Trump iz turske perspektive

S obzirom na to da je kandidatkinja Demokrata Hillary Clinton predstavljala kontinuitet politike predsjednika Baracka Obame, s možda tvrđim stavovima i mogućim akcijama u vezi s temama koja su u Turskoj presudna pitanja nacionalne sigurnosti, ona nije uživala podršku većine turskog stanovništva

Zašto je pobjednik američkih predsjedničkih izbora Donald J. Trump polarizirajuća figura, ne treba mnogo objašnjavati. Malo je onih koji su toliko izolirani od medijske buke da nisu čuli njegove najkontroverznije izjave tokom izborne kampanje, poput one o zabrani ulaska muslimanima u SAD i sličnih detonacija, koje su doprinijele da Trump bude predstavljen u mainstream medijima kao islamofob, rasista, mizogin, ksenofobični putinofil. Koliko je sam davao povoda za demonizaciju, toliko su mediji, pogotovo oni koji (ničim zasluženo) važe za liberalno-progresivne, dodavali, prosto se utrkujući koji će ga više učiniti nemogućim izborom. Kao iskusna estradna ličnost, Trump je znao da je i negativni publicitet (besplatna) reklama, pa se to spiralo s njega kao s teflona.

Zbog čega se “New York Times” izvinjava

Nus‑efekt tok medijskog stampeda jeste to da je mirna primopredaja vlasti, stvar od sakralnog značaja za američku demokratiju, gotovo dovedena u pitanje, jer, eno, dok ja ovo pišem (nedjelja 13. novembar), anti-Trump demonstracije dobijaju zamah u nekim gradovima SAD-a, a negdje poprimaju i nasilni karakter. Ironija je da se od Trumpovog nedorečenog odgovora u trećoj debati na pitanje o priznavanju poraza digla nevjerovatna galama, kao da je, rekavši: “Neka to ostane nepoznanica”, podrio temelje ustavnog poretka, dok sada upravo ti koji su se zgražavali nad tim odgovorom protestiraju na ulicama, umjesto da prihvate rezultate izbora i “daju šansu da vodi”, na šta je gubitnica izbora Hillary Clinton u svom “malo odloženom” gubitničkom govoru pozvala one koji su je podržavali.

Tone papira i sati programa već se troše na analize kako je i zašto Hillary Clinton, iskusna političarka, izgubila od kandidata koji je ušao u politiku “prekjučer” i “iz hobija.” No, na neki način najuopćeniji odgovor već je sadržan u prethodnoj rečenici. Trump je uspio izgraditi imidž antiestablišment autsajdera koji će razjuriti washingtonsku “korumpiranu bandu” kojoj nije stalo ni do niže srednje klase, a kamoli do američkog radnika. Međutim, teško je očekivati da će mainstream mediji pošteno preispitati svoju ulogu u ovim izborima, kao što to nisu učinili ni poslije medijske pripreme (čitaj: neopjevanog laganja) za agresiju protiv Iraka. New York Times već šalje pisma pretplatnicima (koje navodno ubrzano gubi) izvinjavajući im se zbog izuzetno jednostranog i iskrivljenog izvještavanja. Pitanje koje u Turskoj ne promiče, s obzirom na upravo antitursku poziciju New York Timesa, jeste: “Ako te novine toliko malo znaju o vlastitoj zemlji, koliko je tek onda neznanje o drugima?”

Naravno, i u Turskoj, kao uostalom i u cijelom našem “globotomiranom” svijetu, američki su izbori praćeni s velikim interesiranjem. Vjerovatno čak većim od prosjeka “ostatka sveta”, opravdano jer su odnosi SAD-a i Turske u dubokoj krizi, uporedivoj samo s odnosima tokom kiparske krize šezdesetih godina prošlog vijeka s kulminacijom u vidu pisma Lindona Johnsona tadašnjem turskom premijeru İsmetu İnönüu iz jula 1964. godine. Ovdašnjim posmatračima nije promaklo da su se obje krize u odnosima između dviju zemalja desile za vakta američkih demokratskih administracija.

S obzirom na to da je kandidatkinja Demokrata Hillary Clinton u principu predstavljala kontinuitet politike predsjednika Baracka Obame, s možda tvrđim stavovima i mogućim akcijama u vezi s temama koja su u Turskoj presudna pitanja nacionalne sigurnosti, ona nije uživala podršku većine turskog stanovništva. Prema anketi agencije za ispitivanje javnog mnijenja “Objective Research Center”, koja je provedena neposredno pred američke izbore 6. i 7. novembra, čak 65% turske populacije bilo je za Donalda Trumpa, a ostatak od 35% za Hillary Clinton. Nažalost, to nije bilo dubinsko ispitivanje jer bi bilo interesantno znati više o anketiranima.

