Tužna je historija Priboja, koji za Bošnjake znači isto ono što i Bosfor za Turke

Situacija u Priboju i Pljevljima nije se razlikovala od stanja u istočnoj Bosni. U ovom graničnom pojasu ubijeno je 49 Bošnjaka. Bošnjaci su protjerani iz oko 40 naselja. Iz Priboja i Pljevalja protjerano je više od polovine bošnjačkog, uglavnom vitalnog reproduktivnog stanovništva. U Priboju su svi kadrovi bošnjačke nacionalnosti smijenjeni s rukovodećih radnih mjesta. Ostala su samo četiri direktora koji su bili članovi Miloševićeve partije”

Džemail Halilagić rođen je u Priboju, u neposrednoj blizini granice s Bosnom. Penzionirao se u Fabrici automobila Priboj (FAP). Politički je aktivan od osnivanja SDA Sandžaka 1990. godine. Od 1998. do 2008. godine bio je predsjednik OO SDA Sandžaka u Priboju. Bio je član najviših organa stranke i kandidat za narodnog poslanika. Bavi se zaštitom ljudskih prava i usko je sarađivao sa Sandžačkim odborom za ljudska prava i slobode, koji je vodio Safet Bandžović, kasnije Semiha Kačar, te Fondom za humanitarno pravo Beograd, čiji je direktor bila Nataša Kandić. Osnovao je Odbor za ljudska prava i humanitarnu djelatnost Priboj 2002. godine, čiji je trenutni direktor. Bavi se novinarstvom, pisao je za mnoge listove u Srbiji, Crnoj Gori i BiH, a najviše za Sandžačke i Bošnjačke novine.

STAV: Prije nekoliko dana navršilo se 26 godina od zločina koji je Vojska Jugoslavije (VJ) počinila nad Bošnjacima sela Kukurovići u općini Priboj. Svjedok ste tog događaja kroz Vaš politički aktivizam, novinarski rad, borbu za ljudska i manjinska prava. Šta se tada tačno dogodilo u Kukurovićima i zašto je VJ granatirala svoju teritoriju?

HALILAGIĆ: Zločin u Kukurovićima nije izdvojen incident, već veoma smišljen plan o čišćenju graničnog pojasa u dubini od 30 kilometara, koji je 1992. godine promovirao četnički vojvoda i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. Mještani ovih krajeva ne pamte prisustvo vojnika na ovom području još od vremena Austro-Ugarske. Međutim, 17. maja 1992. godine vojska Užičkog korpusa je u ovo i druga sela dopremila značajne vojne efektive i razmjestila se po srpskim kućama. U selu su tada živjele 42 bošnjačke porodice, ali se vojska odmah po razmještanju počela bahato ponašati prema Bošnjacima, prijeteći da će ovo selo biti uništeno i da odavde do Prijepolja neće ostati nijedno muslimansko uho. Zabilježeno je i silovanje jedne starije žene od strane peterice vojnika. Vojska je legitimirala mještane u kući, na njivi, pucalo se po njihovim kućama. Vojska je optuživala mještane Bošnjake da hrane “Zelene beretke” iz Bosne. Iz sela je nestajala jedna po jedna porodica, bježeći u Priboj i Pljevlja.

Tog kobnog 18. februara 1993. godine, u 17:30 sati, dok su se mještani koji su još ostali u selu spremali za počinak (jer je vojska zabranila da pale svjetla), zapucalo je sa svih strana iz minobacača, zolja i mitraljeza. Mještani su se razbježali po okolnim šumama i potocima, neki potpuno bosi jer ni opanke nisu stigli nazuti. Prštalo je sa svih strana. Prilikom bjekstva Juso Kaltak ranjen je u nogu, ali Uzeir Bulut i Mušan Husović nisu uspjeli da pobjegnu, već su izgorjeli sa svojim kućama. Fatimu Sarač su poslije dva dana, neki mještani koji su se povratili da vide kakvo je stanje u selu, zatekli pored kuće bez odjeće, polomljenih ruku i projektilima izrešetanog tijela. Selo je bilo u zgarištu, stoka je slobodno lutala oko zgarišta, život u selu se ugasio.

