U Pazariću i Hadžićima Rekić je i danas naš komandant i naša legenda

Istina o ratnom putu brigadira Armije BiH Seada Rekića na najbolji se način može rekonstruirati kroz svjedočenja njegovih saboraca i boraca koje je obučavao i predvodio u borbi. Rekića se desetljećima po medijima razvlačilo da je bio agent KOS-a u redovima Armije RBiH, i to pozivajući se na njegovo priznanje koje je dato nakon višemjesečnih zvjerskih mučenja od marta do maja 1993. godine u prostorijama ratne Službe državne bezbjednosti u Sarajevu, iznuđeno najgorim zamislivim nasiljem. Naime, Rekićeva iznuđena izjava bila je u službi urotničke želje da se iz vodstva Armije RBiH uklone najsposobniji oficiri, što bi direktno pogodovalo neprijatelju. Rekić je 1994. godine od Okružnog vojnog suda u Sarajevu, a iste godine od Vrhovnog suda BiH, od tih optužbi oslobođen izuzimanjem iznuđenog priznanja, da bi se ponovo priključio u odbranu BiH od agresije, i to kao komandant elitnog diverzantskog odreda 3. korpusa Armije BiH. Njegov ratni put rekonstruirali smo kroz svjedočenja njegovih boraca i suboraca, počevši od Mostara (1991–1992), a zatim hadžićkog ratišta (1992–1993 ) pa do zeničko-dobojskog ratišta (1994–1995). U ovom nastavku donosimo priče Rekićevih specijalaca s hadžićkog ratišta do trenutka kada napušta to područje odlučan da pomogne odbrani Sarajeva, a u narednom broju donosimo svjedočanstva o njegovom kidnapiranju i mučenju i neumornoj potrazi boraca za svojim komandantom

 

O ratnim dešavanjima na Igmanu puno se pisalo, a snimljeni su i dokumentarci za koje je malo reći da su skandalozni s obzirom na svoj sadržaj i optužbe koje iz njih frcaju na sve strane. Osim Sefera Halilovića i njegovih i zagovornika, čini se da teških objeda nije pošteđen niko, uključivši i predsjednika RBiH rahmetli Aliju Izetbegovića. Možda je jedan od uzroka što su do sada neki od ključnih svjedoka za razumijevanje istine šutjeli, ili još gore, nisu bili pitani da istinu posvjedoče za medije. Jedan od takvih “ušutkanih” jeste i Nihad Šehić, koji je penzioniran kao komandant jedne od brigada 4. korpusa Armije RBiH. Za njega će ljudi u Pazariću i Hadžićima, s obzirom na ratni doprinos, reći da je jedna od legenda tamošnjeg ratišta.

KAKAV ŠPIJUN, TO NIJE NORMALNO, TO JE GNJUSNA LAŽ

Šehić je završio srednju školu MUP-a na Vracama i rat ga dočekuje kao aktivnog policajca u Stanici javne bezbjednosti u Hadžićima. U septembru 1991. godine dodatno je mobiliziran rezervni sastav policije i danas kaže da je tada obukao čizme i zadužio automatsko oružje koje iz ruku nije ispuštao do kraja rata. Na Igman je izašao 1992. godine i, kao policijski starješina, odnosno zamjenik komandira Stanice javne bezbjednosti Hadžići, preuzeo je kontrolu nad tim područjem i uspostavio legalnu vlast RBiH. Tada je ispunio zadatak i s grupom od 24 policajaca preuzeo Igman od SDS-ovih policajaca koji su činili nered i maltretirali tamošnje radnike i osoblje hotela. Možemo reći da je u periodu dok je Šehić komandirao tim područjem Igman bio kompletno slobodan, a govorimo o razdoblju od početka aprila do 20. maja 1991.

“Mnogi su pisali o Igmanu, mnogi su dobili činove zbog Igmana, a do sada niko nije rekao šta je zaista bilo na Igmanu. Ukratko, ispada da rat na Igmanu počinje kada su oni došli tamo, što nije istina. Na početku nas je bilo samo 24, i to po mojem odabiru izabranih dobrovoljaca policajaca, a četnici su mislili da nas je na stotine, a kasnije i na hiljade dobro naoružanih. Podijelili smo se u dvije grupe, policajac Čedo Domuz je kao srčani dobrovoljac s jednom grupom otišao na Brezovaču, a ja samo ostao na Mrazištu. Mi već tada počinjemo s izviđanjima i pretresima. JNA na vrhu Bjelašnice ima centar veze i jednu od glavnih relejnih stanica, a nismo znali koliko je brojno stanje njihovih vojnika. Smjene su im dolazile helikopterom. Mi smo tada već znali da je agresija započela, a naš je narod poprilično bio nesvjestan šta se događa, a po Igmanu haraju četničke horde i paravojne formacije koje je naoružavala JNA. Imali smo straže, ali realno, nas dvadesetčetverica nismo imali snage da sebe čuvamo, a kamoli onoliku planinu.

