U “Lutvinoj kahvi” – na kraju ili početku travničke čaršije

„Eto“, kaže nam Hasan, „da smo bar postavili neku tablu ovdje da se znade da je radnju svog romana nobelovac Andrić započinjao u 'Lutvinoj kahvi' pa da cijeli svijet čuje za to. I za ovu Kahvu i potok Šumeća na kraju Travnika“

Na početku ili na kraju travničke čaršije, ovisno iz kojeg smjera dolazite u ovaj grad, nezaobilazno je turističko odredište poznata “Lutvina kahva”, odmah uz potok Šumeća, koji odvajkada i šumi i huči. Sve nas ovo dočeka između restorana “Lutvina kahva” i potoka Šumeća. I još nešto, nezaboravno: cika i kikot osnovaca koji su u stotinu slika okupirali cijeli prostor. Svojom su cikom i dozivanjem potisnuli i huku vode, poznatu po tome što svima daje mir koji se u Bosni uz ispijanje kahve zove rahatluk. Osnovcima su oči bile gladne onoga što vide pa bi da im šta ne pobjegne. U velikoj su hitnji da im šta ne promakne. Drugi bi uz potok obilazili sve trgovce. Najveća je bila gužva oko štanda na kojem se prodaju izvezena imena. Svako je mogao kupiti svoje ime za dvije marke. Treći su zasjeli za stolove, naručivali ćevape, ali im je bilo mrsko i to kratko čekanje pa bi otrčali vidjeti onaj veliki točak u potoku, umrežen travom i algom, što dovoljno govori o vijekovima koji su ostali iza njegovog neprekidnog okretanja. Podsjetnik je to da je ovdje nekad davno bila vodenica. Konobari donesoše ćevape. To djecu vrati stolovima i malo ih umiri.

“Ovdje je bio neki princ”

 Osnovci su u Travnik došli iz Tešnja i Mostara, a ovo im je posljednji dan ekskurzije pa bi da ga iskoriste. “Odakle ste? Kako se zovete? Što se ova kahvana zove Lutvina?” Odgovoriše nam pojedinačno: „Ahmed.“ „Adem.“ „Vahid.” A u horu će: “Mi smo iz Tešnja.” Na treće se pitanje zamisliše. Adem će: “Nastavnica historije pričala nam je da je davno, kada je ovdje bila Turska, kafanu napravio neki Lutvo. A koji?! Nije nam rekla ili sam zaboravio.” “Ovdje je bio neki princ”, sjeti se Ahmed… Kao da smo im oduzeli nenadoknadivo vrijeme, otrčaše uz potok Šumeća za svojim drugovima.

I nama dođe konobar. Naručismo Lutvinu kahvu. To je ona prava bosanska uz koju idu rahatlokum, cigareta i šibice. Sve na jednoj tacni. Pa begovi su znali meračiti pored vode i ćejfiti uz kahvu, na šta su se kasnije navikli i konzuli… Prvi ih je vlasnik Kahve sve nadživio – taj Lutvo. Rodio se u osmanskom vremenu. Njegov je mezar u jednom od brojnih mezarja, ali niko da pokaže u kojem. A kako begove i konzule, a kasnije i ličnosti Kraljevine Jugoslavije te ove iz novijeg vremena nadživi Lutvo? Pa njegovo se ime i danas spominje. Svi ga se sjete, kako Travničani tako i oni što dođu sa strane te se udube u historiju njegove Kahve. Travnik je 150 godina bio glavni grad bosanskog pašaluka u kojem se izmijenilo 77 sultanovih namjesnika ili vezira, ali niko da ih se sjeti. A koliko li puta Lutvijino ime izgovore putnici-turisti koji svaki dan dođu ovdje popiti njegovu kahvu?

Vlasnik gostima čita „Travničku hroniku“

Ovdje je kahvu pio i princ Rudolf Franz Jozef, sin jedinac cara Franje Josipa i Elizabete Bavarske za vrijeme austrougarske vlasti u Bosni. Princ je kahvu platio dukatom, a tadašnji je vlasnik bakrenu džezvu i fildžan zaključao u vitrinu. Vremenom Kahvu neki nazvaše Rudolfovom, ali ne potraja dugo. Ne dade to narod koji joj vrati ime njenog prvog vlasnika Lutve. E, ta kahva, koju je popio princ, i danas se isto servira. Merak i ćeif, zajedno rahatluk za one koji uživaju u šūmu potoka Šumeća, malo meditiraju dok ispijaju kahvu u Lutvinom usporenom vremenu.

