U knjigoveznici koja tu nikad nije bila: STUŽILO MU SE U SNU

Kao ko zna koliko puta dotad, uđoh u mali sokak. Nasred sokaka stoji sjena s nečim opasno podignutim iznad glave. Stoji kao da me čeka. Lik poput onog u anegdoti: obrve do brkova, brkovi do brade, brada do pupka, a u ruci... Ne znam znam li ga, a on se najednom preobrazi i umekša kao da me poznaje

Nikad ne znaš gdje će se dogoditi priča. Gdje ćeš je čuti ili se naći u njoj, neočekivano. Jednostavno te obuhvati i ne možeš se odbraniti. Niti izići iz nje.

Neki bi kolekcionar pažljivo zapisao ta mjesta, istražio sve u vezi s njima i pokušao objasniti o čemu je tu ustvari riječ.

A onda, kao u ponovljenom snimku, u čaršiji, iznenadni sumrak. Ne znam kako sam se tu zadesio. Sve se čini poznato, gotovo prisno, a ipak ne znaš zašto si tu. Jedan od onih trenutaka koje ne možemo sebi objasniti.

Kao ko zna koliko puta dotad, uđoh u mali sokak. Nasred sokaka stoji sjena s nečim opasno podignutim iznad glave. Stoji kao da me čeka. Lik poput onog u anegdoti: obrve do brkova, brkovi do brade, brada do pupka, a u ruci… Ne znam znam li ga, a on se najednom preobrazi i umekša kao da me poznaje.

– Otkud ti?

– Ne znam ni sam.

– Čuo si?

– Šta?

– Kako šta? Svi znaju.

– Znam onda i ja.

– Znam da znaš.

Pomislio sam kao da je to već viđeno. Inače mi je taj sokak bio posebno mjesto. Kolekcionar bi ga sigurno zapisao i pokušao analizirati.

– Šta ti je to u ruci?

– Zar ne vidiš?

– Vidim, ali ne znam šta je.

– Ništa.

– Kako ništa?

– Bio sam malo umoran, nešto mi se stužilo, znaš, i usnio sam. Najednom u snu vidim kako dolaze da me opljačkaju. Kao da sve vidim, a opet spavam. Skočim i uhvatim ovo, ne znam ni sam šta je.

– Sobna lampa, bolan. Sad mi se razbistrilo u glavi. Poteška je. Kao bat.

– Zato sam je i ponio.

– I šta si vidio – mene? Umalo me nisi udario. S tom priručnom topuzinom…

– Nisi ti taj. Vidio sam ja koga valja udariti.

– I šta ti hoće ukrasti?

– Sve. Svašta ima u mojoj radionici…

– Vrijedno je?

– Bezbeli.

Stužilo mu se. Osjećaj tjeskobe zbog nečega što će se dogoditi.

Šta tuga ima s tim?!

– Znam li ja tebe?

– Naravno da me znaš. Samo se dugo nismo vidjeli. Jednom sam ti uvezao novinske izreske koji nikad nisu izišli kao knjiga.

– Da, to je jedini primjerak romana koji je izlazio u nastavcima. Lijepo si ga uvezao. Ti si Džemal. Džemal knjigovezac.

– Mudželit Džemal. Tako me zovu.

– Nisu ovdje mudželiti.

– Ništa nije na svom mjestu.

– Da, aščije su u bravadžiluku, bravari u aščiluku, sahadžije…

– Šuti, šuti. Mogli bi se dosjetiti…

– Zar bi neko krao knjige?

– Kakve knjige? Oprema je njima važna. Zlato i dragulji.

– To je već druga stvar.

– Nije to druga, nego prva stvar. Hoćeš li malo ući?

Dok smo ulazili u mirise ljepila, boja i knjiga, vidio sam da na buzdohanu stoji sijalica. I zasvijetlila je, uskoro potom, kao misao, kad ju je spojio i uključio. Smijala nam se ta misao sve dok on ne stavi na nju abažur nalik na okruglu knjigu.

– Šta se tebi, Džemale, stužilo?

– Ne znam ni sam. Ne znam o čemu sam mislio prije nego utonuh u san. A možda i nije važno… Bi šta bi. Možda ima nešto o tom u ovoj knjizi?

I pruži mi lijepo ukoričenu knjigu. Na kožnim koricama bila su dva-tri kamena. Draga ili poludraga. Neka svjetlost treperila je u njima. A unutra, kad otvorih knjigu, rukom pisani tekst, vrlo lijepim pismom, i crtež nas dvojice kako sjedimo pokraj sobne lampe.

– Kakva je ovo knjiga, Džemale?

– Ne znam, neki ljetopis…

– Ko ga je pisao?

– Ne znam ni to. Kao da se sama piše…

– Nikad to nisam čuo.

Netremice me je gledao. Naviklim prstima popravi brkove, a onda ih spusti niz bradu. Bio je to neki govor koji nisam razumio.

– Možda je i tvoju stuženost napisala. I te pljačkaše, koji su se možda uplašili i pobjegli. Naravno, ni za to nikad nisam čuo.

– Niko nije. Pročitao sam je, uvezao i načinio korice što sam bolje znao… kad sam je ponovo otvorio, unutra je bila druga knjiga. Neprepoznatljiva. Zato je stalno nanovo čitam i potom uvezujem. Kao da je to knjiga mog života i svih onih koji moj život dotaknu… Svi imaju svoju knjigu, ali jedino je mene zapalo da je i uvežem. Uvezani život, zamisli. Nije to jednostavno, mudželitaj se koliko hoćeš.

– Sanjam li? – pomislih, nesvjestan da sam to i izgovorio.

– Ne, ti pišeš priču.

Stojim u malom sokaku na čaršiji i ne mogu se načuditi. Kao da sam se upravo probudio. Poput priviđenja sam. Pust je sokak. Mandali podignuti. Samo natpisi iznad radnji svijetle. Nijedna od njih nije knjigoveznica. Ne sjećam se da je tu ikad bila.

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!