u Sovjetski savez na doškolovavanje. Moj je otac to odbio jer je imao imanje i želio je biti uz porodicu. Oni su ga demobilizirali i postavili za odbornika u selu, u okviru čega je vrlo aktivno radio na učvršćivanju vlasti. Onda je 1947. godine država donijela zakon o agraru po uzoru na onaj Staljinov, koji je podrazumijevao da seljaci moraju unijeti svoja imanja i stoku u seljačke zadruge, a da im ostane kuća i okućnica.

To je značilo da se oni odriču svog vjekovnog vlasništva u korist nekog društvenog dobra. Tadašnja vlast pozvala je mog oca i ponudila mu da bude predsjednik općine. Liskovac je tada bio općina i on je to odmah odbio, rekavši da ne može to raditi nad narodom jer je on narodu u ratu nešto drugo govorio, da će bolje živjeti. A onda je uz to utjerivanje u zemljoradničke zadruge nametnut i otkup, što je podrazumijevalo da seljak mora državi dati sve što proizvodi. Količinu namirnica koje seljak treba dati državi određivali su upravo odbornici, i to vrlo često paušalno. Osim toga, država je odvodila narod na društvene akcije, za što nisu dobivali nikakvu naknadu ili je bila vrlo mala. To je seljake u cijeloj državi, a naročito u Krajini, dovelo do ruba egzistencije i nije bilo dana kada nije bilo dženaze. Tada je trebalo pomoći narodu, a nikako mu još oduzimati. Upravo je to dovelo do pobune i ustanka koji je došao iz hrvatskog dijela jer je preko Korane u Koranskom Lugu, u općini Slunj, živio prvoborac Mile Devrnja, Srbin koji je bio strašno nezadovoljan. Njegova sestra udala se za Stevu Božića, Milanovog sina. Oni su i po toj osnovi bili prijatelji. Tako su oni, i moj otac s njima, došli do zaključka da bi se narod mogao toga osloboditi i skinuti jaram samo pobunom, nikako drugačije”, priča Ahmet Čović.

Pobuna je pripremana u proljeće 1950. godine, a buknula je u noći između 5. i 6. maja iste godine. Ideja o pobuni potekla je, dakle, od Mila Devrnje, a ko je njemu to predložio razotkriveno je kroz pisanje Vere Kržišnik-Bukić, koja je za potrebe svog doktorskog rada istraživala agrarnu reformu u Jugoslaviji od 1945. do 1950. godine. Svi istraživači koji su dosad pisali o buni nisu našli materijala koji bi ukazali na to ko je stvarni organizator bune.

“UDBA je utvrdila da nije bilo stranog uplitanja niti je bilo veze s kvislinškim organizacijama koje su poslije rata postojale u Jugoslaviji, kao što su četnici, križari itd. Sa svim kvislinškim organizacijama, proisteklim iz Drugog svjetskog rata, Cazinska buna nije imala veze i nije bilo riječi ni o kakvoj izdaji, već o pokretu protiv nameta i domaćih vlastodržaca koji su vršili strahovitu torturu nad seljacima i njihovim porodicama”, ističe Ahmet.

KAD UDBA IZMIŠLJA DRŽAVNE NEPRIJATELJE

Naselje Šturlić, navodi Ahmet, imalo je sedam udbaša, a Liskovac šest, i oni su redovno obavještavali UDBA‑u o svemu. Esad Ćemalović bio je tada učitelj u Cazinu, ujedno i saradnik UDBA‑e. On je priznao Ahmetu Čoviću da je UDBA bila obaviještena o svim aktivnostima ustanika i da je znala da će doći do pobune i kada, ali nije ništa poduzela. To otvara sumnju da je UDBA ustvari pripremila taj ustanak, i to u dijelu Bosne i Hercegovine s najvišim procentom bošnjačkog stanovništva.