Svakako smo se snalazili, nismo imali dovoljno ljudi, a ja sam imao policijsku obuku koja je valjala na razini voda, ali već na razini čete nije. Međutim, znao sam najviše, pa sam i prirodno od ljudi prepoznat kao vođa i spontano sam tako djelovao. Ljudi već bježe iz Hadžića, a nama se počinju priključivati dobrovoljci iz Pazarića, Hadžića i Tarčina. Do 10. maja smo već imali dvije čete. 10. maja napadaju Hadžiće i od tada su bili njihovi, a Pazarić naš. U tom trenutku mi ne možemo reći ni da smo policijska ni vojna formacija, nešto između. Dolaze nam pripadnici TO na obuku i smještaju se u hotel “Feri”. Vodili su ih podoficiri rezervnog sastava JNA Medaris Šarić i Vahidin Čomor i svi su bili dobro naoružani. Ali, bilo je ljudi koji nisu znali pucati iz puške, nisu uspijevali iz ležećeg položaja pogađati metu s 80 metara. Morali su naučiti, i to u samo nekoliko dana. Načelnik Fadil Čović me je 21. maja povukao u Pazarić, a na Igman dolazi Vahid Aladžuz i formira se Združeni odred Igman. Mi smo imali napade na kasarnu Žunovnicu, uspjeli smo izvući dio MTS-a, ali nikada je nismo osvojili, nažalost, što je bila velika šteta, jer da smo je uzeli, tok ratnih događanja bi se promijenio”, priča Šehić, a ovom prigodom zbog prostora ne možemo prenijeti sve detalje iz njegove iscrpne priče o događajima na Igmanu i u Pazariću.

Međutim, kasarna u Pazariću bila je sasvim drugi slučaj. Šehić priča da je s Nailom Hujićem, komandirom rezervnog sastava policije, ranije imao veliki broj raznih pregovora s oficirima JNA, ali uglavnom je bila pat-pozicija. Hadžići su pali, a u tu kasarnu u Pazariću, osim pitomaca, došao je i artiljerijski divizijon iz Zadra. Ona je bila rak-rana tamošnjih branitelja, nalazila se unutar slobodnog teritorija, dobro utvrđena, a da je počeo napad iz Hadžića i kasarne istodobno, bilo bi katastrofalno, a bojali su se i toga da bi niški specijalci mogli izvršiti desant da oslobode pitomce JNA, a da se to desilo, sve bi palo. U svakom slučaju, smatralo se da kasarna mora iseliti pošto poto, pa makar za sobom povela i svo naoružanje. Šehić je u trenutku iseljenja kasarne u Pazariću vodio četu i postavio i branio iznimno strateški važne linije na putu M17.

Kada je čuo da JNA izlazi, bio je odlučan da ih zaustavi kod tunela na vitalnoj lokaciji Sutjeska, da ih pusti, ali da im oduzme teško naoružanje koje se nalazilo u kasarni. U tom trenutku Šehić ne zna da je Rekić već došao u Pazarić i da je s ovlaštenjem Ratnog predsjedništva vodio pregovore u tamošnjoj kasarni. Međunarodni promatrači tražili su od Šehića da razminira tenkoprohodni pravac da se JNA može izvući iz kasarne, ali on se boji da bi tenkovi iz suprotnog pravca mogli iskoristiti priliku i probiti njihove razminirane linije. Šehić je morao reagirati strelovito te organizira osiguranje postavljajući borce s ručnim kumulativnim minama iznad tunela i naređuje inžinjercima da se ipak minira put i zamaskira postavljeni eksploziv.

“Dolazi ta kolona JNA i ja ih hoću zaustaviti i oduzeti im oružje, ne znajući da su glavninu ostavili u kasarni i imali samo lično naoružanje. Krenem prema njima, kad mi dolazi jedna momčina, vidim da je opremljen i da izgleda kao specijalac, kao američki marinac, mislio sam da je njihov, i kaže mi: ‘Šta radite, ovo nije bio dogovor!?’ Pitam ja njega drsko ko je on uopće. ‘Ja sam Sead Rekić, glavni inspektor MUP-a’, odgovori mi on. ‘Hej, pa ti si naš!’, kažem ja sretan. Kad je odgovorio ‘jesam’, tada je počelo naše prijateljstvo koje smo potvrđivali u mnogim zajedničkim akcijama”, sjeća se Šehić tih dramatičnih trenutaka.

Šehić je vodio Diverzantsko-izviđačku jedinicu “Kobra” i bio je komandir čete, a s Rekićem je do septembra 1992. godine sudjelovao u mnogim borbama.