Ovo selo se nalazi na samoj tromeđi Srbije, Bosne i Crne Gore. Slična sudbina je zadesila i ostala sela uz granicu s Bosnom, u pojasu od Kukurovića do Sjeverina. Bošnjaci su prognani iz Dragovića, Rajčevića, Sočica, Radaja, Međuriječja, Smajlovića, Milanovića, Voskovine, Lisičina, Jelovika, Sućeske i Sjeverina. U selu Milanovići srpski vojnik je silovao jednu staricu od 70 godina. U ovom graničnom pojasu teritorije općine Priboj prema Bosni ukupno je spaljeno 59 bošnjačkih kuća, 120 opljačkano i potpuno devastirano. Uništavana je imovina, vršeni napadi na džamije, na Omlatku je opljačkan i oskrnavljen mekteb, u njega su komšije Srbi zatvarali ovce, rušena su mezarja.

STAV: U tom vremenu agresije na BiH općine Priboj i Pljevlja bile su na posebnom udaru od velikosrpske politike. Sjetit ćemo se Sjeverina, Štrbaca, Bukovice kod Pljevalja, događaja s Čekom Dačevićem u Pljevljima, pritiska i iseljavanja Bošnjaka iz Priboja. Možete li nas podsjetiti na ove događaje kratko i komentirati šta je bio cilj takvog odnosa prema Bošnjacima ovih dviju sandžačkih općina koje gravitiraju prema BiH?

HALILAGIĆ: Sve ove akcije etničkog čišćenja i državnog terora u Priboju uz granicu s Bosnom sinhronizirane su s akcijama na prostoru Bukovice u općini Pljevlja. I na ovom prostoru ubijeno je šest Bošnjaka, osam kuća zapaljeno, 11 lica kidnapovano i odvedeno u Čajniče, koja su poslije nekoliko mjeseci razmijenjena za srpske zarobljenike. Jedna mlada žena je silovana naočigled svog muža, uništene su dvije džamije, 350 lica protjerano. Bukovica je potpuno očišćena od Bošnjaka, a u samom gradu Čeko Dačević nesmetano je vršio teror. Za samo jednu noć desetine privrednih objekata čiji su vlasnici Bošnjaci nestalo je u plamenu. Tih godina u vrijeme agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu situacija u Priboju i Pljevljima nije se razlikovala od stanja u istočnoj Bosni. U ovom graničnom pojasu ubijeno je 49 Bošnjaka. Bošnjaci su protjerani iz oko 40 naselja. Iz Priboja i Pljevalja protjerano je više od polovine bošnjačkog, uglavnom vitalnog reproduktivnog stanovništva.

U Priboju su svi kadrovi bošnjačke nacionalnosti smijenjeni s rukovodećih radnih mjesta. Ostala su samo četiri direktora koji su bili članovi Miloševićeve partije. U Priboju je do 31. maja 1992. godine, kada su Srbiji uvedene sankcije međunarodne zajednice, u FAP-u, kao najvećem privrednom kolektivu u Sandžaku, radilo je 5.409 radnika, od čega su oko 2.500 bili Bošnjaci, a među njima stručni kadrovi raznih profila. Za nekoliko godina taj broj je sveden na dvocifren. Ovaj prostor može raznim analitičarima poslužiti kao školski primjer genocida nad jednom etničkom grupom. Ovo je prostor gdje nije bilo suprotstavljenih strana, nije bilo zločina na svim stranama. Postojala je samo jedna strana. Ona četnička. Na ovom prostoru od Bošnjaka nije stradao niti jedan srpski prozor. Hronološki gledano, genocid je počeo na Bajram 1992. godine, kada je iz autobusa na liniji Čajniče – Pljevlja izveden Nusret Kuluglija, koji je bio pošao svojim roditeljima u selo Zaostro i od tada mu se gubi svaki trag. Iz Doma zdravlja u Priboju 10. maja 1992. godine iz bolesničke postelje izvučeni su Sabahudin Čeljo i Jusuf Šolaj, državljani BiH odvedeni na teritoriju Bosne i tamo likvidirani.

