U Miošić da napišem knjigu

Ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako... Eto, k'o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova

U stolarskoj radnji mog dobrog druga R. nekakva galama. Zapravo i nije. Dok prilazim radnji, čujem samo glasni i neartikulirani monolog Fuada Kršlaka, vječitog pisca u pokušaju, dosadnog, napornog, umišljenog, polupismenog, od one sorte ljudi koje nije dobro vidjeti na ulici, a kamoli biti u njihovoj blizini.

Stoga, u nedoumici, znajući šta me čeka, zaustavljam se nekoliko koraka ispred radnje. Ali, kako je moja namjera vidjeti se s R., ipak ulazim, a s Kršlakom ću već nekako izaći nakraj. Ili, ako ništa, osaburiti ga. Ulazim, pozdravljam i slušam ovo:

– Veliš, ideš na more?! U januaru?! – pita ga R.

– Šta ću?! Moram!

– Zašto?

– Ima jedno selo… Znaš li gdje je Gradac? Znaš!? Eh, u blizini ima jedno selo, Miošić se zove! Eto, u to selo želim otići!

– Zašto baš u to selo?

– Jedino ondje mogu pisati! Da, da, zaista! Sve što sam napisao, napisao sam u tom selu. Odem, tako, dolje na petnaestak dana, sedam dana uopće ne izlazim iz sobe, malo jedem, malo spavam, za to vrijeme napišem grubu, radnu verziju teksta, a potom plandujem, ne mislim ni o čemu! Kad se vratim kući, uzmem rukopis, izbrusim ga, i to je to! A ovdje… Ovdje ne mogu pisati, definitivno ne mogu! A imam sjajnu, genijalnu ideju! Valja mi ići!

– I samo u tom selu možeš pisati!? Kako to?

– Ne znam, ne znam… Bio sam jednom dolje, davno… Zaglavio s nekom curom… Krenuli na Brač, usput ostali bez love, pa se uvalili u taj Miošić kod nekih njenih prijatelja! Dobri neki ljudi bili! Samo puno, brate, piju! A i ta moja, mislim tadašnja cura, pristala s njima pa se ne trijezni. I šta ću? Sjednem i pišem! I napišem, za sat i frtalj, sjajnu pripovijetku! Znaš onu moju pripovijetku Iščekivanje?

– Ne, ne znam.

– Nebitno! I napišem ti ja tu pripovijetku, pa čitam, čitam… Čitam i čudom se čudim, toliko je to dobro bilo! Ipak, pametan i promućuran kakav već jesam, pustim da se to malo ohladi, da prenoći! Kad ujutro, vidim, dobro, stvarno dobro! Pa pročitam još jednom, a ono napisano zvoni od samo meni svojstvene književne snage! I, dragi si moj, napišem ti ja u tom Miošiću cijelu knjigu! Cijelu! Pa i knjigu objavim, lijepi moj R.! Aman sreće, aman radosti! Uspravim se, tako, hodam ulicom, dignem glavu, zemlju ne gledam, a oblaci mi nekako blizu, skroz blizu, čini mi se, eto, rukama bih ih mogao dohvatiti!

– Pa, jesi li?

– Ma, nisam! To se tako kaže! Helem, ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma, milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako… Eto, k'o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova! Mislim, ne bukvalno ni slova, napišem ja ponešto, ali slabo, brate, slabo! Vidim, nije dobro! Ode književni ugled, karijera, ugovor, honorar, intervjui, novinski članci, ode sve! I šta ću?! Spakujem se i na more! U taj Miošić! I napišem ondje knjigu, i to kakvu knjigu! Eh, sad, ne pitaj me kako, zašto… Ne znam, ne znam…Ubij me, ali ne znam zašto samo u tom Miošiću mogu pisati! Eto, tako je to!

– Dakle, valja ti ići!?

– Ma, bih ja, ali kako? Pare prebijene nemam!

– Aman, Fudo, hvala ti, od srca ti hvala, dan si mi uljepšao, jedva izusti R. i prasnu u grohotan smijeh. A i ja s njim. I, kao nikad do tada, prolomom smijeha učini mi se na trenutak kako se vedrinom ispuni i osvijetli tiha, neugledna i od ljudi i vremena zaboravljena stolarska radnja.

 

 

 

 

Prethodni članak

Hočko i crkvena zvona

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!