“Ustanak je počeo na koranskim barama u Šturliću. Tu se 5. maja u večernjim satima postrojila vojska ustanika, u kojoj je bilo između 700 i 1.000 ljudi iz cijele Cazinske krajine, uključujući i Veliku Kladušu. Najviše ih je bilo iz Cazina, odakle je na sud izvedeno njih 300, od čega ih je 16 osuđeno na smrt, ali su ubijena samo četverica. UDBA je to u pripremi optužnice nazvala ‘državnim udarom’ od strane ‘državnih neprijatelja’. Ono što najviše ukazuje na to da je UDBA isplanirala bunu jeste činjenica da je, nakon što su ustanici 6. maja došli u Cazin, isti dan poslije podne došla vojska iz bihaćkog, karlovačkog i banjalučkog garnizona i svaka jedinica znala je pravac kretanja i razmještaja. Zato mi s pravom sumnjamo da je sve to bilo namješteno”, kategoričan je Ahmet Čović.

Žarište ustanka bili su Šturlić i Liskovac, a krenulo se iz Crnaje nakon što su se cazinski ustanici okupili na šturlićkim barama. Formirane su jedinice, određeni komandiri četa i krenuli se preko Tršca i Pjanića, a već u zoru bili su kod Begovih Kafana. Tu su im se pridružili liskovačka četa pristigla preko Čajića, pećigradska četa i jedna četa iz Mutnika. Usput su se Šturlićanima pridružili Trščani i Pjanićani. Izvršena je smotra kod Begovih Kafana, da bi potom svaka četa krenula da opkoli Cazin iz različitih pravaca. Kada su opkolili Cazin, poslali su kurira da im prenese zahtjev za mirnom predajom. Prije toga su presjekli telefonske linije prema Bihaću, a Kladušani su to isto uradili prema Karlovcu i dalje. Međutim, nekoliko milicionera ih je dočekalo s puškomitraljezima i otvorilo paljbu, te su se ustanici povukli i rasuli.

“Oni su očekivali, kako su dobili informacije na sastancima održavanim u šumi kod Milana Božića, da će im se pridružiti pola jugoslavenske vlade, Amerikanci i Englezi. Te dezinformacije širili su ljudi koji su dolazili na te sastanke iz Zagreba i Beograda, a koje niko nije poznavao. Oni su se predstavljali kao podrška buni, a ustvari su bili udbaši koji su planski ovamo poslani da ubace dezinformacije. Mirsad Abazović, istražujući ovu temu, došao je do niza ceduljica koje je čelnik UDBA-e slao ovamo kad je bilo suđenje, i on je ustvari presuđivao. Sufler mu je bio Hakija Pozderac. UDBA je to sve namjestila sa svojim saradnicima na terenu, a glavni saradnik za Krajinu bio im je upravo Hakija. To je veliki projekt kojim se želio smanjiti broj Bošnjaka u Krajini putem ubijanja, hapšenja, oduzimanja imovine i raseljavanja”, uvjeren je Ahmet Čović.

 OTAC I SIN UBIJENI ISPRED KUĆE

Hasan Beganović (78) sin je Hasiba Beganovića, koji je s Alom Čovićem strijeljan na Vracama kod Sarajeva. Hasan je imao jedanaest godina kada mu je otac ubijen. Njegovog oca uhvatili su u bijegu prema granici.

“Prvo su ušli u Općinu koja je tada postojala ovdje u Liskovcu i popalili sve papire, a zatim se uputili prema Cazinu. U međuvremenu je stigla vojska iz Bihaća i rastjerali ih, Agana i sina mu Mahmuta Beganovića odmah su uhvatili u kući, izveli ih vani i odmah tu ubili”, započinje priču Hasan Beganović.

U blizini je živio i Arif Abdić, kojeg su uhvatili istovremeno kad i Agana i Mahmuta Beganovića. Arif je Hasanu pričao da su oca i sina svezali zajedno, a njega posebno, ali im je on uspio pobjeći i čuo je kako jedan od vojnika kaže: “Nemoj pucati, toga ćemo mi lako uhvatiti jer je svezan!” Uhvatili su ga brzo, ali ga nisu ubili. Arif Abdić “odležao je svoje” i kasnije to sve pričao Hasanu.

