Turskoj ne daju da se brani

Poslije kilavih reakcija na vrlo konkretne vojne prijetnje Turskoj i još anemičnije reakcije na pokušaj puča, vrlo je licemjerno prigovarati Turskoj zbog težnji za osamostaljenjem odbrambenih mogućnosti. Uostalom, kada je riječ o najsavremenijim sistemima protivzračne odbrane, zar nije nelogično da druga po veličini NATO armija zavisi od “(ne)milosti saveznika” poput Holandije ili Njemačke

Poznata parabola o gladnom čovjeku, ribi i učenju vještine pecanja u suštini je priča o tehnološkom transferu, a ta priča daleko je od benevolentnosti parabole po kojoj je učenjem gladnog da peca trajno riješen problem njegove gladi. Sa stanovišta tržišne ekonomije, to je gubitak mušterije koja se može vezati dužničkim ropstvom za sljedećih nekoliko generacija.

“Zapad je osvojio svijet ne superiornošću ideja, vrijednosti ili religije nego radije superiornošću u primjeni organizovanog nasilja”, piše Samuel P. Huntington i to je možda jedina smislena rečenica u njegovoj bedastoj knjizi Sukob civilizacija. Superiornost u primjeni organiziranog nasilja ide ruku pod ruku s (u međuvremenu) osvojenom tehnološkom prednošću, stoga se ta prednost ljubomorno čuva. Stepen savezništva između dviju zemalja mogao bi se mjeriti stepenom razmjene tehnologija (naročito vojnih) između njih.

Dio priče o zategnutim odnosima između Sjedinjenih Američkih Država i Turske može se ispričati i kroz priču o naoružanju i/ili (ne)voljnosti SAD-a da dijele tehnologije sa svojim nominalno strateškim partnerom. To se najbolje vidjelo kroz priču o dugometnom protivzračnom i protivraketnom sistemu, odnosno pokušaju Turske da dođe do njega u paketu s tehnološkim znanjem. Republika Turska 2009. godine raspisala je tender‑sistem koji u sebi sadrži radar, lansirne rampe i rakete presretače. Četiri kompanije učestvovale su na tenderu – američka “Raytheon/Lockheed” sa sistemom “Patriot”, italijansko-francuska “Eurosam” sa sistemom “SAMP/T Aster 30”, ruska “MziK” sa sistemom “S-300” i kineska kompanija “CPMIEC” sa sistemom “FD-2000”.

Četiri godine kasnije, 26. septembra 2013. godine, Turska je objavila da se odlučila za kineski “FD‑2000” sistem. Kao razlozi za takvu odluku najčešće su navođeni cijena (3,4 milijarde dolara) i prije svega transfer dizajna i tehnologije. Teško da se tim razlozima, sa stanovišta nacionalnog interesa, ima bilo šta prigovoriti. Međutim, dreka koja se podigla iz Washingtona i Bruxellesa (ne kao sjedišta EU nego kao sjedišta NATO-a) bila je gromoglasna. Najjači argument, koji je tada svakako imao određenu težinu, bio je da bi integracija kineskog sistema u kolektivni odbrambeni sistem NATO-a bila ili nemoguća ili bi predstavljala sigurnosni rizik. No, kada bi turska strana postavila pitanje transfera tehnologije, koji je Kina jedina uključila u ponudu, pronalaženi su razni izgovori da se skrajne to zapravo najvažnije pitanje. Vrh licemjerja bilo je američko objašnjenje da to “američki zakon ne dozvoljava”. Poslije nebrojenih skandala kojima se otkrivalo da je osjetljiva američka vojna tehnologija završavala u kineskim rukama preko Izraela, s kojim, uzgred budi rečeno, SAD nemaju nikakav ugovor o (vojnom) savezništvu na papiru (naglasak na “na papiru”), to o zakonima zvuči prilično patetično.

Bila su to druga vremena i, poslije dvije godine pritisaka i višestrukog odlaganja konačne odluke, Ankara je u novembru prošle godine objavila da odustaje od kupovine kineskog sistema. Koliko se od tada promijenilo, govori činjenica da Turska sada unaprijed najavljuje saradnju svoje odbrambene industrije sa zemljama van saveza NATO-a. Poslije kilavih reakcija na vrlo konkretne vojne prijetnje Turskoj, odnos “davala – uzimala” NATO saveznika kada je riječ o sistemu “Patriot” (da ne govorimo o prošlogodišnjem slučaju neuspjeha tog sistema da obori taktičku raketu ispaljenu iz Sirije ka Turskoj, koja je, srećom, završila na praznoj poljani) te najzad još anemičnije reakcije na pokušaj puča, vrlo je licemjerno prigovarati Turskoj zbog težnji za osamostaljenjem odbrambenih mogućnosti. Uostalom, kada je riječ o najsavremenijim sistemima protivzračne odbrane, zar nije nelogično da druga po veličini NATO armija zavisi od “(ne)milosti saveznika” poput Holandije ili Njemačke? Njemačka je povukla svoje baterije raketa “Patriot” iz južne Turske krajem prošle godine u ništa manje dramatičnim okolnostima od onih u kojima ih je dovezla. Naprotiv, mnogo dramatičnijim s obzirom na krizu izazvanu obaranjem ruskog vojnog aviona koji je povrijedio turski zračni prostor.

