Tri razloga zašto treba čitati klasične islamske filozofe

Ponovno otkrivanje temeljnih ideja islamske filozofske tradicije može podariti mnoge blagoslove i dobrobiti našem zbunjenom svijetu

Zašto čitati filozofiju kada se ona doima prilično nevažnom izvan akademskog svijeta? Zašto se mučiti s čudnim, sada uglavnom nerazumljivim metafizičkim argumentima uobličenim u davna vremena? Uprkos svemu tome, ipak postoje valjani razlozi da se klasični muslimanski filozofi čitaju i danas. Antički Grci definirali su filozofiju kao “ljubav za mudrost” i zaista postoji poseban razlog za ovu neobičnu definiciju. Pošto samo “bogovi” mogu imati istinsku mudrost, čuvene su Pitagorine riječi: “Mi ljudi možemo je samo voljeti, ne i posjedovati.” Tvrditi da se “posjeduje” istinsko znanje smatrano je čistom ohološću. Čovjek može težiti dosezanju znanja o stvarima, ali to čini tek priznavanjem njihovih transcendentalnih korijena.

Muslimanski su filozofi ponudili precizniju definiciju filozofije i nazvali je vještinom “spoznaje prirode stvari u granicama ljudskih mogućnosti i djelovanja u skladu s tim”. Tako definirana filozofija baštini temeljne premise na kojima počiva svako mišljenje: postoji “stvarnost” izvan mog uma i ja je mogu spoznati uz odgovarajuća oruđa. Premda izviru iz različitih konceptualnih okvira i lingvističkih tradicija, i grčka i muslimanska poimanja filozofije kombiniraju racionalno i etičko. Ona nam nude ono što Aristotel naziva “mudrošću”, tj. davanje smisla svijetu putem razbora i vrline i djelovanja u skladu s njima.

Aristotelov “valjan život” također je zasnovan na toj premisi, po kojoj mi ljudi uvećavamo dar svojstven jedino nama: razbor, odnosno inteligenciju. Služiti se našim razborom, odnosno inteligencijom punim kapacitetom, jeste sine qua non življenja kao “razumna životinja”. No, to se može desiti samo onda kada naš razbor koristimo ispravno i valjano. Zbog toga su nam potrebne i logika i etika. Mi podučavamo naše umove da spoznaju razliku između istine i laži i između ispravnog i pogrešnog. Razum i vrlina isprepleteni u jedno daju nam mudrost i postavljaju temelj za naše sudjelovanje u svijetu koji nas okružuje.

Muslimanskim filozofima, koji su Aristotela čitali uglavnom Platonovim očima, već je bio blizak pojam “mudrosti” (hikme) iz Kur'ana i izreka Poslanika islama. U svojoj bogatoj etimologiji, hikma znači razbor, princip, stup, rasuđivanje, mišljenje, sposobnost razlikovanja dobra i zla i življenje valjanog života u skladu s razborom i vrlinama. Kur'an je veliča kao blagoslov; Poslanik Muhammed, a.s., o njoj govori kao o “izgubljenoj svojini muslimana” za kojom on ili ona trebaju tragati ma gdje da se nalazi.

Da bi dodatno označili filozofiju kao mudrost, muslimanski filozofi, u zavisnosti od svoje filozofske perspektive i ukusa, koriste upečatljive pridjeve. Tako imamo Ibn‑Sinaovu “istočnu, odnosno orijentalnu mudrost” (al-hikmat al-mashriqiyyah), Suhravardijevu “mudrost prosvjetljenja” (hikmat al-ishraq) i “transcendentalnu mudrost” (al-hikmat al-muta'aliyah) Mula Sadre. Također, imamo “filozofski život” Abu Bakra al-Razija, koji definira filozofiju kao način života. Time se naglašava sjedinjena priroda filozofije, nauke, etike, vrline i mudrosti. Oni sugeriraju da filozofija ne može biti tek mentalna vježba; ona ne može pretvoriti stvarnost u unutrašnji posjed mog uma. Ako je filozofija nešto više od pukog bivanja pametnim, ona bi trebalo da nas učini sposobnim za povezivanje s dubljim aspektima stvarnosti, koji su veći od mog mišljenja ili mog sopstva.

