Tresla se gora, bačeno stotinu raketa “Tomahawk”

Akcija, iz ruske perspektive, nije zavrijedila ni uključivanje protuzračnih sistema S 300 i S-400 pod ruskom kontrolom, što govori da su Rusi ranije primili poruku u manje ratobornom obliku od Trumpovih twittova, pa je, po svemu sudeći, prenijeli Asadu. Rezultat, 103 (ili 105) raketa “Tomahawk” udarilo je po evakuiranim zgradama. Rusi tvrde da je od toga 71 projektil oboren, a zapadni saveznici da su svi pogodili cilj – istinu nikad nećemo saznati

Uz svu priču o trećem svjetskom ratu koja se širila medijima i društvenim mrežama tokom nedjelju dana suspensa između upotrebe hemijskog oružja u Doumi 7. aprila i zračnog napada SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske u noći između 13. i 14. aprila, taj napad bio je antiklimaks. Naime, već 14. ujutro bilo je jasno da ova akcija neće biti okidač ničega do (ne)diplomatskih nadgornjavanja SAD-a i EU s Rusijom.

RAT TWITTOVIMA

“Hladi rat se vratio – s osvetom i s razlikom. Mehanizmi i zaštitne mjere za upravljanje rizicima eskalacije koji su postojali u prošlosti izgleda da više nisu prisutni”, stoji u twittu i rečenici iz napomena generalnog sekretara UN-a Antónija Guterresa Savjetu sigurnosti 13. aprila. Možda je UN impotentno tijelo upravo zbog tog kaskanja za realnošću. Prethodni generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon bio je dvije-tri godine u zakašnjenju da ustanovi kako se rat u Siriji pretvorio u posrednički (proxy) rat, a Guterres ima “eureka moment” o hladnom ratu 2.0 u trenutku kada postoji rizik da se on pretvori u vrući.

Nemogućnost da se ustanove za sve strane (naglasak na: za sve strane) kredibilni mehanizmi i tijela koji bi nezavisno, nepristrano, profesionalno i promptno istražili slučajeve upotrebe hemijskog oružja dovela je do trilateralne (kaznene) akcije, prije nego što je komisija Organizacije za zabranu hemijskog oružja (OPCW) mogla djelovati. Kako stvari stoje, samo Guterres nedvosmisleno podržava OPCW, koji je, s jedne (ruske) strane, optužen za pristranost, a s druge posmatran kao neefikasan zbog slabog mandata koji ne dopušta pripisivanje odgovornosti.

Dok bombardiranje ciljeva povezanih sa sposobnošću sirijskog režima da proizvodi, skladišti i upotrebljava hemijsko oružje može donijeti površnu satisfakciju, ona je, kako ocjenjuje Rami G. Khouri, profesor novinarstva na Američkom univerzitetu u Bejrutu, pala na testovima efikasnosti, legitimiteta i kredibilnosti. Koliko će efikasno biti odvraćanje od upotrebe hemijskog oružja, može ilustrirati prošlogodišnja slična Trumpova vježba uzaludnosti.

Legitimitet nedostaje iz jednostavnog razloga što OPCW nije mogao obaviti inspekciju, a dok ovo pišem (ponedjeljak, 16. april, uvečer) stižu vijesti o rusko-sirijskoj opstrukciji inspekcije, što je “Kvaka 22”. Kredibilnost… zar treba uopće pričati o kredibilnosti i “zabrinutosti” SAD-a i UK za sirijsku, odnosno za bilo čiju populaciju, dok te iste zemlje aktivno asistiraju Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima u satiranju stanovnika Jemena?

Sve navedeno problematični su aspekti intervencije kojima se svjetska štampa ovih dana bavi i bavit će se neko vrijeme, bez obzira na stav o intervenciji, koji je manje-više predvidiv prema geografskoj dužini ili ideološkoj opredijeljenosti. Međutim, najproblematičniji aspekt cijele stvari jeste činjenica da isključivo upotreba hemijskog oružja (navodna ili stvarna, nebitno) služi kao okidač nazovi intervencijama, koje ne mijenjaju apsolutno ništa na terenu.

Sedam godina Asad reducira broj stanovnika Sirije uglavnom konvencionalnim oružjem, a da se bruhahaha oko pokolja napravi isključivo ako i kada pređe “crvenu liniju” – upotrebu hemijskog oružja – koju je Barack Obama povukao bez volje da ostvari prijetnje izrečene prilikom njenog povlačenja.

“Zar je uvjet za intervenciju bilo korištenje hemijskog oružja, pa je li to znači da ćete po strani ostaviti zločine počinjene konvencionalnim oružjem”, pita se (jedino) predsjednik Erdoğan. “Dok sedam godina kod nas boravi tri i po miliona sirijskih izbjeglica, imperijalne sile bombardiraju samo pod isprikom hemijskog oružja. Ignoriranje žrtava konvencionalnog oružja, a računanje samo žrtava hemijskog naoružanja nije pravda”, rekao je predsjednik Turske otvarajući u ponedjeljak Kongres globalnog poduzetništva u Istanbulu.

