“Turska ostaje ključni saveznik SAD-u”

U odluci se tvrdi da je ministar pravde Abdulhamit Gül imao “vodeću ulogu” u hapšenju pastora Brunsona. Činjenica da je Gül došao na čelo ministarstva pravde sedam mjeseci nakon što je Andrew Brunson stavljen u pritvor, a da prije toga nije imao nikakvu ulogu u unutrašnjim poslovima i policiji – odnosno da nije mogao imati nikakvu ulogu, a kamoli “vodeću” u njegovom hapšenju – nije samo promakla donosiocima odluke nego, čini se, i svim medijima van Turske

Od kada je američka administracija odlučila zaoštriti odnose s Turskom u vezi s pastorom Brunsonom, sankcionirajući dva ministra turske administracije, sve se češće u turskim medijima spominje tzv. Magnitsky Act. Ne bez razloga. Naime, odluka američke administracije da zamrzne imovinu turskog ministra unutrašnjih poslova Süleymana Soylua i ministra pravde Abdulhamita Güla u SAD-u direktno se bazira na zakonu kojim je svojevremeno otvoren put za uvođenje sankcija Ruskoj Federaciji (i šire).

Zakon je nazvan po Sergeiju Magnitskom. On je, po zvaničnoj zapadnoj verziji, bio advokat koji je 2008. godine otkrio masivnu prevaru kojom je sprega mafije i ruske policije prevarila državu za čitavih 230 miliona dolara. Kada je prijavio kriminalno djelo, ovaj (po toj verziji) whistleblower, odnosno uzbunjivač, biva uhapšen. Magnitsky je umro u pritvoru 16. novembra 2009. godine, a zvanična zapadna verzija bila je da je ubijen torturom. William Browder, američko-britanski finansijer koji je iskoristio haos u postsovjetskoj Rusiji da iz nje iznese milijarde dolara, Magnitskyev poslodavac, uzeo je kao životni zadatak da učvrsti sjećanje na Sergeija i lobira za sankcije Rusiji.

Predsjednik SAD-a Barack Obama potpisao je Magnitsky Act decembra 2012. godine. Njime su sankcionirani ruski zvaničnici, po Browderovoj verziji, odgovorni za smrt Magnitskog.

Browderova verzija je sve do 2016. godine i pojave filma Magnitsky Act – Behind the Scenes, ako se ne računaju demantiji ruskih zvaničnika, bila jedina verzija slučaja Magnitsky dostupna zapadnoj publici. Početna namjera autora filma Andreija Nekrasova bila je da napravi dokumentarnu dramu koja će tu verziju ilustrirati. U antiputinovski kredibilitet Nekrasova ne treba sumnjati. Filmografija, koja mu je donijela slavu i nagrade (Cannes, UNICEF i PEN samo su neke od njih), jasno govori o tome. Njegovi dokumentarci u kojima optužuju Rusiju za državni terorizam najviše su doprinijeli slavi koju je stekao i statusu disidenta kojeg nosi.

LAŽNI BRANIOCI SLOBODE ŠTAMPE

Međutim, u toku rada na filmu Nekrasov počinje primjećivati nedosljednosti, kontradiktornosti i greške u prijevodima u Brawderovoj priči. Na kraju je film ispao potpuna suprotnost početnoj namjeri i zapravo je ispričao posve drugačiju i, po svemu sudeći, faktički tačniju priču koja na Zapadu usvojeni narativ okreće naglavačke. Naime, Magnitsky ne samo da nije bio uzbunjivač (uzgred, nije bio ni advokat) nego je bio Brawderov knjigovođa i njegov saučesnik u zločinu (krađi 230 miliona dolara prevarom), za koji je Brawder optužio Putinov režim. Nekrasov ne pokušava opravdati Magnitskyjevu smrt u pritvoru, koja je, po svemu sudeći, posljedica nebrige (nepružanja potrebne medicinske pomoći) u notorno surovim ruskim zatvorima, naprotiv, ali razotkriva Brawderovu ciničnu zloupotrebu te smrti, kako bi ovaj oprao prije svega sebe i zamaglio priču o svojim malverzacijama, te o istrazi koja je protiv njega i njegovih ruskih kompanija otvorena još 2004. godine.