Bolnica u Priboju bila je puna ruskih ranjenika, koji su odbijali da ih liječi bošnjačko osoblje, zbog čega je 11 ljekara i specijalista napustilo bolnicu. Torture koje su vršile vojska i policija bile su neizdržive. U Sjeverinu je 26. augusta 1992. godine nasred ulice srpski vojnik ubio Rama Berba samo zbog imena u ličnoj karti. Istog dana započela je paljevina bošnjačkih kuća. Prvo je zapaljeno pet kuća u selu Sočice, a u narednom periodu i u ostalim selima. 21. oktobra 1992. godine srpska vojska je u Sjeverinu ispred kuće kidnapirala Sabahudina Ćatovića, nakon čega mu se gubi svaki trag. Sutradan ujutro iz autobusa na liniji Sjeverin – Priboj izvedeni su svi Bošnjaci, njih 16, među kojima je bila i jedna žena. Odvedeni su u Vilinu Vlas kod Višegrada, gdje su zvjerski mučeni, a potom iskasapljeni noževima i pobacani u Drinu. Ovaj zločin počinila je jedinica Višegradske brigade, kojom je komandirao Milan Lukić, koji je u Haškom sudu osuđen na doživotnu robiju zbog živih lomača u Višegradu. Komandant te brigade bio je Luka Dragičević.

Nekoliko mjeseci kasnije, 15. i 16. februara 1993. godine počinjen je zločin u Bukovici, a dva dana kasnije zločin u Kukurovićima. Devet dana poslije ovog zločina, u Štrpcima kod Priboja iz voza je izvedeno 18 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedan tamnoputi Afrikanac, odvedeni su svi u selo Prelovo kod Višegrada, likvidirani i bačeni u Drinu. I ovaj zločin počinila je jedinica kojom je komandirao Milan Lukić. Prema dokumentima Željezničko-transportnog preduzeća Srbije, koji nose oznaku “strogo poverljivo”, državni organi u Srbiji obavješteni su da će se dogoditi ovaj zločin još 28. januara, dakle mjesec dana ranije, ali nisu ništa poduzeli da se zločin spriječi. Kasnija saznanja o ovom zločinu upućuju na zaključak da zločin i jeste planiran u Beogradu. Na to upućuje i činjenica da su putnici Bošnjaci iz Priboja samo legitimizirani, a potom im je vraćena lična karta. To ukazuje da su zločinci imali naređenje da ne izvode putnike iz Priboja, jer je cilj bio da se uzdrma Sandžak u dubini i podstakne na iseljavanje, a taj proces u Priboju već se odvijao.

Nurudin Polimac iz Priboja zbog legitimiziranja u vozu preživio je težak šok, a kada je saznao kako su završili ostali putnici, zapao je u depresiju i nekoliko mjeseci kasnije preminuo u 52. godini života. Poruka Bošnjacima šta ih čeka ako pokušaju da se vrate u svoja sela upućena je već 6. aprila 1993. godine, kada je Hasan Mujović iz Sjeverina, pješačeći 10 sahata od Priboja planinskim putevima, došao u Sjeverin da obiđe svoju majku Meru, koja nije htjela da napusti svoju kuću nakon otmice i likvidacije Bošnjaka iz Sjeverina. U kuću su u večernjim sahatima upala tri srpska vojnika s najlon čarapama na glavama, majku su onesvijestili udarcem kundakom od puške u glavu, a Hasana su odveli, nakon čega mu se gubi svaki trag.

STAV: Kakvi su još pritisci vršeni na Bošnjake Priboja, ali i općenito Sandžaka tokom tih godina?

HALILAGIĆ: Pritisci na Bošnjake iz Priboja i cijelog Sandžaka, s ciljem da se oni podstaknu na iseljavanje, vršeni su svim oblicima diskriminacije i kršenja osnovnih ljudskih prava i sloboda. Prognani Bošnjaci iz pribojskih sela, koji su ostali u gradskom jezgru, nisu imali nikakav status, a bili su izbjeglice u okviru vlastite lokalne zajednice, što je i danas jedinstven primjer u Evropi. Radnici iz privrednih kolektiva napuštali su svoja radna mjesta strahujući za svoj život i život svojih porodica. Koristeći Zakon o radu i radnim odnosima, uručivana su im rješenja o otkazima nakon pet dana neodazivanja na posao. To je posebno bilo izraženo 1999. godine, kada je NATO pakt bombardirao Srbiju i Crnu Goru. U cijelom Sandžaku Bošnjaci su bili izloženi strahovito velikoj torturi, kroz policijski tretman prošlo je oko 17.000 ljudi, zbog čega je 70.000 Bošnjaka napustilo Sandžak.