Poruka Putinu, poruka Rusiji, preovladavajući je klišej brzopoteznih analiza (vrlo rijetko dobace do poruka Iranu). Međutim, akcija, iz ruske perspektive, nije zavrijedila ni uključivanje protuzračnih sistema S-300 i S-400 pod ruskom kontrolom, što govori da su Rusi ranije primili poruku u manje ratobornom obliku od Trumpovih twittova, pa je, po svemu sudeći, prenijeli Asadu.

Rezultat, 103 (ili 105) raketa “Tomahawk” (mada nisu sve bile “Tomahawk”) udarilo je po evakuiranim zgradama. Rusko ministarstvo odbrane tvrdi da je od toga 71 projektil oboren, dok zapadni saveznici tvrde da su svi pogodili cilj – istinu nikad nećemo saznati. “Mission acomplished”, twitta Trump, pokazujući senzibilnost cjepanice invocirajući uspomene na Busha 2 i njegovu preuranjenu samohvalisavost glede uništavanja Iraka.

NAPOLEONSKE AMBICIJE FRANCUSKOG PREDSJEDNIKA

Twittujući, predsjednik SAD-a samo desetak dana ranije najavio je povlačenje američkih snaga iz Sirije, inicirajući paniku među izraelskim zvaničnicima. Evet Lvovich, pardon, Avigdor Liberman, izraelski ministar odbrane, pušio se što Izrael nije konsultiran, a u telefonskom razgovoru između izraelskog premijera Netanyhua i Trumpa tim su povodom prštale varnice, kažu.

No, poslije Macronovog “mission acomplished” intervjua (nedjelja, 15. april) Izraelci mogu ostati spokojni, ako mu je vjerovati. “Mi smo ga uvjerili da je neophodno da ostanu u dužem periodu”, rekao je francuski predsjednik Macron, što je promptno izazvalo neku vrstu demantija iz Bijele kuće. Sekretarica za štampu Bijele kuće Sarah Sanders izjavila je da se misija SAD-a u Siriji nije promijenila i da predsjednik želi trupe kući što je prije moguće, a to znači poslije potpunog poraza ISIL-a i ostvarenja uvjeta da se on ne obnovi.

Spletkarenja predsjednika Francuske (s napoleonskim ambicijama) tu se ne završavaju. Dosta se toga o motivima trilateralne akcije u Siriji može saznati iz izjave tokom istog intervjua – “ovom akcijom smo uspjeli razdvojiti Tursku od Rusije”. Čini se da je “prečuo” (ili ignorirao) izjavu turskog ministra inostranih poslova Çavuşoğlua, dan poslije napada: “Mi ne pravimo izbor između Rusije i Amerike. Mi ne pravimo izbor ni između režima Bašara al-Asada i Amerike, Francuske i Britanije.” Evropljanima je zaista teško da shvate da Turska nije (više) klijent-država.

Međutim, najveći biser tog Macronovog intervjua bio je pokušaj da se gradi mirotvorcem spremnim da razgovara sa svakim. “Macron je kazao kako je prvobitno planirao putovati u Tursku da se sretne s čelnikom Kremlja Vladimirom Putinom, turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom i iranskim predsjednikom Hassanom Rouhanijem. Korištenje hemijskog oružja u Siriji i akcija na pobunjeničkom području istočne Ghoute u blizini Damaska omelo je ovaj plan”, piše Frankfurter Allgemaine Zeitung.

Hmmm, spomenuti sastanak u Ankari bio je 4. aprila, a incident u Doumi tri dana poslije. Na pres‑konferenciji generalnog sekretara NATO-a Stoltenberga i Çavuşoğlua u Ankari (ponedjeljak, 16. april) Çavuşoğlu je upitan o ovoj izjavu, pa je objasnio da je prvi dio Macronove izjave tačan, naime, da je želio, ali da nije došao zato što nije bio pozvan, a nikako zbog tenzija u vezi s Ghoutom. Skor je da su od tri Macronove izjave, koje su izazvale naslove po štampi, sve tri (blago rečeno) pusta želja, bez mnogo osnova u realnosti.

Govorimo li o porukama akcija Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, jedna je nedvosmislena – iako nemamo nikakvu strategiju za završetak rata u Siriji, nećemo dopustiti da budemo istisnuti iz procesa i nećemo dopustiti da “Astane” i/ili “Sočiji” (iz kojih smo se samoizolirali) dadnu bilo kakav opipljiv rezultat blagostanju Sirijaca.

PROČITAJTE I...

U ovom slučaju najveći je problem što je Federalna agencija za državnu službu, nakon što joj je poslan zahtjev iz kabineta premijera da raspiše dva konkursa, za ovo čekala petnaest dana. Tako da se ispostavilo da smo mi to uradili poslije zaključka Skupštine, što nije tačno. Tu onda počinju prozivanja i problemi”

Zgrada u svojoj ukupnosti, po brojevima i opisu (najveći terminal pod jednim krovom na svijetu), jeste velika, ogromna zapravo, međutim, to nije veličina koja plaši ili čini da se čovjek osjeća neprijatno ili izgubljeno u njoj. Naprotiv, čak i relativno prazna, ona je prijatno mjesto za boravak. Prirodno svjetlo možda je faktor koji tome najviše doprinosi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!