“Izabrao sam najbolje i najhrabrije momke, a Sejo je pomogao u njihovoj dodatnoj obuci. Trebao nam je Rekić tada, jako nam je trebao. On je napravio kasarnu u jednom vikend-naselju, formirao jedinicu i imao specijalističku obuku koju ja nisam mogao pružiti. Pokazao nam je kako da planiramo demonstrativne napade i diverzije. Uvijek nam je govorio da se rat diverzijama ne može dobiti, ali da ih možemo zabaviti dok se mi ne grupišemo. Nema šanse da je Sejo bio to što su kasnije pričali o njemu, on je digao moral, izmijenio odnos snaga u našu korist. Kakav špijun, to nije normalno, to je gnjusna laž. Imam neposredno iskustvo ratovanja s njim i iskustvo obuke koju je radio. Ali to nije obična vježbovna obuka, to je odmah bila uživo akcija koju on vodi, a borci za njim. Naprimjer, napali smo ih kod Remontnog zavoda i razvalili ih, a nismo imali čak ni ogrebanog borca. To je bio Rekić.

Da je on bio špijun, mogao nas je zavaliti sto puta, borci bi ginuli, a ne da bi im čuvao život. Neki su se komandanti u to vrijeme hvalili da imaju puno šehida, zamislite, nemaju uspjeha, ali imaju puno šehida pa im je to navodno bio dokaz da su uspješni komandanti. To je bilo strašno šta su radili. Rekić je čuvao ljude, a radio uspjehe. Uvijek mi je govorio da čuvam ljude. Dokle ide izviđač, ide i komandant, odnosno, dokle sam ja došao, došao je i moj vojnik. Takav sam ja bio komandant, takav je bio i Rekić. Pojavili su se tokom rata neki likovi koji su bili puni para, dijelili ih borcima kao nagradu. Sejo nikad nije imao para kao ti neki šarlatani, a nikad ni jedan borac nije bio gladan i nikada nisu bili gladni civili u njegovoj blizini jer se sve dijelilo. Rekić je imao priliku da napravi rupu u centru odbrane 9. brdske brigade i da četnici ušetaju u Pazarić i Tarčin do Ivan‑sedla, pa dalje ko zna. Nikad i nikad se ništa slično nije dogodilo. Ja sam od septembra 1992. postao načelnik vojne bezbjednosti u Pazariću. Bio sam pozvan i ovlašten i stručan da prepoznajem špijune i neprijateljske obavještajce i kontraobavještajce, a u Rekića nikad ni u primisli nisam posumnjao”, naglašava Šehić.

DEVET BORACA KOJE OBUČI I VODI SEAD REKIĆ BILO JE DEVET RATNIH MAŠINA

Emir Čović Tole jedan je od organizatora otpora u Hadžićima 1991. godine, a 1994. je na trnovskom ratištu ostao bez noge i stopostotni je ratni vojni invalid. Za Rekića kaže da je njegov dolazak promijenio stratešku ratnu sliku na hadžićkom ratištu.

“Rekić je organizirao sve dobrovoljce, prvoborce, napravio jaku udarnu jedinicu ‘Dido’, koja je od samog oslobođenja kasarne u centru Pazarića, gdje je zarobljeno oko 300 pitomaca JNA, nizala velike uspjehe. Prilikom oslobođenja kasarne, zarobljene su ogromne količine oružja. Do tada mi nismo imali artiljeriju. Poslije tog oslobođenja kasarne, dobili smo topove. To je bila tvrđava i, da je bio bilo kakav napad od strane tadašnje TO općine Hadžići, odnosno Pazarići, bio bi veliki broj poginulih. Tu nije bilo prilaza. Mi nismo imali transportere da priđemo toj kasarni, a oko nje minska polja i bunkeri. Zahvaljujući komandantu Seadu Rekiću, ta kasarna oslobođena je bez ijednog poginulog borca.

Komandant Rekić je, u dogovoru s Ratnim predsjedništvom, koje je vodio gospodin Mustafa Đelilović, i načelnikom policije Fadilom Čovićem, tamo otišao na pregovore i kasarna je praktički pala samo na njegov snažan autoritet i psihološki prepad. Zahvaljujući Rekiću, kasnije se stvorila jedna moćna jedinica, a on je planirao i izvodio akcije na široj teritoriji općine Hadžići i, naravno, jedinica je velike količine oružja zaplijenila i neprijatelju puno gubitaka zadavala u ljudstvu i tehnici. To je bio period od 29. maja 1992. godine pa do proljeća 1993. godine”, kaže Čović i dodaje da, nakon što su saznali o nepravdi i mučenju kojima je njihov komandant bio izvrgnut, moral se kod većine boraca doveo u silazno stanje i opalo je intenzivno napadanje prema neprijateljskim linijama.

“Rekić je bio veoma hrabar, za nas je bio vanzemaljac. Obučavao nas je i ta nam je obuka spasila život, znao je osmisliti napad, znao je osvojiti cilj i prilikom tih djelovanja izlazio je uvijek kao pobjednik. Crniti i blatiti komandanta Rekića je u prijevodu pljuvanje na sve nas borce. On je išao i ratovao po padinama, čukama, selima, upadao je stalno prema neprijateljskoj teritoriji. Bio je ranjavan više puta u tim akcijama. On je bio istinski lider, išao je uvijek prvi”, naglašava Čović, koji je danas aktivan u humanitarnom radu s borcima i vodi udrugu “4. decembar” u Hadžićima.

