Turska najvelikodušnija država na svijetu

Još 2016. godine Turska je postigla cilj koji su Ujedinjeni narodi postavili davne 1970. godine – da zemlje počnu izdvajati 0,7% bruto nacionalnog dohotka u humanitarne svrhe, počevši od 2013. godine. Međutim, primjenjivo za sve UN (milenijske) ciljeve, na prste jedne ruke mogu se prebrojati zemlje koje su to ispunile

Unatoč tome što postoji od kada postoji i diplomatija, koncept “meke moći” (soft power) relativno nedavno imenovan je i definisan. Termin je skovao profesor s Harvarda Joseph Nye krajem osamdesetih godina prošlog vijeka da označi sposobnost uticaja na ponašanje drugih putem kulturnih, ekonomskih, diplomatskih i političkih vrijednosti kako bi se dobili željeni rezultati te suprotstavljajući ga konceptu “tvrde moći” (hard power), odnosno prisile putem prijetnji ili ekonomskog podmićivanja. Prema Nyeu, meka moć zemlje počiva na tri resursa: “njenoj kulturi (na mjestima gdje je ona privlačna drugima), njenim političkim vrijednostima (kada ih primjenjuje kako u svojoj zemlji tako u inostranstvu) i njenoj spoljnoj politici (kada je drugi vide kao legitimnu i kao izraz moralnog autoriteta)”.

Kad propaganda ustukne

Ne postoji konsenzus među teoretičarima politike o efikasnosti meke moći u međunarodnim odnosima i mnogi realisti ostaju uvjereni da postoje samo dvije vrste podsticaja koji funkcionišu – ekonomski i sila. Sam Nye pisao je da je meka moć deskriptivni a ne normativni koncept, odnosno da ona može biti korištena za zlonamjerne svrhe (ovdje FETÖ i šarlatan iz Pennsylvanie padaju na pamet, jer decenijama se percipiralo da operišu kroz meku moć). Osim toga, u Nyevom citatu iz prethodnog pasusa najbitniji dijelovi su u zagradama. Profesor Nye bio je uvjeren da s mekom moći “najbolja propaganda nije propaganda”. Dosta problematično vjerovanje za jednog američkog profesora, s obzirom na zjapeći jaz između proklamovanih vrijednosti i prakse američke spoljne politike.

Nije čudno da je koncept meke moći razrađen kasnih osamdesetih godina prošlog vijeka u Americi. To je bilo doba kada su SAD (tokom Reaganove administracije) osnovale čitav lavirint tzv. nevladinih organizacija s ciljem “promocije demokratije”, poput National Endowment for Democracy (NED) i/ili International Republican Institute (IRI), koje su sve zapravo na državnim jaslama, s idejom da “javno obavljaju poslove koje je CIA radila tajno” (William Blum).

Kako bilo, koncept meke moći prihvaćen je od strane svih ozbiljnih igrača na svjetskoj sceni. Počela je neka vrsta “takmičenja” u primjeni meke moći. Da bi “takmičenje” imalo smisla, trebalo je izmisliti način da se meka moć izmjeri. Od 2010. godine neki politički magazini i medijske kompanije “indeksiraju” meku moć i prave top liste. U međuvremenu koncept je odmakao od početne definicije, pa je, osim pop-kulture i masovnih medija, čak i lobiranje priznato kao izvor meke moći.

Kao i svaki koncept smišljen na Zapadu, indeksiranje i uopšte pristup jesu takvi da odgovaraju zapadnim silama. Stoga je i to indeksiranje više vježba iz PR, čitaj propagande, nego pokazatelj stvarnog uticaja (doduše, to recimo časopis Monocle, koji je prvi počeo indeksiranje, priznaje), a da ne govorimo da nema veze s mjerenjem bilo kakve vrijednosti.

Sve prethodno uvod je u priču o turskoj mekoj moći, možda više u priču o razumijevanju meke moći, koje je bliže konceptu liderstva primjerom nego bilo čemu drugom.

Ako izuzmemo turske sapunske opere kao stanoviti oblik utjecaja – oko 150 turskih TV-serija prodato je u više od sto zemalja svijeta (neke, poput Saudijske Arabije ih zabranjuju, a religiozni lideri izdaju fetve o njihovoj “dekadenciji”) – najveći izvor turske meke moći je pružanje humanitarne pomoći i podrške.

