Ubijeno dijete u utrobi majke

Bračni par Dudić, Nijazija (22) i Remza (20), pronađeni su kod Vlasenice, u selu koje se zove Rašića Gaj. Našli su ih jedno uz drugo. Zajedno su ubijeni. Remza je bila u šestom mjesecu trudnoće

Godina je 1993. Smrt vreba na svakom koraku. U Srebrenici nema lijekova, hrane ni soli. Svuda okolo strah, jad i neizvjesnost. Da bi “ostali u pameti”, ljudi se druže i između granatiranja pretvaraju se da je sve “normalno”. U takvim “normalnim okolnostima”, između ostalih, vjenčao se mladi bračni par Dudić, Nijazija i Remza. Mnogo su se voljeli. Imali su želje i nadali se da će se rat uskoro završiti. A nisu mogli ni slutiti da najgore tek dolazi.

Kada je 11. jula 1995. godine Ratko Mladić iz Srebrenice poručio da je “srpskom narodu povodom velikog praznika poklonio Srebrenicu” i obavijestio da je “došao trenutak da se Turcima osvete na ovom prostoru”, porodica Dudić iz Osmača, poput hiljada drugih srebreničkih porodica, krenula je u nepoznato. Civili su bježali kuda je ko mogao i mislio da treba, uz stalne zasjede i granatiranje kolone onih koji su se, ne želeći se živi predati zločincima, pokušali spasiti bježeći kroz šume prema Tuzli, iako nisu znali idu li u pravom pravcu. Među njima su bili Nijazija (22) i Remza (20). Rodbina i prijatelji tada su ih posljednji put vidjeli žive.

22 GODINE ČEKANJA

Dok se nakon genocida Mladić skrivao od Haškog tribunala, porodica Dudić čekala je bilo kakvu vijest o Nijaziji i Remzi. Godinama poslije krvavog jula 1995. godine nadali su se da je ovaj mladi bračni par preživio. No, kako je vrijeme prolazilo, bilo je izvjesno da nisu uspjeli umaći pred puškama zločinaca koji su, pucavši u dva tijela, uzeli tri života. Remza je bila u šestom mjesecu trudnoće.

Ratko Mladić krio se 16 godina, a Dudići su 22 godine čekali poziv iz Identifikacijskog centra Podrinje u Tuzli kojim bi bili obaviješteni da su identificirani posmrtni ostaci Nijazije i Remze, te da je potrebno da dođu da se završi administrativni dio identifikacije.

Dok krvnik iz pritvorske ćelije zapomaže i cvili u nadi da će mu se sudije smilovati, a njegova odbrana zahtijeva da mu se zbog zdravstvenog stanja odgodi izricanje presude najavljeno za 22. novembar, Dudići u Tuzli identificiraju svoje najmilije. Brišu suze i od bola jedva progovaraju.

“Bili su mladi i lijepi, bili su dobri ljudi. Snaha je mogla otići sa ženama autobusima, ali je do posljednjeg trenutka ostala uz mog brata. Krenuli smo zajedno, ali u tom haosu, kada su nas rastjerali, bježao je kuda je ko mogao. Tražili smo ih više od 20 godina, a pronađeni su kod Vlasenice, u selu koje se zove Rašića Gaj. Našli su ih jedno uz drugo. Zajedno su ubijeni”, ispričao je nakon identifikacije tiho i polahko Omer Dudić, Nijazijin brat.

Murat Hurtić iz Instituta za nestale BiH, koji godinama radi na otkrivanju masovnih grobnica, na ekshumacijama i identifikacijama i koji se nagledao brojnih prizora od kojih srce puca, a razum ne može pojmiti okrutnost egzekutora, ističe da ga je ovaj slučaj naročito potresao.

“Pronađeni su na površini, na malom prostoru, i pored njih je bilo dosta garderobe i ličnih stvari. Prema izjavama porodica, ženska osoba bila je u šestom mjesecu trudnoće i žalosno je što prilikom ekshumacije nismo mogli pronaći skeletne ostatke djeteta koje je bilo u utrobi majke. Teška je to i potresna priča”, izjavio je Hurtić.

PRESUDA ZA GENOCID

Predsjednica Udruženja “Žene Srebrenice” Hajra Ćatić, koja još nije pronašla posmrtne ostatke svog sina Nihada Nine Ćatića, novinara koji je preko radioamatera informirao svjetsku javnost o tome da se “Srebrenica pretvara u najveću klaonicu”, podsjeća da se s područja Srebrenice još traži više od hiljadu osoba. U Memorijalnom centru u Potočarima ukopano je 6.575 žrtava.

Također, Ćatić podsjeća na to da se od 1992. do 1995. godine “Srebrenica” dogodila i u Vlasenici, i u Zvorniku, i u Prijedoru, i u Sanskom Mostu, i u Bratuncu, i u Foči.

“Svakako da je važno koliko će godina zatvora Mladić dobiti. Za genocid u Srebrenici će vjerovatno biti osuđen, ali još je važnije da odgovara za genocid i u ostalim općinama”, poručila je Ćatić i dodala da porodice žrtava neće biti zadovoljne ukoliko on ne bude osuđen za genocid i u drugim mjestima gdje je počinjen prema njegovim naredbama.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!