Unutar Kahve puno je gostiju. Društvo uglednih Travničana okupilo se oko povelikog stola, baš kao što su se nekada begovi okupljali u ovo doba iza ikindije pa pretresali mnoga pitanja iz života grada. Ovdje, na sofi, donosili su mnoge odluke, kao da su na divanu kod vezira, kako to piše Ivo Andrić u romanu Travnička hronika, a onda bi “zamišljeni” pratili igru “sunca i oblaka”. S uglednim je Travničanima sadašnji vlasnik Hasan Dervić, koji je Kahvu uzeo pod zakup od Islamske zajednice 1998. godine.

“Ne postoji više ona vitrina sa džezvom i fildžanima u kojima je princ služen kahvom. Nestala je pred kraj Drugog svjetskog rata. Vidite, prije su se ovdje okupljali begovi, kasnije konzuli, a danas ugledni Travničani. Na Lutvinu kahvu ovdje navrate muftija, načelnik Općine, direktori, profesori, oni iz politike, kulture, privrede i drugi. ‘Lutvina kahva’ nikad nije sama. .. U svojoj vitrini imam ‘Travničku hroniku’ iz 1951. godine, u izdanju sarajevske ‘Svjetlosti'“, priča Dervić pa uzima knjigu i čita nam: “(…) ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća, postoji otkada svijet pamti mala ‘Lutvina kahva’. Toga prvog sopstvenika kahvane, Lutve, ne sjećaju se ni najstariji ljudi; taj je bar stotinjak godina već na nekom od razasutih travničkih grobalja, ali svi idu kod Lutve na kahvu i njegovo se ime pamti i izgovara tamo gdje su zaboravljena imena tolikih sultana, vezira i begova. U bašči je kafanica, pod samom stijenom, u podnožju brijega, ima jedno odvojeno, hladovito i malo uzvišeno mjesto, gdje raste stara lipa. Oko te lipe i između stijena i busenja, uklopljene su niske klupe nepravilna oblika na kojima je zadovoljstvo posjediti i sa kojih se teško ustaje. One su izlizane i iskrivljene godinama i dugom upotrebom i potpuno srasle i postale jedno sa drvetom, zemljom i kamenom oko njih.”

Bogati smo, samo da počnemo raditi

„Eto“, kaže nam Hasan, „da smo bar postavili neku tablu ovdje da se znade da radnju svog romana nobelovac Andrić započinjao u ‘Lutvinoj kahvi’ pa da cijeli svijet čuje za to. I za ovu ‘Kahvu’ i potok Šumeća na kraju Travnika, gdje se stoljećima raspreda i razmotava historija cijele Bosne, kako dođe koje vrijeme.“ U Kahvi progovorismo koju sa ženama iz Konje, koje ovdje dolaze svake godine u isto vrijeme, a ovdje, uz kahvu, čekaju ezane i namaze. U dvorištu nabasasmo na grupu Kuvajćana, inžinjere, profesore, oficire, dok su čekali konobare. Jedan od njih kaza, a prevodilac nama: “Vi u Bosni sve imate: i čistu šumu, i čiste vode, i zdravu zemlju, i zrak. Bogata ste zemlja, samo da počnete raditi.” Dok smo odlazili od Kuvajćana, sustiže nas onaj osnovac Ahmed iz Tešnja, govoreći: “Onaj princ zove se Rudolf, to je onaj što je dukatom platio kahvu.”

Počela je padati kiša kada smo se popeli do Starog grada. Rijetki posjetioci spuštali su se niz kamene stepenice ove tvrđave, izgrađene u prvoj polovini 15 stoljeća. Historičari pretpostavljaju da je njen graditelj bio Tvrtko II Kotromanić, kako bi zaštitio Srednju Bosnu. Prema dokumentima, tvrđavu je osvojila turska vojska sultana Mehmeda II Fatiha 3. juna 1463. godine. Oni su tu srednjovjekovnu tvrđavu dograđivali da bi postala vojni objekt, strateški važan za odbranu grada. Kasnije su ovdje bili pogubljeni brojni nepokorni begovi i age: vječna tema naših književnika.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!