Međutim, Nekrasovljev film skoro da nije prikazan javno. Moć Brawderovog novca i pristupa političkim elitama Amerike i Evrope stavio je film u nezvanični, ali ništa manje čvrst bunker. Oni koji se kunu u slobodu štampe, misli i govora hladno su zabranjivali ili otkazivali projekcije tog filma. Najpatetičniji primjer jeste da je projekcija zakazana u Evropskom parlamentu bila blokirana.

Digresija: film se može pogledati na Vimeo.com, ali samo poslije duge i pomalo zamorne prepiske s producentom Torsteinom Grudeom, koji će se eventualno smilovati da vam pošalje (SMS-om, ne e-mailom) šifru za personiziranu verziju filma (koja poslije izvjesnog perioda istekne). Tako sam ja pogledao film.

Priča ovog filma važna je na mnogo nivoa. Prvo, to je već mnogo puta viđena sprega, novca i politike, o tome kako (pre)bogati mogu da oblikuju narativ, i. e. Sorosi i Brawderi mogu da kupe “istinu” ma koliko ona bila u diskrepanciji s činjenicama. Ako se ta “istina” poklopi s predrasudama (o zemlji i/ili lideru), tim se ona lakše guta bez ikakve provjere. Osim toga što se Magnitsky Act sada često spominje, priča ovog filma, a to je ujedno razlog i zašto sam je ispričao, dobro ilustrira koliko je proces donošenja odluka u SAD-u površan (o lobiranju i utjecajima na proces da ne govorimo).

Ta se površnost perfektno ogleda i u sankcioniranju turskih ministara. U odluci se tvrdi da je ministar pravde Abdulhamit Gül imao “vodeću ulogu” u hapšenju pastora Brunsona. Činjenica da je Gül došao na čelo ministarstva pravde sedam mjeseci nakon što je Andrew Brunson stavljen u pritvor, a da prije toga nije imao nikakvu ulogu u unutrašnjim poslovima i policiji – odnosno da nije mogao imati nikakvu ulogu, a kamoli “vodeće” u njegovom hapšenju – nije samo promakla donosiocima odluke nego, čini se, i svim medijima van Turske.

Činjenica da ni Gül ni Soylu nemaju nikakvu imovinu u SAD-u koja bi mogla biti zamrznuta čini ovu eskalaciju s američke strane u suštini simboličnim potezom, koji nikako nije za potcjenjivanje, ali nije ni “težak udarac za Erdoğana” (Dnevni Avaz, 3. august), kako bi voljeli lumeni te štampane stvari, no o tom potom. Tu je činjenicu Süleyman Soylu duhovito iskoristio da poentira na Twitteru, napisavši: “Imamo samo jednu imovinu u SAD-u: FETÖ. Nju nećemo ostaviti tamo. Vratit ćemo je!” (Napomena prevodioca: riječ imovina (mal) u kolokvijalnom jeziku koristi se isto kao u ruralnom da označi stoku.)

JOŠ JEDNOM DOKAZANO TURSKO JEDINSTVO

S druge strane, (dublja) simbolika sankcija ogleda se i u tome da su njihov cilj dva ključna ministra borbe protiv terorizma. Prije svega, protiv dvije terorističke organizacije – PKK-a i FETÖ-a. Osim poruke koja kao da govori “vratite nam sve naše špijune” – Amerikanci sve češće priključuju uhapšene turske državljane koji rade za njih, pa ih stavljaju u paket s Brunsonom (prije svega Metina Topuza, zbog čijeg su hapšenja prošle godine napravili krizu s vizama) – prilično jasno pokazuju da osjećaju bol njima bliskih terorista, te da bi voljeli da na tim ključnim mjestima vide manje prilježne ministre. Hulusi Akar, novi ministar odbrane, otvoreno je rekao da je cilj ove eskalacije zaustavljanje turske borbe protiv terorizma. No, odbijanje da se uči iz prethodnih iskustava čini to da američka administracija još nije razumjela da Turska (više) ne radi na pritisak.

