U Bosni je čovjek i mrtvom čovjeku vuk

To što u ratnom ludilu neko oskrnavi nadgrobni spomenik može se nekako i pojmiti, ali da to neko čini u miru, ničim izazvan, bez obzira na to o kome je riječ, to je nerazumljivo. Jasno je da na ovim prostorima često živimo život protiv života i živih, ali da živimo i život protiv mrtvih, to je već profil za ozbiljne i stručne psihološke analize

Piše: Ernad BAJREKTAR
U literaturi se može pronaći kako je Goražde imalo most sagrađen u 16. stoljeću u koji je bilo ugrađeno nekoliko stećaka. Isto je tako evidentirano kako su stećci korišteni kao materijal prilikom adaptacije srednjovjekovnog grada Bužima, a riječ je o kraju u kojem inače nema stećaka. Danas stećaka u mostu nema jer nema ni starog kamenog mosta u Goraždu. Ovo su slučajevi vremenski konkordantni s osmanskom dominacijom u Bosni, ali nije to vjerovatno ni početak, a nažalost ni kraj jednog fenomena.

Dolaskom Austro-Ugarske nastavlja se ustaljena praksa pa je jedna od najljepših nekropola u našoj zemlji, koja pripada najznačajnijim spomenicima srednjovjekovnog razdoblja, prepolovljena, jer je, naime, tuda morao proći put. Time je cjelina nekropole razbijena, a dio stećaka poslužio je kao podloga za novi put. Naravno, intencija ovog teksta nije etiketiranje bilo kojeg prošlog državnog uređenja, nego nešto sasvim drugo. Procijenjeno je da je nekada bilo oko sto hiljada stećaka, a zabilježeno je da ih je ostalo oko šezdeset hiljada. Rušilački nagon i nemar, vidi se, uzimaju maha.

Postaustrougarski period ne donosi posebne novine, može se u literaturi pronaći kako je na mjesnom mezarju u sarajevskoj mahali Vratnik izgrađena osnovna škola, ili kako je harem Jalske džamije trajno uništen te je na njemu izgrađen put, današnja tuzlanska Južna magistrala. Ovo su samo primjeri koji mogu poslužiti kao lajtmotiv onoga što je bila, manje ili više opravdano ili neopravdano, svojevrsna praksa, bez obzira na državno uređenje.

Čovjek ne može a da ne osjeti hladnoću oko srca kada ugleda naslagane nišane jedan na drugi, kao da se radi o drvima za nadolazeću zimu. Naime, takav prizor može se vidjeti zahvaljujući ratu u haremu Careve džamije u Stocu. Ili uzmimo za primjer dva turbeta koja su naše ogledalo, a riječ je o turbetu Smail-age Čengića i Alije Đerzeleza. Ovo prvo turbe uništeno je poslije Drugog rata, tako da se donedavno nije znalo ni za njegovu lokaciju, a drugo je uništeno u potonjem ratu i još su uvijek oba neobnovljena, ali mogu poslužiti kao djelomična paradigma bošnjačkog odnosa prema vlastitoj tradiciji.

Toponimi Lipnik i Gerzovo zasigurno su svojevrstan test o vlastitoj kulturnoj i svakoj drugoj samosvijesti. Bilo bi zanimljivo uraditi novo istraživanje i usporediti trenutne rezultate na terenu s onim što je zabilježio Mehmed Mujezinović (Islamska epigrafika BiH) u knjizi koju nazivaju knjigom izgubljenih duša. Čisto da se utvrdi obim destrukcije nišana uzrokovan ratom i mirom.

Međutim, prije svega, svako treba krenuti od sebe, svako iz svog kraja. Naime, Šefik Bešlagić zabilježio je kako su u Srebreniku postojale dvije lokacije sa stećcima, jedna se zvala Metaljka, a druga Mećava. Obje su imale stećke u obliku sarkofaga ili sanduka, što ne predstavlja nikakvo iznenađenje za grad u kojem je stolovao Stjepan Kotromanić i gdje su vlastela bili usorski vlastelini Zlatonosovići i Tihoradići. Postojali su pokušaji pronalaska tih nekropola, ali su ostali bezuspješni.