STAV: Da li je veliki montirani proces protiv bošnjačkih lidera, rukovodstva SDA i njezinih članova 1993. godine zakačio i Priboj? Kako ste Vi prošli tada?

HALILAGIĆ: Beograd je bio iznenađen samom činjenicom da su se Bošnjaci 1990. godine politički organizirali, jer se smatralo da su već asimilirani i da su zaboravili svoj nacionalni identitet. Kako se bezbjednosna situacija usložnjavala, a agresija na Bosnu i zločini u Priboju i Pljevljima prijetili da će genocid zahvatiti i cijeli Sandžak, jer su sandžački gradovi već bili okruženi tenkovima i topovima, to su Bošnjaci postajali politički sve zreliji i značajniji faktor. Tako da je režim Slobodana Miloševića odlučio da uništi SDA Sandžaka kao temeljnu političku stranku i optužio je SDA za separatizam i uspostavu tzv. države Sandžak. Skoro cijelo rukovodstvo SDA Sandžaka u Srbiji i Crnoj Gori uhapšeno je i prošlo strašnu policijsku torturu, koju je najbolje opisao Ibrahim Čikić u svojoj knjizi Gdje sunce ne grije. Ova tortura nije zahvatila Priboj jer je okosnica rukovodstva SDA već napustila Priboj zbog zločina u ovom kraju.

STAV: Tokom agresije na BiH u Priboju, kao tranzitu, utočište je našlo više desetina Bošnjaka iz BiH. Bilo je rizično i njima i onima koji su ih prihvatali. Sjećate li se tih događaja?

HALILAGIĆ: Već na početku agresije na BiH u aprilu 1992. godine iz bosanskih mjesta Rudo, Višegrad, Čajniče, Foča i drugih gradova potekla je rijeka izbjeglica prema Priboju, Pljevljima i Sandžaku. Kroz Priboj je prošlo njih oko 30.000. Aktivisti SDA Sandžaka i Merhameta su ih sačekivali po planinskim putevima jer su neki dolazili samo u pocijepanim čarapama. Bošnjaci su ih zbrinjavali u svojim kućama. Dešavalo se da jedna porodica primi i po trideset izbjeglica. SDA Sandžaka im je kupovala autobuske karte i upućivala dalje prema Novom Pazaru i Turskoj. Izvjesno vrijeme Merhamet je prehranjivao čak 6.000 lica. Sve je to trajalo do 13. jula 1992. godine, kada je MUP Srbije njihov boravak u Priboju proglasio nelegalnim, a onda je uslijedio pravi lov po okolnim bošnjačkim selima. Pribojska policija ih je tražila po štalama, potocima, kukuruzima i drugim skrivenim mjestima. Neki mještani su ih sprovodili do Priboja sa srbijanskim ličnim kartama. Mnoge izbjeglice su vraćane s policijskih punktova i o njihovoj sudbini više se ništa nije znalo.

STAV: Na popisu 1991. godine Bošnjaka u Priboju bilo je, ako se ne varam, oko 33%, na koncu agresije na BiH taj broj se prepolovio, zadnji popis je to potvrdio. Kakva je danas situacija s Bošnjacima u Priboju, politička i ekonomska, djeluju li nacionalne institucije, šta je s bosanskim jezikom?