Muše Kovačević ubijen je blizu šume i odmah zakopan. Za sva ubistva, tvrdi Hasan Beganović, krivi su odbornici. Koga su oni označili kao opasnog, taj je bio i ubijen.

“Moga oca probudila je moja maćeha koja je tu noć presjedila očekujući da će doći po njega. Kad ih je čula da provaljuju u kuću Agana Beganovića, probudila je oca i on je pobjegao naniže kod zeta i sestre. Zaboravio je municiju od pištolja, pa je ona otišla za njim i donijela mu je. Redžo i moj otac imali su plan bijega, ali je Hase Halilov, stričević mog oca, koji je također bio učesnik Bune, da bi se spasio, prevario punicu mog oca i Redže Beganovića te naveo vojsku, i oni su ih pohvatali na spavanju u jednoj kući u naselju Stijena”, prisjeća se Hasan Beganović.

Porodice učesnika Bune trebale su ići u Srbac da služe kaznu fizičkog rada na

poljoprivrednoj zadruzi u vlasništvu države. Porodicu Hasiba Beganovića spasio je Ejub Hozanović, “koji je tada bio neka čivija”.

“Nikada nam niko nije objasnio zbog čega je moj otac Hasib ubijen. Osim što su vlasti tada to nazivali ustankom, a učesnike Bune ustanicima”, kaže Hasan.

OSUĐIVANI NA TEŠKI RAD I ROBIJU

Muhamed Čović (87) u vrijeme bune imao je osamnaest godina. Znao je, kaže, da će doći do bune, jer mu je Ahmet Čović stric, “a on je bio jedan od glavnih u tome”.

“Buna je nastala uslijed nepravde i tlačenja jugoslavenske vlasti, koja je kroz agrarnu reformu nametala jake poreze, oduzimajući ljudima gotovo sve što su imali. Ne bih ja ni učestvovao u buni da nisu ljudi došli po mene i rekli: ‘Zašto ti ne ideš? Hajde!’ Krenuli smo odavde iz Liskovca, pa kroz Pjaniće stigli u Cazin”, prisjeća se Muhamed.

Nakon što su uhvaćeni, Muhamedu je suđeno kao i ostalim učesnicima bune i dobio je deset godina zatvora. Ležao je u KPZ “Zenica”, ali je povremeno izlazio na radne akcije.

“Odležao sam tri i po godine, a onda sam dobio pomilovanje. Učestvovao sam u radnim akcijama. Radio sam 17 mjeseci u rudniku, a zatim sam otišao raditi na pruzi Breza – Vareš, na kojoj sam dva tunela izbetonirao. Poslije sam bio u Rudniku ‘Kreka’ nekoliko mjeseci i onda sam došao u Sarajevo, gdje sam radio na zgradi tadašnje vlade. Tu smo imali radnička odijela jer su krili da smo zatvorenici zbog stranaca kojih je puno bilo u Sarajevu. Nakon tog posla, pušten sam kući s Ilidže”, navodi Muhamed Čović.

Kaže da njegovu porodicu nisu dirali niti su je protjerali u Srbac: “Niko od učesnika bune odavde nije više živ, osim mene i Hasiba. Ta je vojska pomrla isto k'o i ona Titina što nas je hapsila.”

U zatvoru u Zenici, svjedoči Muhamed, bili su po grupama smješteni u samice. Hrana je bila vrlo slaba. Priča kako su u Zenici imali “revidiranje stava”. Dobijali su papir da pišu o sebi. Tako je otkriveno da je odbornik Husein Rošić bio ustaša koji je ubio nekog partizana. “Provocirali su ga redovno, tako da ga je stigla pravda”, kaže Muhamed i dodaje da se boravak u zatvoru nije smio spominjati nakon izlaska.

Meho Šarić (84) u vrijeme bune imao je 15 godina. On je jedan od onih koji su za kaznu iseljeni u Srbac na rad u državnom dobru. Otac mu Velaga osuđen je zbog učešća u buni na 18 godina zatvora.