Refik Reizbegović Role bio je jedan od organizatora otpora i prvi komandant čete vojne policije TO u Pazariću. Prije dolaska Seada Rekića u Pazarić odrađena je osnovna obuka s određenim brojem boraca, a njegovim dolaskom veliki broj najhrabrijih, među njima i Refik, priključio se u njegovu jedinicu “Dido”.

“Vjerujte da je to bila prva prava diverzantska jedinica u općini Hadžići. Ona je mnogo značila za ovaj kraj. Pokrivali smo taj teritorij, držale su se linije, uvijek smo bili prvi, unosili moral. Vojnici i borci su bili neiskusni, a Sead Rekić je puno radio na obuci i moralu. U taj vakat je to bila jedina jedinica koja je istureno ulazila i odrađivala diverzantske akcije i aktivnosti. Mi smo morali zavarati neprijatelja. Rekić je organizirao i obučio manje grupe koje su na prostoru od nekih tridesetak kilometara linije bile raspoređene, na nekih pet ili šest mjesta. Ako jedna grupa nanese gubitke u živoj sili, danas jednima, sutra drugima, prekosutra trećima, onda će neprijatelj stvoriti pogrešan utisak o našoj snazi, naoružanju i svemu ostalom. I tako je i bilo, a za to vrijeme su se stvarale veće jedinice, teritorijalne odbrane, brigade itd. Išli smo i po dvadesetak kilometara duboko u neprijateljski teritorij”, sjeća se Reizbegović, koji je teško ranjen 11. decembra 1992. godine i prebačen u Zenicu na liječenje, gdje je proveo dvije godine.

“Ostao sam 80% invalid. Ranjen sam u jednoj diverzantskoj akciji. Naš zadatak bio je da presiječemo put, i mi smo to i uspjeli. Međutim, u povlačenju je pala granata i teško sam ranjen, a od iste granate ranjen je i komandant Rekić. Četiri sata su nas nosili do auta, izvukli nas do Hrasnice, a prvo su htjeli da izvuku komandanta Rekića, a on je izričito naredio da sam ja teže ranjen i da sam prioritet i da mene izvuku prvog. Amputirana mi je noga, a za vrijeme liječenja u Zenici Sead mi je puno pomogao preko svojih prijatelja”, kaže Reizbegović, i na to se nadovezuje objašnjavajući koliko je Rekićevo stručno znanje i hrabrost bilo važno u tom periodu.

“Četnici su bili krenuli iz pravca Kasatića prema Lokvama. U tom napadu je učestvovalo oko sedam neprijateljskih tenkova. Tu imaju dva tenkoprohodna pravca. Ja sam pokrivao jedan pravac, a drugi je pokrivao rahmetli Adnan Došlić. Već je tenk počeo tu raditi posao. Pazite, to je komad željeza, ali on vas psihički lomi. Naši već pobjegli s linije, ali našim dolaskom se odmah podigao moral, sve je bilo skočilo na noge. Bilo im je ostalo samo još 60 metara da izvire, ali nisu se usudili. Mi smo ih dozivali: ‘Hajte, molim vas, izađite da se pofajtamo, imamo samo pješadiju!’ Ovo je živa istina. Žao mi je što se nisu usudili, a bili su prišli jako blizu da meni nalete na osu. Nas nije bilo puno, svega devet boraca. E, vidite sad, trebao je da dođe neko kao Rekić da objasni šta je tenkoprohodni pravac. Tačno se zna koji su tenkoprohodni pravci. Postaviš na tim mjestima dvije zolje i riješiš problem. Postaviš protutenkovsku minu i riješiš problem. Tu ne treba slati stotinu ljudi, dovoljno nas je bilo deveterica. A znate šta je bilo devet boraca koje obuči i vodi Sead Rekić? To je bilo devet ratnih mašina”, kaže Reizbegović o vremenima kada im je Rekić objašnjavao da je Sarajevo glava, a oni čuvaju vrat, što je bio put od Pazarića preko Igmana prema Sarajevu.

“Mi smo svi učestvovali u borbama i bili u njegovoj jedinici i mi ne vjerujemo u ono za što su optuživali Rekića. Za nas je Sejo komandant i sada, kada se pojavi u Pazariću i Hadžićima, on je naš komandant i naša legenda. Njegovi saborci, diverzanti, momci, svi su tu uz njega. Sve smo dijelili, pa i krv. To su te neke stvari koje se ne zaboravljaju. Ovo je velika stvar da vam kažem. Prošlo je 25 godina, mi se i dalje skupljamo i svake godine nas je sve više. Da bilo ko šta sumnja, ne bismo i danas bili uz njega”, odlučan je Reizbegović.

