Ubistvom policajaca iz sjene izišla sva naša hipokrizija

Brutalno smaknuće Adisa Šehovića i Davora Vujinovića na Ali-pašinom Polju u Sarajevu pokazalo je svo naše raskošno licemjerstvo i podvojene vrijednosti po kojima živimo

Ubistvo policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića svakog je normalnog čovjeka pomjerilo iz ležišta i probudilo ga iz svakodnevne kolotečine. Stravičan zločin desio se pred zoru u velikom sarajevskom naselju, ne tako daleko od policijske stanice. S pravom sumnjamo da su ubice kradljivci automobila koji svakodnevno u Sarajevo dolaze iz Lukavice i s Pala. Teror je to koji traje godinama, ali ovaj nas je slučaj sve natjerao da ozbiljno razmislimo koliko smo sigurni u vlastitom domu. Ko će nas zaštititi kad nam takvi ili slični zlotvori s automatskim oružjem “pokucaju” na vrata?!

Žrtve su policajci MUP-a Kantona Sarajevo, prema riječima njihovih kolega, najbolji i najhrabriji među njima. Da su imali ne znam kakve ovlasti, policajci na Ali-pašinom Polju nisu se mogli odbraniti, niti uopće odgovoriti napadačima koji su ih sačekali i poubijali kao obučeni profesionalci koji znaju šta rade. Ali, moramo priznati da je odnos društva prema policiji, uopće prema sistemu, uveliko ohrabrio ove i druge kriminalce da mogu raditi šta im je volja.

Ponekad ni sami ne znamo šta želimo. Puna su nam usta demokratije i ljudskih sloboda, a onda prizivamo Titinu policijsku državu. Voljeli bismo živjeti u uređenom sistemu u kojem se zna ko šta radi i ko je za šta odgovoran, ali nam se ne sviđa kad ne možemo parkirati ispred ulaza u zgradu, ili što po pedeset metara moramo pješačiti da bacimo smeće u kontejner. Nećemo da nam nastavnici “maltretiraju” djecu sa zadaćama, a onda tražimo “štelu” da ih upišemo u gimnaziju. Mnogo je primjera u kojima smo se kao društvo, valjda zbog tranzicije mentaliteta, pokazali nedosljednim, neprincipijelnim, pa čak i licemjernim.

Primjer koji možda najbolje pokazuje svu dubinu hipokrizije jeste odnos prema organima reda, policiji. Bez policije nema ni pravne države jer je upravo ona prvi bedem zaštite života i imovine slobodnih građana, što je osnova svakog demokratskog pravnog sistema. Policijske i sigurnosne agencije u našoj zemlji djeluju na različitim nivoima, od državnog do kantonalnog, s organizacijskim jedinicama koje operativno rade na lokalnom nivou. Mogu organi reda biti manje ili više efikasni, bolje ili slabije organizirani, mogu ih voditi manje ili više stručni komesari, ali se njihova uloga ni u jednom trenutku ne smije dovesti u pitanje ako društvo ne želi da ga zahvati anarhija. A nismo svi, i nismo uvijek, svjesni koliko svojim ponašanjem, a posebno javnim djelovanjem podrivamo vlastitu i sigurnost cijelog društva.

“Bosansko proljeće”, kako su mediji od milja nazivali nasilne proteste u bošnjačkim čaršijama iz februara 2014. godine, ugrozilo je živote nekoliko stotina policajaca, od Bihaća do Sarajeva. Iako je sada potpuno jasno da su demonstracije organizirane uz svesrdnu pomoć određenih političkih stranaka s ciljem nasilnog preuzimanja vlasti, mediji su, kao i jedan dio izmanipuliranih građana, osuđivali policiju zato što brani državu i njene institucije. Teško je bilo objasniti razularenoj masi da u pluralnom i demokratskom društvu ne postoji stvarna potreba za nasilnim prevratima i da postoje drugi načini kako se mijenjaju društveni odnosi, opće stanje i svi nivoi vlasti. Naravno, prvi na udaru bili su policajci. Dok su paljene zgrade Predsjedništva, Državnog arhiva, kantonalnih vlada u Tuzli i Sarajevu, povrijeđeno ih je na stotine. Mediji su tada izvještavali o “sukobima demonstranata i policije”, a slike krvavih policajaca obilazile su svijet. Javnost je bila zbunjena i podijeljena, bez jasnog stava da policija čuva državu i da u tom trenutku rade najčasniji i najopasniji posao.

Kada trebamo platiti kaznu za pogrešno parkiranje ili za brzu vožnju, “kriva” nam je policija i često nismo spremni prihvatiti vlastitu odgovornost. Svako bi kreirao zakone i pravila službe, određivao šta ko treba raditi, ali pod uvjetom da mi možemo činiti šta nam je volja. Neko nam je, nekad, usadio sindrom da ne poštujemo sistem vlastite države i njene institucije. Pogazili smo autoritete nastavnika, obezvrijedili smo struku i nauku. Ljekare smo unaprijed proglasili korumpiranim i nestručnim. I sve to zbog pojedinaca koji su jedni od nas, a koji su zalutali u profesiju. Nema nikakve dvojbe da u slobodnom društvu sve mora biti podložno kritici i preispitivanju javnosti, pa tako i rad svih struktura, od obrazovnih, preko zdravstvenih do sigurnosnih. Imamo i pravo i obavezu tražiti i više i bolje, ali smo u isto vrijeme dužni čuvati ono što već imamo.

Čim prijeđemo granice Bosne i Hercegovine, postajemo “manji od makova zrna”, bez pogovora poštujemo pravila ponašanja i bivamo uzorni građani uređenog i stranog svijeta. I onda kažemo kako je “kod komšije trava zelenija”. Drugačije i neće biti dok ne shvatimo da naš komfor ne zavisi samo od okruženja nego da i sredina u kojoj živimo zavisi od našeg ponašanja.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!