Ovo je, u osnovnim crtama, konceptualni okvir kroz kojeg klasični muslimanski filozofi pristupaju glavnim problemima filozofije. Al-Farabijev “grad vrlina” zasnovan je na političkoj filozofiji koja stvarnost, razum, etiku i ljudsko društvo promatra kao holističku strukturu. Ibn‑Sinaova ontologija, zasnovana na njegovoj čuvenoj razlici između “nužnih” i “slučajnih” bića, odgovor je na islamsko (abrahamsko) poimanje kreacije iz ničega i na poimanje date stvarnosti univerzuma. Ibn‑Rušdova sinteza razuma i objave zagovara različite načine spoznavanja filozofske i religijske istine. Suhravardijeva “filozofija prosvjetljenja” odnosi se na komplementarnu prirodu logičkog i mističkog načina spoznaje. “Transcendentalna mudrost” Mula Sadre učvršćuje sve u sveobuhvatnoj stvarnosti bivanja (wujud) i njegovih modaliteta. To što objedinjava različite filozofske perspektive jeste njihov integralni i holistički pristup stvarnosti i načinu na koji ju možemo pojmiti kroz filozofiju kao mudrost.

Ove ključne teze klasične islamske filozofije sačuvale su svoju važnosti, i to je glavni razlog zašto bismo ih trebali proučavati i danas. Od 18. stoljeća naovamo izgubili smo smisao za holizam. Naš je univerzum postao fragmentiran. Holističko shvatanje stvarnosti prihvatili su mnogi naučnici i filozofi modernog doba, ali s neznatnim uspjehom. Postoje mnogi uvidi i mudrosti koje valja prikupiti iz djela tradicionalnih muslimanskih filozofa da bi se razvio holistički pogled na univerzum. Istina, naučna kosmologija, s kojom su operirali klasični muslimanski filozofi, uglavnom je utemeljena na aristotelijansko-ptolomejskoj fizici i skoro je u potpunosti prevladana. Ali, to ništa ne oduzima filozofskim idejama njihovih djela. Jedan od zadataka savremene muslimanske filozofije jeste premošćivanje ovog procjepa i upućivanje svježeg pogleda na filozofijsku kosmologiju klasičnih filozofa.

Drugi je razlog da se vidi kako su klasični muslimanski filozofi izgradili filozofsku tradiciju spajanjem predislamskih škola mišljenja sa svojim islamskim vjerovanjima. Paradigmatski odmak od grčkog poimanja univerzuma, koji nema ni početka ni kraja, ka teističkom konceptu božanske kreacije bio je prekretnica u povijesti ljudskog mišljenja. Mnogo prije no što su srednjovjekovni kršćanski filozofi razvili vlastitu filozofsku teologiju u 12. i 13. stoljeću, muslimanski su se filozofi suprotstavili nauku paganskih Grka i proizveli novo filozofsko gledište. Predano izučavanje njegove povijesti može nam pomoći u nadilaženju evrocentričnog pogleda na povijest koji je obojio većinu onoga što znamo o intelektualnoj historiji.

Konačno, treći se razlog zašto danas trebamo čitati klasične muslimanske filozofe tiče onoga što su oni rekli o vječnim pitanjima filozofije. Priroda stvarnosti, funkcije i ograničenja ljudskog razuma, istina, sloboda, etika i kako u suštini trebamo živjeti temeljna su pitanja koja nikada nisu sišla s filozofske pozornice. Ona ostaju neizostavna i umjesna kao što su oduvijek bila. U doba u kojem je filozofija, s jedne strane, postala suzdržan akademski poduhvat, a s druge služavka prirodnih znanosti i komercijalne tehnologije, ponovno otkrivanje temeljnih ideja islamske filozofske tradicije može podariti mnoge blagoslove i dobrobiti našem zbunjenom svijetu.

PROČITAJTE I...

Ilahija od svog nastanka u 13. stoljeću do danas predstavlja najrasprostranjeniju orijentalno-islamsku formu iskazivanja ljubavi prema Bogu. Njenim začetnikom smatra se Ašik Junus, kojeg ujedno opisuju i kao najvećeg pisca ilahija. Postoji i mišljenje da su ilahije u nastanku s Ašikom Junusom bile na svom vrhuncu i da su nakon njegovog preseljenja u neprestanoj silaznoj putanji. Ako je ovo tačno, onda je vrijeme u kojem živimo najmanje pogodno za ilahije

Jedan od najznačajnijih savremenih španskih pisaca Juan Goytisolo (87) preminuo je 5. juna. Goytisolo, dobitnik nagrade “Cervantes” za životno djelo, bio je jedan od najvažnijih španskih pisaca 20. stoljeća. Objavio je više od 20 romana, bio žestoki protivnik Francove diktature, te je zbog toga dobar dio svog života proveo u dobrovoljnom egzilu. Goytisolo je 1993. godine bio dopisnik dnevnika El País iz opkoljenog Sarajeva, a svoja iskustva iz glavnog grada BiH pretočio je u knjigu Sarajevska bilježnica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!