U gradu Rudo žive samo tri bošnjačke porodice

Teško je povjerovati da su u ovom mjestu rođene ličnosti koje je historija zapamtila kao najznačajnije državnike velikog Carstva. Kroz Sokoloviće, nekada presjecište puteva i nezaobilazno mjesto odmora, više ne prolaze ni putnici namjernici. A putnika je u Rudom više nego Bošnjaka. Od prijeratnih tridesetak posto, vratilo ih se svega 2,5 posto

Kada oštra zima krajem marta napusti Istočnu Bosnu, život se počne vraćati u Rudo i okolna naselja. Hladni zidovi džamije Mehmed-paše Sokolovića u Sokolovićima, nakon šest mjeseci samovanja, naljeto konačno prime vjernike koji, poput lastavica, ptica selica, iznova sviju gnijezda s dviju strana Lima. Jedni ostanu do jeseni, drugi, opet, dođu s vremena na vrijeme, a oni su se rijetki vratili u Rudo bez namjere da više ikad igdje odlaze.

Jesen je. Na džumi u džamiji Mehmed-paše Sokolovića deset ljudi klanja za mladim efendijom Irfanom Gibanicom, studentom arhitekture i svršenikom Gazi Husrev-begove medrese. Od prvog juna do kraja septembra dolazi petkom iz Sarajeva kako bi klanjao džumu s povratnicima. Efendija je prošle godine bio učenik generacije u najprestižnijoj bosanskoj medresi. “Moj je otac imam u Priboju, a i dedo mi stanuje kraj Rudog. Čast mi je klanjati u ovoj džamiji staroj 458 godina, koja je rušena i obnavljana u nekoliko navrata. Uvijek se obradujem susretu s povratnicima. Oni su primjer svima da ne treba zaboraviti rodnu grudu”, ističe Gibanica.

Posljednji put džamija u Sokolovićima obnovljena je 2007. godine. “U svakom ratu koji je zadesio Bošnjake džamija je ili paljena ili rušena. Bogu hvala, ponovo je obnovljena kao i svi vjerski objekti u Medžlisu Rudo. Džamija i munara bili su minirani. Kada smo došli da je obnavljamo, zatekli smo samo zidove. Sve drugo bilo je uništeno”, prisjeća se predsjednik Medžlisa Rudo Mustafa Bašić.

Stara česma ponad džamije, kao drevni svjedok vremena, ostala je da trajno svjedoči o arhitektonskoj prefinjenosti uništene džamije i čaršije. Kao fragment slagalice velikog kompleksa koji je nekada stajao uz džamiju, sačuvana česma žubori o ljepoti uništene kulturne baštine. “O vremenu izgradnje džamije svjedoči još samo česma iznad nje, urađena u istoj ornamentici kao i džamija i most u Višegradu. Zašto je hajduci i četnici nisu rušili – to samo Bog zna”, objašnjava Bašić. Kaže da su od prvobitne džamije, koja je bila kupolna, ostali samo zidovi, a da ona danas ima sasvim drugačiji izgled. Od hana, musafirhane i dućana koji su se nekada nalazili u neposrednoj blizini džamije nema ni traga.

“Po predaji, Mehmed-pašina majka nikada nije primila islam, pa joj je veliki vezir izgradio crkvu. Ta je crkva bila prilično udaljena od ove džamije, ali su ga opanjkali na porti u Stambolu i rekli da je on crkvu napravio tako blizu džamije da kišnica s nje pada na džamiju. Onda je ta crkva premještena na udaljenost veću od dvadeset kilometara. Ona i danas postoji. Obnovljena je 1967. godine. Bila je pokrivena šindrom na dvije vode i nije imala ništa s bizantijskim ili rimskim stilom gradnje. Takva je trajala sve do posljednje agresije na BiH, kada su pored te crkve napravili drugu, a Mehmed-pašinu pretvorili u muzej. I danas je to objekt pod zaštitom države”, pripovijeda Bašić. Kaže da nigdje više ne piše ko je izgradio tu crkvu te pokazuje knjižicu koju je 1967. godine izdala mitropolija u Beogradu, u kojoj se navodi da je tu crkvu napravio Mehmed-paša Sokolović.