Vjerovatno su završile u potpornom zidu, temelju za kuću ili ih je na neki drugi način pomela i zatrpala mećava naše nesuvislosti i nemara. Ali, po nečemu smo zasigurno posebni. Naime, u Špionici nadomak Srebrenika, na srednjovjekovnom putu koji je povezivao Srebr'nik i Gra'čac, postoje dva stećka koje su mašine izvadile iz zemlje prilikom izgradnje lokalnog puta. Vjerovatno je riječ o trećoj nekropoli. Specifičnost jednog od stećaka jeste ugravirana potkovica i još je po nečemu jedinstven: sadašnji je “vlasnik” stećke pretvorio u šahovske ploče. Šah ima svoju posebnu vrijednost i tim činom naizgled smo prefinjeniji od drugih, ali istovremeno podjednako mizerni. Ako nešto može biti utjeha, ili određeno opravdanje, trenutni je “vlasnik” to uradio ne znajući o čemu je riječ.

To što u ratnom ludilu neko oskrnavi nadgrobni spomenik može se nekako i pojmiti, ali da to neko čini u miru, ničim izazvan, bez obzira na to o kome je riječ, to je nerazumljivo. Jasno je da na ovim prostorima često živimo život protiv života i živih, ali da živimo i život protiv mrtvih, to je već profil za ozbiljne i stručne psihološke analize. Možemo se ljutiti, kao ljudi koji biraju život u Bosni, na našeg glasovitog pisca koji je zapisao: “Bosna je najdublji kazan pakla”, ali čini se da je imao pravo, ako ne uvijek, onda barem s vremena na vrijeme, posebno kada pogledamo lokalne nekropole i mezaristane, povaljane i jedne na druge naslagane nišane. Prolazimo pored njih, ne rekoše uzalud, kao kraj turskog groblja – niti reda, niti straha, niti stida.

Uzgred, na lokaciji Šehitluci, nadomak starog grada Srebrenika, nalazilo se oveće mezarje iz perioda osmanskog osvajanja ovog kraja. Međutim, danas možemo vidjeti samo nekoliko nišana koji su ostali uzgor. Do nas je, nisu nam uvijek drugi krivi, jedan Bošnjak razbijao je te stare nišane, zatim ih nabacivao na zaprežna kola i vukao na željenu lokaciju i od toga gradio štalu. To je radio uz prešutnu saglasnost tadašnjih komunističkih vlasti. Poslije mu je izgorjela štala zajedno s govedima. A bio je i jedan drugi, isto tako Bošnjak, koji je na iste te nišane nabacivao travu i pravio sijeno kako bi ih sakrio i sačuvao od ovog prvog. Ovog prvog ne znam, a ovaj drugi mi je o tome pričao. Zvao se Mustafa Čizmić, i kako sam od njega kupio, tako sada prodajem.

Mustafi je u ratu poginuo sin i nudili su mu da kao otac šehida o tuđem trošku obavi hadž. Nije prihvatio, ne može se sve materijalizirati niti pod časnu kapu staviti, a povodom toga je drugima govorio: “Kako ću preko mrtvog djeteta!?” Poslije mu je preselila žena, presahla tugujući za sinom. Na san mu je došla i rekla da nema kud za njom na onaj svijet ako ne izgradi spomen‑obilježje na Šehitlucima njihovom sinu i onima koji su dijelili njegovu sudbinu. Kako mu vlasti nisu dale odobrenje da gradi, snovi su se ponavljali uvijek s istom porukom: “Nemaš kud Mustafa!” Uznemiren snovima, vlastima je rekao: “De da ja napravim, da ispunim emanet, pa ako vam se ne svidi, Vi rušite.” I tako i bi, otac je napravio šehidima lijepo spomen‑obilježje i niko ga ne sruši – još! Nakon toga, nestali su uznemirujući snovi, Mustafa je odavno rahmetlija, i onaj drugi isto tako. Nad njihovim je glavama nišan kao što će nad našim glavama biti, i pred obojicom je put, ko će znati kamo vodi, koga čeka kazan i ima l’ se kud!

 

PROČITAJTE I...

Kada smo razgovarali o tome kakav bi motiv trebao biti na nagradi došli smo do rješenja da to bude motiv s naslovnice prvog broja časopisa Stav, gdje je otvoreni dlan u prvom planu. Sama simbolika te otvorene šake izuzetno je jaka i snažna. Mislim da je to bio i logičan izbor jer ova književna nagrada zaslužuje da startuje moćno i u vrhunskom izdanju i treba biti bitna kao i sam 25. novembar

Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!