“Ispočetka je u Srpcu bilo teško, morali smo prositi jer nismo imali ništa. Kasnije smo počeli raditi na nekom državnom imanju. Tu je postojalo osam državnih dobara i na svima su radili Bošnjaci iz Krajine. Kasnije smo dobivali platu za rad i nismo bili gladni. Srbi nas nisu dirali jer su smatrali da smo se mi pobunili protiv Tita, a za kralja Petra”, objašnjava Meho.

UBISTVA IZ KORISTOLJUBLJA

Ističe kako su odbornici krivi za ubistva u Cazinu jer su oni iz ličnih interesa i materijalnih motiva naređivali ubistva.

“Ale Škrgić bio je glavni. Bili su tu još Ejub Hozanović, Semin Turijankić, Alaga Munjaković, Zajmić Munjaković, Alaga Hozanović i Velaga Hozanović. Oni su krojili gaće ljudima. Odbornici su vršli strašna isljeđivanja u kojima su ljudi bili prebijani po cijelu noć, a mnogi od njih imali su pik na neke ljude, i zato su ti najgore prošli”, kaže Meho Šarić.

Ramo Šarić (79) vrlo se dobro sjeća dešavanja iz doba Cazinske bune: “Ejub je naredio ubistvo Agana i Mahmuta Beganovića, a zatim oženio Aganovu kćerku i tako prisvojio njegov imetak. Odbornici su koristili bunu da profitiraju, a zemlja je tada bila najveći profit.”

Zanimljive su sudbine nekih odbornika. “Alu Škrgića stalno su kleli: ‘Dabogda mu sve izgorjelo’, i tako je i bilo. U požaru koji je zahvatio njegovu štalu izgorjelo mu je sve, žito, krave… Kasnije su mu sva tri sina nastradala u automobilu koji se također zapalio”, prisjeća se Meho naglašavajući da je Ale prošao mekteb i znao učiti u Kur'anu, ali je kasnije postao komunista koji nije htio klanjati dženaze ni svojim sinovima.

I odbornik Hasan Ajkić prezirao je muslimane. Meho kaže da ga je ubio grom dok je u selu uzimao namet.

Ramo Šarić tvrdi da su porodice “ustanika” po povratku u Krajinu teško živjele: “Narod nas nije dirao, ali odbornici su nam pravili probleme. Nismo se mogli školovati, jer nisu se mogli obrazovati oni za koje oni kažu da ne mogu upisati školu.” Meho Šarić osuđen je na zatvor 1954. godine i poslan u Brezu, gdje je radio teške fizičke poslove. “Bio sam osuđen na šest mjeseci zatvora, ali su me pustili nakon mjesec i po. U Brezi nas je ukupno bilo oko 650. Tu sam upoznao i pripadnike ‘Mladih muslimana’, koji nisu znali ni zašto su optuženi. I meni su tu rekli da sam ustao protiv države, a, kad sam im rekao da nisam, kazali su mi da mi je bolje da kažem da jesam inače neću nikad izaći. Pripadnici ‘Mladih muslimana’ bili su većinom obrazovani ljudi iz bogatih porodica”, ističe Meho.

ISLJEĐIVAČI HAKIJA POZDERAC I JUSUF LIPOVAČA

Hašim Beganović na dan ustanka, iz radoznalosti, s Ibrahimom Beganovićem otišao je prema Begovim Kafanama i Slatini. Nije bio naoružan. U putu je sretao ustanike i milicajce, pojavila se i vojska, te su se vratili kući. Ubrzo je kući stigao i njegov brat Hasib. Pred zoru su se čuli galama i pucnjava, a on je prepoznao glas odbornika Turjankića. Hasib se probudio i rekao Hašimu da ostane u kući, a on je pobjegao. Vojska im je ubrzo opkolila kuću i odbornik je dozivao njegovog brata da se javi. Vojska je upala u kuću i počela premetačinu. Vojnici su opet došli nakon nekoliko dana, svezali Hašima i odveli u Cazin, u kojem su ga i osudili. Upućen je na teški fizički rad u logor u Nemilu kod Zenice. “Među onima koji su nam držali govore i maltretirali nas najviše se isticao Hakija Pozderac. Zatim su nas vratili u Bihać na ponovno propitivanje i tu sam vidio Alu Čovića i Hasiba Beganovića kako im kače kuke na svezane ruke i dižu u zrak. Među dželatima se isticao Jusuf Lipovača. Oblije me znoj kada se svega toga sjetim. Na suđenju u Cazinu izrečena mi je kazna od 18 godina teške robije. Odležao sam 4 godine, 7 mjeseci i 11 dana u Foči, gdje je umrlo šest ustanika. Kada sam se vratio u Cazin, po zlu poznat odbornik Ale Škrgić došao je da me obiđe i pozdravi. Tada sam ga muški odalamio, a kasnije u jednoj svađi i ubo nožem, što on nije smio ni prijaviti”, priznaje Hašim Beganović.