Simboličan povratak

Kad nastupi oktobar, lišće s povratničkog stabla počne opadati. Vjetrovi ga nose najčešće ka Sarajevu, Priboju i Goraždu, gdje je stalni boravak našlo ponajviše Ruđana. Džamija Mehmed‑paše Sokolovića zanijemi. Samo se još čuje drevni žubor stare česme. Teško je povjerovati da su u ovom mjestu rođene ličnosti koje je historija zapamtila kao najznačajnije državnike velikog Carstva. Kroz Sokoloviće, nekada presjecište puteva i nezaobilazno mjesto odmora, više ne prolaze ni putnici namjernici. A putnika je u Rudom više nego Bošnjaka. Od prijeratnih tridesetak posto, vratilo ih se svega 2,5 posto. U samom je gradu Rudom povratak još neznatniji.

Staro Rudo osnovano je  1555. godine kao zadužbina Mustafa-paše Sokolovića, bratića nadaleko čuvenijeg i poznatijeg Mehmed-paše. Pod osmanskom je vladavinom Rudo bilo punih 412 godina, kada su čaršiju naseljavali uglavnom samo Bošnjaci. Nakon velike poplave 1896. godine, čaršija je uništena, a pokrenuta je izgradnja Novog Rudog s druge strane Lima.

“Okrenuto dolini pod sobom, Limu u njoj i poljani gdje je bilo Staro Rudo, Novo Rudo je – ovdje na brijegu, na visini, na vidiku, bilo kao na kakvom čardaku sa kojeg gleda na sve strane…”, zapisao je Ćamil Sijarić. Na tom čardaku danas gotovo i nema Bošnjaka. Osim glavnog imama Medžlisa Rudo Mehdurina Genjge, u gradu živi tek šačica povratnika. “U gradu Rudom stalno žive tri porodice, odnosno osam Bošnjaka. Na selima je malo drugačija situacija, a najviše je stalnih povratnika u selima Strgačina i Mioče”, kazuje Genjga. Njegova služba u ovom gradu započela je 1. jula 2013. godine. “Ja sam prvi stalni imam u Rudom poslije 1992. godine, a prije mog dolaska u ovaj Medžlis bili su pripremljeni uvjeti za dolazak stalnog imama. Danas su ti uvjeti bolji, a i mnogi su poslovi završeni ili se privode kraju. Trenutno imamo osam džemata, od kojih sedam aktivnih. U svim su džematima obnovljene džamije, osim u Međuriječju, gdje je obnova u toku. U džematu Rudo klanja se svih pet dnevnih namaza, a u ostalim džematima samo džume, u nekima tokom cijele godine, a u drugima pet, šest ili osam mjeseci, zavisno do kada povratnici borave u svojim selima. Broj ljudi na džumi varira, a u ljetnom periodu mnogo je veći nego zimi”, kaže efendija.

Prije dva mjeseca u Rudom je otvoren i Memorijalni centar posvećen ubijenim Bošnjacima ovog mjesta. Od stotinu ubijenih i nestalih Bošnjaka, 80 je muškaraca, 18 žena i dvoje djece. Njih 49 pronađeno je i ukopano, dok se za 51 osobom još traga. Pronađeni su ukopani u Rudom, Sokolovićima, Setihovu, Goraždu, Visokom i Sarajevu. Izgradnja Memorijalnog centra počela je svečanim polaganjem kamena temeljca u augustu 2014. godine. Bilo je to ujedno i prvo okupljanje porodica ubijenih, odvedenih i nestalih praćeno u znak sjećanja spuštanjem ruža u Lim. Bilo je to 22 godine nakon stravičnih događaja koji su zauvijek promijenili demografiju Rudog i okolnih sela. “Gradnja Memorijalnog centra započela je polaganjem kamena temeljca u augustu 2013. godine, kada je organizirano i prvo okupljanje porodica odvedenih, ubijenih i nestalih Bošnjaka Rudog pod nazivom ‘Dan sjećanja’. Izgradnja je trajala dvije godine i protekla je korektno i bez incidenata. Odnos s lokalnim srpskim stanovništvom korektan je, uz obostranu saradnju”, naglašava Genjga.