Nuspojava sankcija jeste da je postignuto zbijanje redova. Četiri parlamentarne partije, zapravo, sve osim Demokratske partije naroda (HDP), potpisale su zajedničko saopćenje kojim odbijaju američke prijetnje i odobravaju bilo koji potez izvršne vlasti, odnosno predsjedništva, koji je na principima međunarodnog reciprociteta. Podsjećanja radi, kao što nije ni ovu, s obzirom da je de facto političko krilo PKK-a, HDP nije potpisalo nijednu deklaraciju parlamenta koja osuđuje terorizam.

Naprotiv, zvaničnici HDP-a su sejrili. Ahmet Şık, poslanik HDP-a, tvitovao je “gol…” kada su sankcije objavljene. Sejrili su i pripadnici FETÖ-a i, kao što rekoh, Dnevni avaz. Da li iz različitih ili istih pobuda, otvoreno je pitanje, ali od (geo)politike publiciste i novinara, u slobodno vrijeme poštovaoca lika i djela perverznog samozvanog “hodže” (Adnana Oktara aka Haruna Yahye), koji ga je impresionirao lijepim mirisom, može se samo zavrtjeti u glavi. Turska je, po njemu, kao nebrojeno puta do sada bačena u naručje Rusije, Kine i koga sve ne. Samo što nije izbačena iz NATO-a i, naravno, sve je to umućeno u čorbu vlastitog politikantstva. Da, riječ je o Nedžadu Latiću.

I da nastavim u duhu te duplerice Dnevnog avaza od 3. augusta, Erdoğan se poslije “teškog udarca” oglasio tek sljedećeg dana (4. augusta), najavivši reciprocitet. Američkim ekvivalentima ministara unutrašnjih poslova i pravde bit će zamrznuta imovina u Turskoj, “ako je imaju”, dodao je. Umjereno i recipročno. Naime, reciprocitet se ne može smatrati eskalacijom, osim ako se ne priznaje supremacija jedne strane. A prijedloga iz opozicionih redova, za koje je teško utvrditi jesu li iskreni, histerični ili provokacija, poput konfiskacije Trumpove kule u Istanbulu, ili zatvaranje baze İncirlik, bilo je mnogo.

U svom tom preuranjenom (geopolitikantskom) sejrenju previđeno je da je general Curtis Scaparrotti, komandant NATO-a, koincidentalno(?) bio u posjeti Turskoj tokom najave sankcija tokom koje je naglasio snažne vojne veze s Turskom, a previđene su i izjave Mikea Pompea, državnog sekretara SAD-a, o tome da, “bez obzira na tenzije, Turska ostaje ključni saveznik SAD-u”. Čini se da, ako niko drugi iz američke administracije, Pompeo počinje shvaćati multidimenzionalnost turske vanjske politike. Krajnje je vrijeme da je shvate i drugi.

PROČITAJTE I...

Ermina Lekaj Prljaskaj je saborska zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, slovenske i makedonske nacionalne manjinu u Republici Hrvatskoj. Ova pripadnica albanske nacionalne manjine politički djeluje u Klubu zastupnika Milana Bandića i podržala je Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. To je bio povod za žestoku reakciju mladog aktiviste i bošnjačkog političara u Hrvatskoj Armina Hodžića. „Politiku koju vodite ne vodite u ime Bošnjaka Hrvatske“, poručuje Hodžić koji je do sada jedini viđeniji Bošnjak u Hrvatskoj, a da djeluje unutar nacionalnih institucija, koji je reagirao na događaje u Hrvatskom saboru. Otvoreno pismo Armina Hodžića prenosimo u cijelosti:

Želi li Bandić da Hrvati u Sarajevu i BiH imaju isti položaj kao Bošnjaci u Zagrebu, trebalo bi ukinuti institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa, posmjenjivati sve Hrvate direktore javnih poduzeća, ambasadore, generale, ministre, uvesti kategoriju Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti i forsirati propagandu kako se Hrvatima daju velika prava jer je bošnjačka vlast u Sarajevu bila pokroviteljem godišnjeg hodočašća u organizaciji Katoličke crkve na spomen žrtvama Vukovara, uvesti davanje po dvadesetak hiljada maraka iz kantonalnih budžeta za izdavačku djelatnost manjinskih udruženja Hrvata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!