Još prošle godine Development Initiative, nezavisna britanska organizacija za razvoj, proglasila je Tursku najvelikodušnijom zemljom u smislu vrijednosti pružene humanitarne pomoći. To je bilo na osnovu podataka za 2016. godinu kada je Turska u humanitarne svrhe potrošila 6 milijardi dolara i u apsolutnoj vrijednosti pomoći (izraženoj u novcu) bila na drugom mjestu iza SAD-a, koje su potrošile 6,3 milijarde. Titula najvelikodušnije zemlje zaslužena je činjenicom da je tih 6 milijardi dolara 0,75% bruto nacionalnog dohotka, dok je za 300 miliona dolara viša suma tek 0,03% američkog bruto nacionalnog dohotka. Dakle, još 2016. godine Turska je postigla cilj koji su Ujedinjeni narodi postavili davne 1970. godine – da zemlje počnu izdvajati 0,7% bruto nacionalnog dohotka u humanitarne svrhe, počevši od 2013. godine. Međutim, primjenjivo za sve UN (milenijske) ciljeve, na prste jedne ruke mogu se prebrojati zemlje koje su to ispunile, što se jasno vidi iz infografike na stranici 45 Global Humanitarian Assistance Report 2017 spomenute organizacije. Poslije Turske u tom pogledu 2016. godine najjači su bili Ujedinjeni Arapski Emirati s 0,18%. Osim Luksemburga, Švedske, Danske i Norveške, taj broj svih ostalih evropskih zemalja počinje sa 0,0 pa nešto.

Da im činjenice ne upropaste tekst

Interesantno ali istinito, Turska je po procentu bruto nacionalnog dohotka datog u humanitarne svrhe bila na prvom mjestu i prethodne 2015. godine sa (svega) 0,37% i druga (opet iza SAD-a) po količini novca 3,175 milijardi dolara, što je te godine bilo upola manje njego američki doprinos.

O velikodušnosti Turske nije se naširoko izvještavalo na Zapadu. No, o vlastitoj pomoći se i te kako izvještavalo. Britanski Guardian falsifikuje realnost o britanskoj darežljivosti naslovom “Velika Britanija među šest zemalja koje su postigle 0,7% UN cilja” iz januara prošle godine, pišući o 2015. godini kada nijedna od navedenih zemalja (sve su EUropske) nije bila ni blizu tog cilja, a UK je donirala u humanitarne svrhe čitavih 0,1% bruto nacionalnog dohotka. Zanimljivo je da se članak poziva na podatke Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), koja je već u doba objavljivanja te čorbe imala na sajtu preliminarne rezultate za turskih 0,75% za 2016. godinu.

Nedavno je Development Initiative objavio Global Humanitarian Assistance Report 2018 s podacima (logično) za prošlu godinu. Turska je uvjerljivo najvelikodušnija zemlja u svijetu. Ovoga puta i u apsolutnom iznosu 8,07 milijardi dolara i po procentu izdvajanja od bruto nacionalnog dohotka – 0,85%. Sjedinjene Američke Države su po prvom parametru (novcu) na drugom mjestu sa 6,68 milijardi dolara (uz sve priče o rezanju pomoći, Trump ih nije ostvario). Na trećem mjestu je Njemačka s 2,99 milijardi dolara. Čudno, infografika koja pokazuje procente izdvajanja iz bruto nacionalnog dohotka, koja je bila sastavni dio svakog izvještaja do sada, ovog je puta izostala. Podaci o tome su “zakopani” u tekst. Da li to možda ukazuje na određeni stid? Koliko god da je nezavisna organizacija, Development Initiative je ipak britanska (i evropska). Podaci su podaci i kao takvi neizbježni su u toj vrsti izvještaja, međutim organizacija nimalo nije naklonjena Turskoj. Naprotiv, nailazio sam na tekstove zvaničnika te organizacije o spomenutim izvještajima u kojima ni riječju ne spominju Tursku.

Koliko će se u zapadnoj štampi izvještavati o ovom izvještaju? Na osnovu prethodnog iskustva, skoro pa nimalo. Iako se masovni mediji (a naročito informativni) smatraju izvorom meke moći, rekao bih da su oni vrlo tvrda opipljiva moć u stvaranju iskrivljene percepcije.

Na kraju, tekst o turskim humanitarnim aktivnostima ne može da se piše bez spominjanja agencije kroz koju je najviše toga kanalisano – Türk İşbirliği ve Koordinasyon Ajansı (TIKA), Turska agencija za saradnju i koordinaciju. S više od pedeset predstavništava u svim krajevima svijeta ona je donosilac pomoći i razvoja na svim meridijanima. Možda ništa bolje ne ilustruje napredak Turske nego poređenje aktivnosti agencije u deceniji prije 2002. i periodu od 2003. godine do danas. Naime, od 1992. do 2002. godine TIKA je bila nosilac 2.200 projekata pomoći i razvoja. Od 2003. godine do danas taj broj je premašio 20 hiljada. Nije sve (samo) u brojevima, TIKA je prisutna u udaljenim krajevima Afrike, među domorocima Latinske Amerike, u Palestini (Gazi), među Rohinjama i svima kojima je pomoć potrebna.

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!