U raljama sveopće galame i sveznalačkih uvjerenja

Savremena komunikacija nije ništa drugo do sveopća galama. Svi govore, a niko ne nalazi strpljenja ni da čuje, a kamoli da sasluša drugog. Neoliberalni koncept svijeta sugerira da se slušni aparat aktivira samo ukoliko govori poslodavac, šef ili, kako se već titulira, vlasnik kapitala

Dva ljetošnja doživljaja potakli su me na intenzivnija promišljanja o fenomenu kulture slušanja, koja očito nestaje iz komunikacije u našem vremenu. Prvi se dogodio na Jadranu. Barba koji je u mojoj blizini odmarao stare kosti s nevjericom je primio informaciju o mom kopnenom porijeklu i boravištu, uz obrazloženje da moje ponašanje govori drugačije. Primijetio je kako nakon izlaska iz vode ne idem pod tuš, kako to većina čini. Svijet je, kaže, pomahnitao i nije mu jasno zbog čega toliko ljudi hrli moru ako, čim iz mora izađu, idu pravo pod tuš da sa sebe što je moguće prije splaču ljekovita svojstva morske vode. Odgovorio sam mu da samo slijedim instrukcije ljekara i vrsnog dijagnostičara dr. Marka Ružića, kojeg sam, dovodeći oca na pregled, čuo kako jednom pacijentu, sugerirajući mu odlazak na more, govori da morska voda sadrži oko četrdeset ljekovitih svojstava. Kažem mu da se od tada tuširam tek kad dođem kući, a da mi se omakne onako slan i prenoćiti. Oduševljen mojim odgovorom, uz riječi: “Svaka Vam čast”, stisnuo mi je ruku.

Ostatak dana proveo sam slušajući starog morskog vuka. Pričajući mi o ribarskim poduhvatima, žalio se kako mladi ne slušaju savjete iskusnijih iako se sve češće vraćaju praznih mreža. Uzgredno je komentirao ponašanja na plaži, primjećujući brojne nesuvislosti. Nije se suzdržao odšutjeti kad je pored nas protrčao mladić koji se, umjesto u moru, kupao u znoju. “Vidi budale”, kaže pokazujući mi na preplanulog trkača. “Umjesto da pliva i razvija sve mišiće, on po ovom zvizdanu trči cestom k'o muha bez glave, i još je onaj aparat gurnuo u uši umjesto da ih naćuli. On, jadna mu pamet, i ne vidi kako ovdje voze, kao na reli-trkama.”

Drugi primjer me definitivno uvjerio da je odsustvo komunikacije, potrebe da se drugi sasluša, puno veći problem nego što se obično misli. Doktorica je mom prijatelju propisala lijek za gušteraču od kojeg nije bilo željenog efekta. Izabrala lijek koji joj je sugerirao prvi internetski klik, ne nalazeći naročitu potrebu da se informira o indikacijama vezanim za pacijentovu tjelesnu konstituciju. Sreća da ga je susreo Ahmet Ljubović, bolničar po zvanju, primarijus po znanju. Čim ga je osmotrio i informirao se o lijeku koji uzima, sugerirao mu je da ga promijeni, uz obrazloženje da je onaj koji uzima predviđen za gojaznije osobe, a ne mršave poput njega. Time je još jednom potvrdio koliko je u poslu bilo važno loviti znanje od starijih i iskusnijih.

Specijalizacija, međutim, sama po sebi nije problem. Radni angažman u savremenom svijetu tehničko-tehnološki, kao i komunikacijski, isuviše je složen i nepodesan za “univerzalce”. Ali, ako će sistem obrazovanja, što je tendencija koju nije teško primijetiti, školovati automehaničara koji genijalno otklanja kvar na upravljačkom sistemu, nemajući pri tome blage veze o anlaseru; ako će ljekar biti ekspert za bubrege, lišen pri tome suštinskih informacija o plućnoj maramici ili slezeni, onda je to već problem.

Naša doktorica, trkač s plaže, mladi ribari koji se iz lova vraćaju praznih ruku, kupači kojima smeta slana morska voda, sve veći broj mladih uvjerenih da svijet počinje od njih, da naročite potrebe za komunikaciju sa starijim, iskusnijim, znanijim nemaju, akteri su jedne društvene drame koja se u društvenoj teoriji naziva “sukob generacija”. Sporenja između onih koji odlaze i onih koji dolaze obilježila su cjelokupnu povijest čovječanstva, bitno utječući na njene generalne tokove. Taj spor u prošlosti, međutim, nekad manje, a nekad više izražen, nikada nije podrazumijevao drastično odsustvo komunikacije, kakvo je prisutno danas. Generacije nikada ni u jednom trenutku nisu živjele u znaku potpunog nesporazuma. Mladi su, uz sporadične nesuglasice, uzimali povijest u vlastite ruke, najčešće se naslanjajući na iskustva i sugestije prethodnih generacija.

“Priroda nam je”, kaže stara latinska poslovica, “svima dala jedan jezik i dva uha, da bi nas opomenula da manje govorimo a više da slušamo.” Moderna kultura, međutim, na putu je da tom njenom važnom aspektu zada posljednji udarac, sugerirajući dolazećim generacijama potpuni raskid komunikacije, čak i u domenima koji s generalnim povijesnim tokovima nemaju nekih naročitih veza. Baš zato savremena komunikacija po svom karakteru jeste sveopća galama. Svi govore, a niko ne nalazi strpljenja ni da čuje, a kamoli sasluša drugog. Neoliberalni koncept svijeta sugerira da se slušni aparat aktivira samo ukoliko govori poslodavac, šef ili, kako se već titulira, vlasnik kapitala. Svako drugo slušanje nije obavezujuće, štaviše, nepoželjno je. Uzgredno, taj prekid komunikacije jeste i lijek jer pothranjuje sveznalačka uvjerenja, osiguravajući sunovrat za većinu i prosperitet za manjinsku bandu za koju postajemo najobičniji stroj proizvodnje profita.

 

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!