UČIO NAS JE I O ŽENEVSKOJ KONVENCIJI, NEMAMO NI JEDNE MRLJE

Halid Čolo Kiza od samog je početka bio pripadnik diverzantskog odreda “Dido”. Početak rata ga je dočekao na Grivićima, gdje je s Emirom Čovićem Toletom organizirao diverzantski vod kojem je komandirao Zikrija Čović, a zatim su dobrovoljno pristali da budu dio Rekićeve elitne jedinice.

“Odlazimo u bazu u Ramiće, gdje dobijamo zaduženje. Bio sam među prvima u toj jedinici. Nakon toga se odmah kreće s obukom. Bio sam sve vrijeme uz komandanta. Od samog početka. Mi smo bili spremni da idemo na sve linije i da branimo svoj narod. Imam običaj reći da su u jedinici tri stvari bile osnovne: rad, red i disciplina. Svako jutro bi se ustajalo u šest sati, radila se fiskultura, doručkovalo se, a u svakom momentu smo bili spremni. Poslije formiranja ove jedinice dolazile su nam druge diverzantske jedinice iz drugih bataljona, gdje smo mi svoju obuku prenosili na njih, pokazivali im što smo naučili.

U svakom momentu se znalo ko je gdje. Nije se moglo izaći iz kasarne da ne zna komandant i da ne zna komandir čete. To nas je sačuvalo i ubuduće i kroz sve godine ratovanja. Sva naoružanja smo prošli zahvaljujući njemu. Kasnije sam došao u Sarajevo i gledao neke specijalne jedinice koje su mi bile smiješne naspram nas koji smo bili obučeni od Rekića, zaista. Četiri puta sam ranjen. Svaki put sam ranjen ispred naše linije od tri do pet kilometara u neprijateljskoj teritoriji. Jednom sam stao na paštetu, ali, hvala dragom Allahu, sačuvana mi je noga. Sada sam 40% RVI. Svaka je akcija uspješna akcija ako se svi vrate živi, to nam je komandant uvijek govorio. Učio nas je i o Ženevskoj konvenciji. Imali smo taj zakon i nikada ga kao pripadnici specijalne jedinice nismo prekršili. Uvijek smo se prema zatvorenicima ponašali fer i korektno, nikada nijednom nismo ni pola ružne riječi rekli. Komandant nam je uvijek naglašavao da se prilikom napada na, primjerice, sela, nikada civili ne gađaju i ne ubijaju, da se ne ruše nikakvi objekti i da se striktno fokusiramo na vojne ciljeve.

Mi nikada nismo napravili nijednu mrlju, i to je ono što ja ovdje želim istaći. Poznavajući komandanta, u sve optužbe usmjerene prema njemu ne vjerujem, jer sam od samog početka s njim i znam o kakvom se čovjeku radi. Oni pišu da je on imao neko kodno ime Gavran i da se neprijatelju javljao Motorolom. Ma, gledajte, ja sam stalno imao Motorolu uza se i stalno je bila upaljena. Nikad u svom životu, i pred svima ću ovo reći, nisam čuo za nešto takvo. Kasnije sam samo iz medija čuo za Gavrana i neka druga šifrirana imena. Ustvari je Rekić svojim manirima i svojom pojavom mogao biti žarište i mogao je zapaliti i motivirati još dvije ili tri brigade koje bi oslobodile grad Sarajevo. Očito nekome to nije odgovaralo. Kako je Rekić obučio jednu jedinicu, zamislite da je tako osposobio dvije ili tri brigade na isti način. Njega su jednostavno onesposobili da djeluje”, sjeća se Kiza.

Pod Rekićevom komandom poginula su dva borca (Adnan Došlić Blondi i Samir Bećirević). Iako je svaka pogibija i ljudska žrtva golema, s obzirom na srazmjer akcija i opasnosti pod kojim su djelovali, to je zapravo mali broj. Svi će Rekićevi specijalci potvrditi da je to bilo moguće zbog dobre obuke, a zatim i stručnog komandiranja u kojem borac nije bio izlagan nepotrebnoj pogibiji.

SEAD REKIĆ JEDINI JE ČOVJEK ZA KOJIM BIH JA KRENUO, I NI ZA KIM VIŠE

To potvrđuje i pripadnik jedinice Dido Zikrija Čović. “Kad sam vidio kako taj čovjek radi, kako pristupa borbi i koliko vodi računa o svakom borcu, znao sam da je to to. Jer, on je meni ranije zaprijetio da ni jednom vojniku ne smije faliti dlaka s glave, a kamoli da neko pogine, što ranije nisam doživio. Kad sam došao u Rekićevu jedinicu i pristupio obuci, mislio sam da ću bez duše ostati, kako je žestoka ta obuka bila”, kaže Čović.