Predsjednik Medžlisa Mustafa Bašić kaže da je povratak u Rudo simboličan i da se pretežno radi o starijim osobama. Jedanaestero djece u mektebu Rudo, od kojih je čak sedmero stalno nastanjeno preko granice, u Srbiji, zaista su simbolične brojke. “Naš Medžlis ima osamnaest sela iz kojih je tokom agresije nastradalo stotinu ljudi. Danas u tih osamnaest sela živi ukupno dvije stotine povratnika”, kaže Bašić ističući da ima mnogo više onih koji se povremeno vrate na svoja ognjišta. Među njima je i Ešef Čaušević, koji ljeto provede u rodnom kraju, a zimuje u Sarajevu. “Cijelo ljeto provedem s komšijom u Polimlju. Al’ kad dođe zima, ne može se ovdje ostajati. Zimujem u Sarajevu, a čim dođe proljeće, eto mene nazad u Polimlje”, kaže Ešef. “Otiđite u Doriće. Dolje su četiri stalna povratnika. Oni niđe ne idu ni ljeti ni zimi”, preporučuje nam upućujući nas na Vehida Dorića, vitalnog starca koji u Dorićima živi sam.

Vehidova priča – paradigma povratka

Obradovan društvom i prijevozom do kuće koja je udaljena kilometar od džamije, Vehid s radošću kakvu pokazuje samo čovjek koji rijetko dobije priliku za razgovor s drugim čovjekom prihvati Ešefov prijedlog i sjede u auto. Poput mudraca iz narodnih kazivanja, Vehid se ukratko predstavi: “Seljak bio, seljak ost'o. Nikad u firme nijesam išo. Srećan na svom imanju. Radim, deveram. Imam kćerku i sina u Sarajevu. I oni dođu kad imaju vremena. Ovdje živim sam, s trideset ovaca. Sam to održavam. Na zemlji svojoj, na šezdeset dunuma zemlje”, kazuje Vehid. Pred kućom posadio paprike i paradajz, a ima i “mišanu”, sušaru za voće.

Iako svi preduvjeti za normalan život postoje, rijetki su se poput Vehida odlučili na stalni povratak u Rudo. Kažu da još stariji ljudi i njihova djeca dođu, a unučad urijetko. Sablasnu sliku mrtvog sela naruši tek pokoja mačka.

Prije agresije je Vehid živio na svom imanju s porodicom. Imao je zemlju, mašine za njeno obrađivanje, veliku štalu i dosta stoke. “Sve je to nestalo u toku jedne noći. Torbu na leđa i otisni se u život. K'o da si tek nast'o pa nemaš ništa”, s gorčinom se prisjeća Vehid 1992. godine, kada je morao napustiti poznate brežuljke djetinjstva. Oči su mu se teško navikle na tuđe horizonte. Kao muhadžir u Zenici, prisjećao se kako je nekada kao ribar iz Lima vadio mladice duže od jednog metra. Još uvijek, kaže, pamti kako zvuči kad mladicu nosiš o ramenu, a njena glava udara o petu. Sve je to sanjao u Zenici. Dok je bio u muhadžirluku, jedne zimske noći, probudio se iz sna i napisao pjesmu. “Ko da mi je neko šapnuo na uši.

Rođen bijah na obali Lima,

Koji teče od Plava i Gusinja

I krivuda sandžačkim čaršijama

A kad dođe u varoš Rudo

Svidje mu se pitoma dolina

Pa izađe preko dvije obale

Tako dođe do sela Obrvene

Od Obrvene do šeher Dorića

Od Dorića do Sokolovića

Ne zaobiđe ni lijepo Polimlje

Tako hita Drini sestrici

Preko nekadašnje krševite Strmice.

Zagrljeni, oni kreću dalje

Kroz Višegrad sve do rijeke Save

Aoj moje drago Podlimlje

Ne vidjeh te četiri godine.

Eto, ovo mi je došlo da ispjevam u dahu. Kad bih ovu pjesmu negdje zapis'o, dao bih joj naslov Muhadžirska žalopojka”, pripovijeda Vehid. On se u Rudo vratio među prvima, još daleke 2000. godine. Od tada obrađuje zemlje koliko stigne, a ostalo je povjerio lokalnom srpskom stanovništvu koje mu za naknadu pripremi drva za ogrjev. Tako, kaže, kao starac s preko osamdeset ljeta provodi dane. Obraduje ga svaki insan s kojim progovori. A insana je, kako kaže, u njegovom svakodnevnom životu sve manje.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!