Taj rezultat ne znači da turska javnost nije bila obaviještena o “trumpizmima”, odnosno o spomenutim Trumpovim islamofobičnim i ostalim “detonacijama” ili da na njih gleda blagonaklono, nego samo da je postavila prioritete u skladu s državnim interesima. Jer, kada Hillary Clinton ponavlja da će “naoružati Kurde i pružiti im svu moguću podršku za borbu protiv tzv. Islamske države (ISIL)”, misleći pri tome na sirijski ogranak terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK), odnosno njihove oružane jedinice (YPG), to sigurno ne nailazi na simpatije Turaka. Uzgred, dok ovo pišem, YPG veselo sarađuje s ISIL-om, koji im prepušta sela na zapadnom dijelu fronta operacije “Eufratski štit” kako bi oni (YPG) usporili jedinice Slobodne sirijske armije (FSA) pod vodstvom turskih oružanih snaga na putu za strateški važan grad Al‑Bab.

Očekuju zaokret u vanjskoj politici Washingtona

Drugi, možda i važniji faktor takvog opredjeljenja jesu izvještaji da je teroristička organizacija Fethullaha Gülena (FETÖ) donirala ili bolje investirala mnogo novca u kampanju i fondaciju Clintonovih. Spominju se milionske sume u dolarima, ali nije riječ samo o novcu. Pozatvarani pod sumnjom da pripadaju FETÖ, polagali su mnogo nade u izbor Hillary Clinton. Dnevnik Hurriyet 24. oktobra imao je tekst o snu koji je (u pisanoj formi) uspalio maštu pritvorenih. Ukratko, supruga jednog od osumnjičenih sanjala je susret sa ženom koja joj je rekla da ne brine, da prati izbliza situaciju, da će sve biti u redu i dala joj je broj telefona. Na pitanje “ko ste vi” odgovorila je: “Predsjednica SAD‑a.” Sam je Gülen u svom obraćanju aludirao na ženu “koja će nas spasiti”.

S druge strane, Donald Trump očigledno ne zna dovoljno o Siriji da bi uopće mogao dati izjavu koja bi naljutila tursku javnost. Neodređene izjave tipa da će “zgaziti ISIS” svima su, unatoč nedostatku detalja, prihvatljive. Njegov generalno manje intervencionistički ili manje ratoborni stav ne mora nužno biti loš za Bliski istok, a signali iz njegovog predizbornog štaba svakako jesu doprinijeli da bude draži izbor Turcima. Jedan od tih signala otjelotvoren je u Trumpovom predizbornom savjetniku za vanjske poslove Walidu Pharesu, koji je dobar poznavalac turskih prilika i djelovanja Fethullaha Gülena. Njegova predizborna izjava da će Trump blisko surađivati s Turskom o pitanju proglašavanja zone neletenja i sigurnosne zone na sjeveru Sirije zvuči ohrabrujuće.

Na sam dan izbora najjači signal ohrabrenja došao je iz pera general‑pukovnika Michaela Flynna, bivšeg šefa Američke vojne obavještajne agencije (DIA), koji je u predizbornoj kampanji bio savjetnik Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost. Pišući na portalu The Hill, Flynn već naslovom ukazuje na moguću promjenu kursa američke politike prema Turskoj. Naslov je teksta Naš je saveznik Turska u krizi i treba joj naša podrška. Tekst stavlja Gülena u centar zategnutosti američko-turskih odnosa. “Mi moramo prilagoditi vanjsku politiku tako da prihvatimo Tursku kao prioritet. Trebamo pogledati svijet iz turske perspektive. Šta bismo mi uradili ako bismo odmah poslije 11. septembra čuli vijest da Osama bin Laden živi u lijepoj vili u turskom odmaralištu i istovremeno rukovodi sa 160 škola koje finansiraju turski poreski obveznici?”, pita se Flynn, dodavši: “Mi ne treba da mu pružamo utočište, imperativ je da se sjetimo ko su nam pravi prijatelji.”

Bez sumnje, sada onih 65% izgleda čak i malo, a svakako objašnjava ovdašnju nadu da će se u Washingtonu desiti zaokret.

PROČITAJTE I...

Knjiga Unutar Bratstva Hazema Kandila govori o velikom društvenom i političkom pokretu Muslimanska braća, kojeg je osnovao Hasan el-Benna u Egiptu 1928. godine. Članovi ovog pokreta decenijama su hapšeni, šikanirani, zatvarani i ubijani, a u očima muslimana širom svijeta uživali su status revnosnih vjernika. Autor ove knjige dobio je priliku da pripadnike pokreta promatra u njihovom prirodnom okruženju punih pet godina, a onda je 2013. godine obavio intervjue s nekim od njih. Tada mu je omogućen pristup dokumentima pokreta iz njihovog ličnog arhiva, a svoja zapažanja u iskustvima s pripadnicima ovog pokreta zabilježio je upravo u knjizi Unutar Bratstva. Ona nam može pomoći da razumijemo zbog čega se reputacija Bratstva, uspostavljana tokom osam decenija, srušila za kraće od osam mjeseci. Cilj ove kritičke knjige jeste dati odgovor na pitanje kako su ideje Bratstva osnažile i ograničile ovaj pokret u njegovoj borbi za političku moć Unutar Bratstva, Hazem Kandil; “Bookline”, Sarajevo, 2016. godine; s engleskog prevela: Nazifa Savčić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!