U pripremi akcije na Kalinoviku Čović je obučavao druge borce. Iako je bio slobodan, sutradan, 17. augusta 1992. godine, krenuo je u akciju. “Išli smo kozijom stazom deminirajući teren ispred sebe. Ispred mene je bio jedan momak, na metar i po udaljenosti, skidajući mine. I samo odjednom, čitav život mi je prošao pred očima, padam na lakat i na kuk. Momci prilaze da pomognu, ja im govorim da paze jer me mina digla, a kako su oni prije mene prošli tuda, samo Bog zna. Kad su došli do mene, vidjeli su da je šest mina ispod mene. Ni jednu nisam aktivirao! Kad sam to shvatio, tražio sam od momaka da mi daju dvije bombe i pištolj i da se povlače bez mene.

Dvanaest momaka, prosjek dvadeset godina. Nisam htio da ugrožavam njihove živote. Ali nisu htjeli da čuju! Na tu smo se liticu penjali nekih šest-sedam sati, a mene su odozgo snosili punih dvanaest sati. Čim je čuo, Sejo je došao na izvor Bistrice, da me dočeka dok su me izvlačili. Snijeli su me u Dejčiće. Sjećam se, razmotavaju mi zavijenu nogu i on iznad mene plače. Vidiš kost, nema krvi. Noga se mora sjeći, a mene u svemu tome bole rebra. Sejo je bio sa mnom, hrabrio me kao otac. Taj osjećaj, da vidiš svog komandanta da te ne ostavlja bez obzira na situaciju u kojoj si, da vidiš da neće ostaviti ni tijelo poginulog u neprijateljskoj teritoriji – to je razlog zbog kojeg sam i prešao kod Rekića”, prisjeća se Čović.

I Senad Nizić Dugi s jednakim poštovanjem govori o Rekiću. Od prvog dana agresije na BiH priključio se odbrani, prvo u Teritorijalnoj odbrani, a zatim u Armiji RBiH. “Bio sam na jednoj diverzantskoj obuci kad je gospodin Rekić došao da oformi jedinicu na ovim područjima. Priključio sam se toj jedinici. I dan danas se pokajao nisam. Sutra da se ponovi rat isto bih učinio. Sead Rekić jedini je čovjek za kojim bih ja krenuo, i ni za kim više”, kaže Nizić. Budući da je lično svjedočio njegovoj privrženosti vojnicima i spremnosti da s njima dijeli sudbinu, Nizić kaže da nikad neće povjerovati u priče o tome da je Rekić KOS-ovac i izdajnik. “Kad je on zatočen, ja to nisam mogao vjerovati. Naravno, pušten je jer nije bilo dokaza. Ali i dan danas neko to potencira i širi takvu priču. Ja samo kažem, u slučaju kad bi se desio rat, a ja ga ne želim ni sebi ni svojoj djeci, ja bih opet ostao da branim Bosnu i Hercegovinu. Da gospodin Rekić osnuje jedinicu, ja bih opet s njim otišao. On nikad nikog iz svoje jedinice nije izdao, uvijek nas je znao saslušati. Da me mislio prodati ili izdati, ostao bi on negdje u grmu. Ali ne. On je prvi s nama išao”, prisjeća se Nizić.

CRVENI KLANAC I POKUŠAJ DEBLOKADE SARAJEVA

Kad je počela agresija na BiH, Vahidin Pinjo bio je u grupi momaka iz Hrasnice koji su se samostalno organizirali kako bi pružili otpor agresoru. Rekić je regrutirao te momke koje je vodio Eniz Hero, a željeli su postati pokretna diverzantska jedinica i odmah se priključuju Rekićevoj jedinici. “U tom momentu je nama Sejo došao kao kec na desetku. Vrlo je moguće da bi glave pogubili da nije bilo njega, jer mi nismo baš puno razmišljali i osmišljavali akcije, a on nas je naučio da treba prvo dobro izvidjeti teren i pripremiti akciju, uvijek insistirajući na tome da su ljudski životi na prvom mjestu”, priča Vahidin, koji je učestvovao i u bici na Crvenom Klancu, koja je predstavljala pokušaj deblokade Sarajeva. To je događaj zbog kojeg su Rekića optuživali da je navodno namjerno spriječio deblokadu. No, sudionici tvrde posve drugačije.

“Trebali smo se ubaciti u neprijateljsku pozadinu i napasti sleđa, a ostale jedinice su trebale frontalno da napadnu s čela. Znači, kad oni napadnu s čela, mi smo trebali da upadnemo tamo i da zauzmemo Crveni Klanac, a onda da se ide prema Gavrića Brdu. Tu je bila Rekićeva jedinica i jedan diverzantski vod iz Kijeva. Mi smo jedan čitav dan išli, prenoćili jednu noć u šumi, i tek smo sljedećeg dan došli njima iza leđa, iznad Kasindola negdje. Bili smo iscrpljeni. Rasporedili smo se i deminirali teren. Prišli smo četnicima na možda nekih tridesetak metara, čujemo ih kako pričaju. Tu smo trebali da napadnemo, međutim, dođe jedan komandir i naredi da stanemo jer su se povukli ovi koji su napadali s čela. Četnici uopće nisu znali da smo mi tu, ali su ovi s čela svojim kratkim napadom prije povlačenja upozorili četnike i oni su svi na nogama čekali sljedeći napad.

