U Sarajevu je tokom opsade ubijeno 1600 djece

U Sarajevu je od ukupnog broja ubijene djece, deset posto ubijeno snajperom. Istraživanja su također pokazala da je najveći broj djece ubijene snajperom gađan u glavu i predio oko srca, što jasno pokazuje namjeru. Dječak Amar Vuk ubijen je na spavanju.

 

FOTO: Velija Hasanbegović

U periodu od 1992. do 1995. godine glavni grad RBiH nalazio se pod opsadom, a nad stanovništvom Sarajeva počinjeni su brojni zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava.  Djeca su svakodnevno ubijana neselektivnom upotrebom oružja i oruđa, granatiranjem, snajperima… Oružane snage SR Jugoslavije i njihovi saradnici, usprkos različitim konvencijama o pravima djece, vodili su koordiniranu, dugotrajnu i snažnu kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja radi ubijanja, sakaćenja i teroriziranja civilnog stanovništva Sarajeva. Ove snage nisu poštovale temeljne norme međunarodnog humanitarnog prava i najvažniju među njima – zaštitu civila. Zločin nad djecom nije samo to, to je zločin i nad njihovim roditeljima, srodnicima, prijateljima… To je zločin mnogo većeg opsega.

Ispred porodične kuće u ulici Sedrenik 9. juna ubijena su granatom braća Bojadži, Mirza i Fehim, i njihova amidžična Amina. U ulici Novi rezervoar, u naselju Vogošća, trećeg jula 1992. godine, dok su brali trešnje, granatom je ubijeno troje djece. Godina 1993. karakteristična je i po pregovorima o Vance-Owenovom mirovnom planu. Zločini nad djecom nisu jenjavali ni tokom pregovora. U Humskoj ulici 19. januara 1993. godine ubijeni su granatom brat i sestra, Đulijeta i Elvedin Ljuma. 12. septembra 1993. godine bio je datum koji je UNPROFOR označio kao dan nakon kojeg će teška artiljerija biti stavljena pod kontrolu. Granata ispaljena s Trebevića eksplodirala je na pločniku ispred stambene zgrade. Ubijeni su Aida Grozdanić i Eldin Gvožđar. Nakon donošenja rezolucije Vijeća sigurnosti UN od 6. maja 1993. godine, kojom se Sarajevo proglašava sigurnom zonom, desilo se više od 40 masovnih ubistava djece i više od 150 pojedinačnih ubistava djece.

I nakon rezolucije iz juna 1993. godine, koja govori o zaštiti civila u sigurnim zonama, zločini su nastavljeni. 26. juna 1993. godine dogodio se zločin u Bakarevićevoj ulici, ubijeno je šestero djece koja su se igrala u dvorištu. Agresor je gađao djecu u školama koja su bila zaštićena mjesta međunarodnim humanitarnim pravom. Takav zločin dogodio se 9. novembra 1993. godine u OŠ “Prvi maj” na Ali‑pašinom Polju. Ubijena su tri učenika i njihova učiteljica. Narednog dana desio se masovni zločin na platou ispred škole “Žrtava fašizma”, kada je ubijeno petero djece. Na Ali‑pašino Polje je ispaljeno nekoliko granata 22. januara 1994. godine, kada je ubijeno šestero djece na sankanju. Granata je ispaljena iz blizine Zavoda za slijepe u Nedžarićima.

U Sarajevu je od ukupnog broja ubijene djece, deset posto ubijeno snajperom. Istraživanja su također pokazala da je najveći broj djece ubijene snajperom gađan u glavu i predio oko srca, što jasno pokazuje namjeru. Dječak Amar Vuk ubijen je na spavanju. Sedin Ivazović pogođen je u sljepoočnicu. Amir Kerla pogođen je u glavu. Sead Lagumdžija pogođen je u trenutku dok je pokušavao pomoći ranjenom prijatelju. Kemal Ligata ubijen je dok je držao krišku hljeba u ruci, snajper ga je pogodio u oko. Jasenka Mašić pogođena je u vrat. Nermin Divović dječak je pogođen snajperom u glavu pored transportera UN-a. Snajperista je prvo pogodio njegovu majku Dženanu, metak joj je prošao kroz stomak i ubio njenog sina.

Najveći dio ubijene djece bio je u uzrastu od 12 do 16 godina.

Dječaci su dominantniji u odnosu na djevojčice, 86 procenata ubijene djece jesu Bošnjaci, a najveći broj zločina počinjen je 1992. godine. Najviše djece ubijeno je gelerima granata, a zatim hicima snajpera. Najveći broj djece, 59,5 procenata, ubijen je u vrijeme dok je komandant SRK bio Stanislav Galić. Nakon toga, u vrijeme komandiranja Tomislava Šipčića 25,4 posto, zatim Dragomira Miloševića 13, 2 i u vrijeme komandiranja Vojislava Đurđevca 1,9 posto.

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!