Kada su vidjeli da je buna propala, Ale Čović i Stevo Božić krenuli su prema Kladuši. Tu ih je trebao čekati čovjek da ih provede do Slovenije, pa do Austrije. Kada su stigli na dogovoreno mjesto, vidjeli su da su izdani. “Stevu su prvog uhvatili, a mog oca uhvatili su kasnije na putu prema Maloj Kladuši. Ustvari, on se predao jer je vidio da je sve to namješteno. Sudili su im u Cazinu od 22. maja do 3. juna 1950. godine. Najduže su sudili grupi u kojoj je bio moj otac i njih 16 je osuđeno na smrt. Mom ocu i Božićima prišili su da su bili izdajnici. Džabe što su imali partizansku spomenicu, ništa im to nije pomoglo. Nakon što su osuđeni, njih 17 odvedeno je u Centralni zatvor u Sarajevu, i tu su ih ponovo isljeđivali. Isljeđujući tu mog oca i Milana Božića, Hakija Pozderac stavio im je novine među prste svezanih ruku i palio ih. Prije toga mučio ih je Jusuf Lipovača, djed Hamdije Lipovače, u bihaćkom zatvoru koji je bio u Kapetanovoj kuli. Hašim Beganović pričao mi je da je Lipovača tu isljeđivao toliko da su oni padali u nesvijest”, ističe Ahmet Čović.

Optuženi Ale Čović i Milan Božić nisu se htjeli žaliti jer su bili svjesni da je sve isplanirano. Advokat koji im je bio dodijeljen, Slovenac Grozni, žalio se u njihovo ime, ali to ničemu nije vrijedilo.

Komunistički zločini počinjeni u Cazinskoj krajini 1950. godine ostavili su neizbrisiv trag na stanovništvo i duševne tegobe od kojih se neki još nisu oporavili. O buni se nije smjelo pričati. I nakon pada komunističkog režima i osamostaljena Bosne i Hercegovine trebalo je proći vrijeme da se ljudi usude progovoriti. Sve to govori o kakvom je projektu ovdje riječ.

Naši sagovornici zaključuju da su Komunistička partija i UDBA, kada su podvalili bunu krajiškim Bošnjacima, ustvari željeli istrijebiti bošnjačko stanovništvo ubistvima, zlostavljanjima, raseljavanjem i oduzimanjem imovine.

PROČITAJTE I...

Hrvatska postaje međunarodno izolirana, a ne može više računati ni na njemačku podršku. Više od 150.000 ljudi se iselilo, i dalje odlaze u talasima, a vlast besramno izjavljuje da je bitno smanjena nezaposlenost. Otud verbalna ofanziva na BiH i megalomanija u izvještavanju o posjeti Rusiji. Za skretanje pažnje s ozbiljnih problema u zemlji, osim domoljubne retorike i revitalizacije ustaštva, potrebni su makar i izmišljeni ekstremisti na granicama i umišljena veličina

Raspoloženje u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u pogledu Pelješkog mosta, ako je suditi prema onome šta govore zastupnici, takvo je da se Bošnjaci protive izgradnji mosta prije nego što se riješi pitanje granice na moru i izlaza na otvoreno more, Hrvati bezrezervno podržavaju izgradnju mosta, oni su već zauzeli stranu Hrvatske, dok su Srbi neutralni, mada se čini da su bliži stavovima Bošnjaka nego Hrvata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!