Rekić je borcima na samom mjestu događaja jer je on bio nedaleko iznad nas i dejstvovao minobacačima, sugerirao da mi na terenu odlučimo jer najbolje možemo procijeniti situaciju. Na naš zahtjev, Rekić je odobrio da se izvučemo jer smo mi ostali sami, a sve druge jedinice su pobjegle. Da je Rekić naredio da napadnemo, mi bismo to učinili jer smo ga poštovali, ali bismo sasvim sigurno pretrpjeli ogromne gubitke i ne bismo ništa postigli. Da je Rekić bio KOS-ovac, on bi naredio da napadnemo, a na ovaj je način spasio naše živote i hvala mu na tome. Uostalom, šta bi nas pedesetak postiglo u ovoj borbi s obzirom na to da je ispred nas na Klancu, Lukavici i Kasindolu bilo nekoliko pješadijskih brigada, tenkovskih bataljona, jedinica protuzračne odbrane, puk veze i ogroman broj artiljerije koji bi nas pedesetak pretvorili u prah i pepeo. Glupi su ili zlonamjerni oni koji tvrde drukčije, a njihova vojno-stručna osposobljenost na nivou je: ‘Mirko, pazi metak!’ U to vrijeme malo je bilo komandanata koji su išli na izviđanje sa svojim borcima, i tad je vladalo neko mahnito pravilo: ‘Što mi više boraca pogine, ja sam bolji komandant.’ Niko nije vodio računa o sigurnosti i životima boraca kao Sead Rekić, to je sigurno”, ističe Vahidin.

 

FIKRET ĆUSKIĆ, general Armije RBiH u mirovini

Ne poznajem nijednog KOS-ovca koji je stavljao glavu u torbu i vodio ljude na prvim linijama

Sreo sam ga i upoznao tokom rata na Igmanu. Vidio sam da se ubacivao u dubinu neprijateljskog teritorija, da je upoznat sa svojim neprijateljem i njegovim položajem. Uvidio sam da na jedan veoma specifičan način pristupa oružanoj borbi, što mi se svidjelo. Prvu saradnju smo uspostavili kad smo razmijenili naoružanje. Tačnije, ja sam jedan dio naoružanja dao njegovoj jedinici, a radilo se o puškama M-48 s optikom. Diverzantska jedinica ‘Dido’, koju je on predvodio, dojmila me svojom hrabrošću, profesionalnošću, planiranjem i pristupom svakoj akciji, što se isplatilo i što je vidljivo u rezultatima koje je ta jedinica ostvarila. Mi nismo bili ravnopravni s neprijateljem u frontalnom ratovanju jer nismo imali naoružanje kakvo su imali oni, pa smo to morali nadomještati različitim manevrima, izborom pogodnog vremena za akciju, i tako dalje.

To je Sead Rekić znalački razumio i mogu reći da je on prvi u Bosni i Hercegovini kod kojeg sam primijetio da na taj način razumije rat i poziciju svoje jedinice naspram neprijatelja. Kasnije sam u nekim od borbi kod Jajca, u srednjoj Bosni, i sam koristio te metode. Kasnije je Rekić sa svojim diverzantskim odredom učestvovao u ofenzivnim borbenim dejstvima u sastavu 7. korpusa kao pretpočinjena jedinica, a prilikom oslobađanja Donjeg Vakufa, Komara i u sklopu Vlašićke operacije. General Alagić je posebno poštovao Seada Rekića zbog njegove hrabrosti i sposobnosti i cijenio kao izvrsnog komandanta, tako da ga je i lično tražio da svojom jedinicom učestvuje u borbama sa 7. korpusom u Bosanskoj krajini. Rekić je bio veoma poštovan i cijenjen starješina Armije RBiH kojeg je posebno krasila hrabrost i sposobnost, bio je istinski i pravi ratnik koji je samo šutio i borio se. Kamo sreće da smo imali više takvih komandanata.

Što se tiče optužbi na Rekićev račun, mogu reći da ne poznajem nijednog KOS-ovca koji je stavljao glavu u torbu i vodio ljude na prvim linijama, koji je ranjavan i svojim primjerom pokazivao da je spreman poginuti sa svojim borcima. Vidio sam da Rekić predvodi svoje ljude u akcijama i stavlja glavu tamo gdje drugi ne bi pomislili da priđu, a to nije nešto što bi radio ijedan agent ili špijun. Koliko god je Bosna bila čudo u ratu, tako je čudo i u miru. Danas imamo ‘heroje’ koji su ratovali tri mjeseca, a tri godine ih nije bilo u Bosni. Ja imam jednu tezu, koja se pokazala kao dobar test za sve te heroje. Radi se o tome da li su oni, ti koji su unovčili svoje ‘herojstvo’, spremni doći među svoje ljude. Tu vidite ko je zaista heroj, a ko se samo tako predstavlja. A Sead Rekić je i danas među svojim ljudima, s kojima je bio i na prvim linijama odbrane.

