Turska odlučnost protiv terorista

Odmah nakon donošenja odluke, šef generalštaba Hulusi Akar i šef Obavještajne službe Turske Hakan Fidan otputovali su u Bagdad kako bi koordinirali akciju s iračkim vlastima. Mevlüt Çavuşoğlu, ministar vanjskih poslova Turske, u vezi s operacijom rekao je da će biti uspostavljena kooperacija između Turske, SAD, Bagdada i Erbila. No, sasvim je sigurno da saradnja s Teheranom neće izostati

Antiteroristička operacija s ciljem eliminacije tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK) na sjeveru Iraka ozvaničena je. Najavljena prethodnih nedjelja medijskim nastupima turskog ministra unutrašnjih poslova Süleymana Soylua, kao i mnogim novinskim člancima, definitivno je obnarodovana u govoru predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana u ponedjeljak u gradu Niğde.

Naravno, ta činjenica bit će iskorištena od strane opozicije da se akcija proglasi “predizbornim” trikom, što će zapadni analitičari objeručke prihvatiti, kako sam pisao u prošlom broju Stava. Fakat da je odluka o operaciji protiv PKK kampova na planini Kandil, glavnog štaba tog kriminalno-terorističkog kulta, prema pisanju dobro obaviještenog kolumniste Hürriyeta Abdülkadira Selvija, donesena na sjednici Savjeta za nacionalnu sigurnost (MGK) davnog (u političkom smislu) 27. novembra prošle godine, neće razuvjeriti lumene. Činjenice redovno gube od percepcija zasnovanih na prethodno ustanovljenim konceptima i predrasudama.

Prema pisanju Abdülkadira Selvija, odmah nakon donošenja odluke, šef generalštaba Hulusi Akar i šef Obavještajne službe Turske Hakan Fidan otputovali su u Bagdad kako bi koordinirali akciju s iračkim vlastima. Mevlüt Çavuşoğlu, ministar vanjskih poslova Turske, u vezi s operacijom rekao je da će biti uspostavljena četverostruka kooperacija između Turske, SAD, Bagdada i Erbila. No, sasvim je sigurno da saradnja s Teheranom neće izostati.

SPREČAVANJE KRIJUMČARENJA TERORISTA U TURSKU

Ustvari je riječ o dvjema simultanim akcijama. Jedna s ciljem da se eliminira glavni štab PKK-a smješten na planini Kandil na sjeveroistoku Iraka i druga protiv “rezervnog položaja” tog istog štaba u planinama Sincara na iračko-sirijskoj granici, odnosno sjeverozapadu Iraka. Akcija koja ima za cilj ne samo čišćenje Kandila od PKK terorista nego i njegovo zauzimanje i održavanje permanentnog prisustva kako se ne bi vratili zapravo je počela tiho 10. marta ove godine. Datum je bitan zato što tradicionalno PKK otpočinje svoje terorističke ofanzive za Nevruz, odnosno 21. marta. Kandil, osim što je sjedište glavnog štaba, jeste i mjesto na kojem PKK teroristi provode zimu.

Tokom ta tri protekla mjeseca prvo su osigurani koridori koje PKK koristi da prokrijumčari teroriste u Tursku, a zatim je uspostavljeno 11 regionalnih baza na strateškim lokacijama. Vijest od prošle nedjelje da su jedinice turske armije 30 kilometara duboko u teritoriji sjevernog Iraka označila je da je operacija za zauzimanje Kandila počela.

Kandil je dio planinskog vijenca Zagros, koji se proteže na tromeđi Turske, Iraka i Irana. To je izuzetno težak teren sa strmim usponima, dubokim klisurama i vrhovima od više od 3.000 metara. Od devedesetih godina prošlog stoljeća to je utočište i glavni štab PKK-a. Na zapadnom dijelu planine nalazi se sedam PKK kampova, od kojih je jedan boravište Cemîla Bayika, jednog od osnivača PKK-a. Na istočnom se nalazi 6 kampova. Iako je u posljednjih 30 godina bilo prekograničnih akcija turske vojske, a bombardiranja turske avijacije bila redovna (i uglavnom beskorisna), PKK se na Kandilu osjećao sigurno. Toliko negirane veze čitave serije (tzv. “kurdskih”) političkih partija koje su ulazile u Parlament Turske, a čija je posljednja emanacija Demokratska partija naroda (HDP), s PKK-om najbolje se vide na fotografijama parlamentaraca i partijskih zvaničnika na kojima su ovjekovječeni njihovi izleti na Kandil i susreti sa zvaničnicima terorističke organizacije s kojima “nisu” povezani, što je samo ilustracija toga koliko se komotno PKK osjećao u svom utočištu.