HALILOVIĆ: Tužna je historija Priboja, koji za Bošnjake znači isto ono što i Bosfor za Turke. Priboj je na vratima Bosne, a Bošnjaci Priboja vezivno tkivo između Sandžaka i matične zemlje. Početkom 20. stoljeća u Priboju su živjeli samo Bošnjaci. Prva srpska porodica doselila se 1903. godine. Do 1912. godine Priboj je pripadao Bosni i Hercegovini. Od te godine Bošnjaci u Priboju su izloženi stalnom progonu i genocidu. Već 1931. godine na popisu stanovništva Bošnjaka je bilo 6.000, a Srba 10.000. U Drugom svjetskom ratu četnici Draže Mihajlovića i Pavla Đurišića ubili su, zaklali ili spalili 3.741 Bošnjaka, što je predstavljalo više od polovine stanovništva. Na popisu 1991. godine zvanično je bilo 33% Bošnjaka, međutim, u stvarnosti je bilo 38% bošnjačkih imena, jer su se neki izjasnili kao Jugoslaveni, Srbi i slično.

Budući da je režim Slobodana Miloševića protjerao više od polovine Bošnjaka, na popisu iz 2002. godine kao Bošnjaci se izjasnilo 18% građana. Na popisu 2011. godine kao Bošnjaci se izjasnilo 14% građana, a da im je maternji jezik bosanski 12,5%. Ovo smanjenje je uslijedilo zbog poziva na bojkot popisa stanovništva od bivšeg muftije Muamera Zukorlića. Jedna od najtežih posljedica tog bojkota jeste gubljenje prava na uvođenje bosanskog jezika u službenu upotrebu, jer se broj izjašnjenih da im je maternji jezik bosanski smanjio ispod zakonskog minimuma od 15%. To je bila ogromna usluga lokalnoj samoupravi u Priboju, koja je uporno odbijala da ispuni ovu zakonsku obavezu. Ekonomska situacija danas u Priboju je katastrofalna. Privreda je u kolapsu, primanja Pribojaca su među najmanjim u državi. Ono malo muške bošnjačke omladine se zlopati po gradilištima Crne Gore, Rusije, Švedske i drugdje po Evropi. Glas Bošnjaka u Priboju se ne čuje iako u vlasti participiraju sve bošnjačke stranke.

STAV: Kakav je danas odnos bošnjačke politike u Srbiji prema Priboju i općinama u kojima je malo Bošnjaka, poput Nove Varoši?

HALILOVIĆ: Nažalost, bošnjačka politika u Sandžaku, koja se kreira u Novom Pazaru, ima također diskriminatorski odnos prema Priboju. Svi bošnjački lideri su instalirali svoje poslušnike u Priboju i ništa ih drugo ne interesira osim ono malo glasova koje dobiju u ovom izgubljenom i zaboravljenom gradu. Priboj ni u ovom ni u prošlom mandatu nema vijećnika u BNV, a nezamislivo je da bošnjačke stranke nekog Pribojca, Prijepoljca ili Novovarošanina kandidiraju za narodnog poslanika. Bošnjaka Limske doline nema ni u delegacijama kada se govori o stranim investicijama u Sandžak. Položaj prognanih Bošnjaka iz pribojskih sela i žrtava zločina bošnjačke lidere uopće ne interesira.

PROČITAJTE I...

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

Od tzv. Prvog srpskog ustanka, pa sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, Srbi počinioci najtežih zločina nad drugim narodima nisu kažnjavani. Dvije stotine godina nekažnjenih zločina počinjenih u ime srpstva zbog osvete za nepostojeće davnašnje zločine nad njima i radi prevencije budućih koje niko i ne planira nisu niti mogle proizvesti drukčiju svijest od one o kontinuitetu srpskog herojstva, a ne o konstanti srpskog zločina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Amir Čamdžić 28.02.2019.

    Užasna greška je pravljenje granice na Drini. Takođe neshvatljivo je kako je nekome normalno glasati na referendumu za državnu granicu između Crne Gore i Srbije kada se tom granicom ono što neko naziva “Sandžak” deli na dva dela. Koja ludost prvo podela na Drini, pa onda i “pola pola” prema Crnoj Gori. Mnogo je bilo bolje rešenje da je sve ostalo jedna državna zajednica, niti bi bilo pomeranja stanovništva u Podrinju s obe strane Drine, a niti bi bilo državne granice između Srbije i Crne Gore po samoj sredini onoga što neko naziva “Sandžak”. Baš zanimljivo sami glasaju na referendumima za međusobne podele državnim granicama i čude se što su posledice loše.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!