 

FIKRET HASIĆ GROBAR, komandir izviđačko-diverzantske čete 14. divizije 9. brdske brigade

Optužbu protiv Seada Rekića podigle su antibošnjačke i izdajničke snage, i to mora biti jasno

Fikret Hasić zvani Grobar ratovao je na rejonu hadžićkog ratišta i nerijetko sarađivao sa Seadom Rekićem. “Imali smo izuzetno dobru saradnju. Gospodin Rekić je ovdje došao kao šlag na tortu i, da nije bilo njega, nisam siguran da bi se događaji na hadžićkom ratištu odvijali na način na koji su se odvijali”, kaže Hasić, koji je izišao iz rata kao “Zlatni ljiljan”. On ističe da je Rekić odigrao značajnu, skoro nezamjenjivu ulogu u ratnim dejstvima, ali i u obučavanju novih vojnika. “Njegova ponajveća zasluga bila je u kvaliteti vojne obuke koju je organizirao ne samo za svoje borce, već i za druge iz sličnih diverzantskih jedinica. Ja sam svoje vojnike slao kod Rekića na obuku kako bi oni bili sposobni izvesti ratne zadatke. Čak sam i ja prisustvovao nekim časovima obuke koje je držao Rekić”, ističe Hasić.

“Optužbu protiv Seada Rekića podigle su antibošnjačke i izdajničke snage, i to mora biti jasno. U jednoj akciji sam ranjen i moji su me borci uspjeli izvući kako bi mi se ukazala pomoć. Od nekoliko takvih ranjavanja i danas imam 136 gelera u tijelu. A imao sam ih 335 ukupno, pa sam se znao našaliti da mi fali 30 i da imam u sebi geler za svaki dan u godini. Kada sam ranjen, u završnim trenucima borbe nisam bio sa svojim borcima, ali znao sam da će oni obaviti svoj zadatak jer su obuku prošli pred Seadom Rekićem. Da nije bilo obuke kod Rekića, borci ne da ne bi bili spremni za jednu takvu akciju već bi vjerovatno pobjegli”, poručuje Hasić. Kaže da je doživio veliki šok nakon što je čuo da je Rekić zatočen, da nije mogao vjerovati. “Rekić nikad nije bio meni nadređen, ali sam ga ja, nekako intimno, uvijek doživljavao kao svog komandanta. Ne može mene moj komandant izdati. Ne može biti izdajnik ko je sve vrijeme bio tu, s nama, na prvim borbenim linijama. Kako će nas izdati čovjek koji je išao prvi, ispred nas? Samo onaj ko ostane tri kilometra iza linija može biti izdajnik, ali ne i onaj ko predvodi svoje borce u akciji tako im ulijevajući hrabrost”, poručuje Hasić.

 

HALID ČOLO KIZA, diverzant specijalne jedinice “Dido”

Kako je Rekić reagirao kada je čuo da je Sefer Halilović postao načelnik Glavnog stožera Armije RBiH

Imali smo predah nakon neke od mnogobrojnih akcija i slušali radio. Kažu onda da je za načelnika glavnog stožera Armije RBiH imenovan Sefer Halilović. Mi o tom čovjeku tada ništa nismo znali, ali komandant Rekić jeste. On je tada rekao nešto što nas je doista zabrinulo jer smo u njegove procjene vjerovali, kao što i danas vjerujemo. Okrenuo je glavu s gađenjem, pljunuo i rekao: “E sad smo ga popušili!”

PROČITAJTE I...

: Oko pet hiljada vojnika s područja Srebrenice služilo je u Prvom svjetskom ratu. Poginulo ih je hiljadu. Podaci o njima mogu se pronaći u Državnoj biblioteci Austrije. Oni koji su se vratili s ratišta pričali su o ratnim danima, stradanju, teškim trenucima, bitkama i zarobljavanju. Stotinu godina poslije, još se u srebreničkim selima pričaju nevjerovatne priče o povratnicima iz Prvog svjetskog rata

Bužimljani i ustali Krajišnici obilježavaju značajne historijske datume, ali čini se da pamte samo novije događaje i novije junake dok se stari nepravedno zapostavljaju. Zato, lijepo bi bilo da se događaji iz 1737. godine u narednim manifestacijama prigodno obilježe u Bužimu i drugim našim gradovima i da se pamte imena svih naših gazija, bez kojih danas ne bi bilo ni Krajine ni Bosne

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!