I time se vraćamo na parabolu o gladnom čovjeku, ribi i učenju pecanja. Cijeli problem i jeste u tome da se Turska ne želi staviti u položaj gladnog iz te priče. Prije dvije nedjelje ministar inostranih poslova Mevlut Çavuşoğlu sumirao je to izjavom: “Naši saveznici niti žele da nam predaju know‑how niti da nam dozvole da uvezemo takav sistem iz drugih zemalja. To je neprihvatljivo.” Objašnjenje takvog (skoro pa kolonijalnog) odnosa nudi dopisnik Sabaha iz Washingtona Ragip Soylu citirajući Halila İbrahima Danışmaza, predsjednika organizacije “Turkish Heritage”: “Nažalost, mi Amerikanci vjerujemo da su Turci glupi i stoga nismo otvorili komercijalne kapije s njima osim prodaje oružja. Turska se smatra zemljom naših vojnih baza, potpuno zavisna od nas, koja ne traži više nego što ćemo im dati.” Istovremeno Danışmaz ukazuje da postoji tajni/prikriveni embargo na odbrambene sisteme kada je o Turskoj riječ. Naime, SAD blokiraju prodaju naoružanih dronova i taktičkog naoružanja Turskoj.

Čudna priča o oružju ne završava se tu. Nedavno je Turska od američke vojske kupila bombe BLU‑109 u vrijednosti 682 miliona dolara. To ne bi bila čudna vijest ako se ne zna da turska vojska želi te bombe, koje probijaju betonske zidove bunkera i tek nakon toga eksplodiraju, još od 2011. godine. S dobrim razlogom. Dodatak za čuđenje jeste da je želja Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata za posjedovanjem istih bombi ispunjena prije više godina, bez ikakvog odlaganja, a zbog ipak prenapuhanih “strahova” od Irana. Spomenuti dobar razlog turske vojske jesu sjedišta rukovodstva terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK) u planinskom masivu Kandil u sjevernom Iraku.

I zato se opet postavlja pitanje savezništva. Kucati na vrata koja se ne otvaraju poslije izvjesnog vremena i zamorno je i glupo, a ulaz ili možda bolje izlaz (iz te situacije) mora se naći i on se sastoji u već pomenutoj saradnji sa zemljama van NATO-a. Mnogi zluradi zapadni analitičari, zanemarujući (važniji) dio priče o nečasnom tretmanu, da li zbog približavanja stavova između Turske i Rusije, da li zbog prljave FETÖ propagande, proglašavaju Tursku “nepouzdanim NATO saveznikom” i predviđaju njen lom s Alijansom. Činjenica je da odnosi Amerike i Turske nikad nisu bili do te mjere zategnuti, ali je otvoreno pitanje da li je pređena crta poslije koje nema povratka. Moje je mišljenje da nije, ali činjenica da se govori/piše o nezamislivom – napuštanju NATO-a i/ili izbacivanju iz NATO-a – dovoljna je ilustracija koliko je situacija između njih ozbiljna.

 

PROČITAJTE I...

Knjiga Unutar Bratstva Hazema Kandila govori o velikom društvenom i političkom pokretu Muslimanska braća, kojeg je osnovao Hasan el-Benna u Egiptu 1928. godine. Članovi ovog pokreta decenijama su hapšeni, šikanirani, zatvarani i ubijani, a u očima muslimana širom svijeta uživali su status revnosnih vjernika. Autor ove knjige dobio je priliku da pripadnike pokreta promatra u njihovom prirodnom okruženju punih pet godina, a onda je 2013. godine obavio intervjue s nekim od njih. Tada mu je omogućen pristup dokumentima pokreta iz njihovog ličnog arhiva, a svoja zapažanja u iskustvima s pripadnicima ovog pokreta zabilježio je upravo u knjizi Unutar Bratstva. Ona nam može pomoći da razumijemo zbog čega se reputacija Bratstva, uspostavljana tokom osam decenija, srušila za kraće od osam mjeseci. Cilj ove kritičke knjige jeste dati odgovor na pitanje kako su ideje Bratstva osnažile i ograničile ovaj pokret u njegovoj borbi za političku moć Unutar Bratstva, Hazem Kandil; “Bookline”, Sarajevo, 2016. godine; s engleskog prevela: Nazifa Savčić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!