Ako prethodne operacije (i/ili bombardiranja) nisu uspjele da trajno iskorijene ili izmjeste PKK s Kandila, logično je pitanje koje su se okolnosti promijenile, šta je izvor samopouzdanja kako civilnog, tako vojnog vrha Turske da će ovog puta operacija biti uspješna?

Odgovor na to pitanje višeslojan je, ali neki uopćeni mogao bi glasiti da su sigurnosne institucije, prije svega armija i Obavještajna služba, očišćene od elemenata kojima suverenitet zemlje nije prioritet. PKK je decenijama bio poluga kojom se Turska mogla destabilizirati spolja, ali i iznutra. Određena simbioza spomenutih institucija i PKK-a bila je očigledna svakom ko je htio da je vidi. Turska vojska, koja do prije samo malo više od decenije nije bila ni pod formalnom kontrolom civila, pravdala je svoj (civilima nepoznat) budžet borbom protiv PKK-a. Avni Özgürel, turski novinar, tu je simbiozu opisao u intervjuu koji je dao oktobra 2003. dnevniku Radikal riječima: “Ako vam konflikt s PKK-om garantira neograničeni pristup sigurnim fondovima države (…) i ako je jugoistok postao raj za prihode od trgovine narkoticima, to znači da će mnogo balansiranja biti podržano tim prljavim novcem.”

To objašnjava mnogo, prije svega činjenicu da druga po snazi vojska NATO-a nije uspjela da se izbori s terorističkom gerilom koja NE uživa podršku stanovništva ili “NE pliva poput ribe u vodi u njoj”, a i ta besmislena trošenja bombi na bombardiranje planina.

VOJSKA I OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA VIŠE NE SLUŽE STRANIM SILAMA

U međuvremenu je turska vojska stavljena pod civilnu kontrolu, a poslije 15. jula 2016. radikalno je očišćenja od FETÖ elemenata, koje možemo slobodno posmatrati kao alat stranih sila.

Isto se može reći za tursku Obavještajnu službu (MIT). Dolaskom Hakana Fidana na čelo MIT-a i reorganizacijom službe, ona se oslobodila iz kandži američke i izraelske službe. Kao digresija i ilustracija kako je bilo, može poslužiti izjava Fuata Doğua, koji je u dva navrata tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća bio na čelu MIT-a, data osamdesetih godina tada mladom novinaru Selçuku Özdağu: “Ja nisam bio šef MIT-a, ja sam bio šef filijale CIA.”

Indikativno je da je sukob države Turske s FETÖ počeo da tinja februara 2012. godine pokušajem privođenja / hapšenja Hakana Fidana od strane FETÖ operativaca u pravosuđu i policiji, zbog pregovora s PKK-om za koje je bio ovlašten, što nas dovodi do još jednog elementa odgovora na pitanje šta je sad drugačije. Iskrena namjera države da se sukob s PKK-om okonča bila je iznevjerena. Umjesto da se razoruža i uđe u legalne političke tokove, PKK je cijeli period od 2009. do 2015. godine iskoristio za naoružavanje, mobilizaciju i pripremu infrastrukture za gradski gerilski rat. “PKK neće nikad ostaviti oružje”, izjava Durana Kalkana, također jednog od osnivača PKK-a, govori sve o tome.

Napuštanje decenijske (kemalističke) politike nasilne asimilacije i ulaganja u decenijama zapušteni jugoistok, povezujući ga infrastrukturno s ostatkom zemlje, Vlada Partije pravde i razvoja (AKP) pokazala je i dokazala Kurdima da sukob s PKK-om nije etničke prirode, te da ta kriminalno-teroristička organizacija zloupotrebljava njihov etnički identitet kao paravan za održavanje svog terorističko-kriminalnog biznisa od koga upravo Kurdi imaju najviše štete.

Najzad, egzistencijalna prijetnja koju bi stvaranje PKKistana duž južne granice predstavljalo doprinijelo je odlučnosti koja je prije ove operacije pokazana operacijama “Eufratski štit” i “Maslinova grana”. “Odlučnost” (Kararlılık) je uostalom naziv ove antiterorističke operacije.

To su sve elementi odgovora na gore postavljeno pitanje, a na pitanje “zašto sada”, po mom mišljenju, najbolji odgovor dao je novinar Metin Yarar kontrapitanjem: “A kada biste vi željeli da je mi počnemo?”

PROČITAJTE I...

15. juli 2016. godine živ je i svakodnevno prisutan u turskoj javnosti. Bilo bi nenormalno da je drugačije. Svaki (vojni) puč ostavio je dubokog traga u svijesti turskog naroda. Međutim, ovaj pokušaj bio je različit od svega što je taj narod preturio preko glave. Prije svega, to nije bio vojni puč nego pokušaj preuzimanja države od strane jednog kulta čiji se članovi grabe za prljave gaće njihovog lidera. Bio je to pokušaj preuzimanja države po cijenu, ako ne i priželjkivanje građanskog rata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!