“Treba promijeniti datum koji se obilježava kao Dan grada Sarajeva”

Sarajevo jeste oslobođeno od fašističkog okupatora 6. aprila 1945. godine, ali je naš glavni grad mnogo stariji od tog datuma. Naravno, 6. april izuzetno je važan u našoj historiji te on treba biti ono što i jeste – Dan oslobođenja Sarajeva, ali Dan grada Sarajeva treba biti prilagođen vakufnami Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine

 

Osnivač Sarajeva i Novog Pazara Isa-beg Ishaković jedan je od najvećih vakifa u bosanskoj historiji. Veliki je broj objekata koje je ovaj uspješni vojskovođa poklonio gradu na Miljacki, a jedan je od najvažnijih Careva džamija, podignuta 1462. godine. Uspomenu na Isa-bega Ishakovića čuva Udruženje za zaštitu kulturne baštine “Isa-beg Ishaković”, čije je osnivanje pokrenuo upravo džemat Careve džamije. Glavni imam ove džamije hafiz Sadrudin Išerić jedan je od inicijatora velikog broja uspješnih akcija što ih ovaj džemat već godinama provodi u Bosni i Hercegovini. U intervjuu za Stav Išerić govori o značaju njegovanja kolektivnog pamćenja, o Isa-begu Ishakoviću, o Islamskoj zajednici te o drugim aktuelnim temama.

STAV: U martu se obilježava nekoliko veoma značajnih datuma za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu. Među njima su Dan nezavisnosti, manifestacija “Isa-beg Ishaković 2018.”, te dani reintegracije i oslobađanja sarajevskih općina. Koliko je bitno učiti mlađe naraštaje njegovanju kulture sjećanja?

IŠERIĆ: Kulturu sjećanja veoma je važno njegovati zbog svega onoga što je naš narod proživio. Ne mislim pritom samo na posljednji rat već na sve ono što je protiv Bošnjaka kontinuirano činjeno od odlaska Osmanlija. Bilo koja reforma u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Jugoslaviji negativno se odražavala na muslimansko stanovništvo. Veliki broj oduzete vakufske imovine učinio nas je u veoma kratkom periodu siromasima. Sve je to bilo razlog da se pokušaju pronaći moduli za naš opstanak.

Na tome je radila velika plejada naših intelektualaca, od reisa Džemaludina Čauševića, Mehmeda Handžića, Kasima Dobrače, Ahmeda Smailovića, Huseina Đoze… U tome se, uz dosta poteškoća, i uspjelo. Mi, koji smo malo stariji i koji se sjećamo “onog” vremena, znamo koliko je tada bilo teško. Veoma je bilo rijetko vidjeti u to vrijeme nekog mladog insana u džamiji; Gazi Husrev-begova medresa nije bila priznata kao škola, pa su njezini svršenici morali ići vani da se školuju kako bi se usavršavali i doškolovavali; mnogima je bilo zabranjeno da se vrate u svoju zemlju – sve je to utjecalo na nas. Nakon toga, došli su agresija i genocid.

Mi živimo u takvom vremenu da se i presuda za genocid doživljava kao uspjeh. A genocid se nije desio samo u Srebrenici već i u gradovima istočne Bosne i Krajine, o čemu treba stalno pričati. Sve je ondje isto rađeno kao i u Srebrenici, iako to neki ne žele priznati. Prije nekoliko dana slušao sam jednog oficira iz Francuske koji je bio na aerodromu u Sarajevu tokom žestokih napada na našu domovinu. Iz njegovih se priča vidi da je svijet znao šta se dešavalo. Samo zahvaljujući Allahu smo opstali, to trebamo znati. U tom vremenu imali smo našu Armiju Republike Bosne i Hercegovine, koja nas je branila. Bila je predvođena našim rahmetli predsjednikom Alijom Izetbegovićem, koji je bio jedan vid Allahove milosti prema nama.

Nema bezgrešnih ljudi, ali u tom vremenu takve odluke donositi bilo je veliko umijeće. U tom smo periodu stasali i ojačali kao nacija, što je također veliki uspjeh. O svemu tome moramo pričati, a posebno treba podsjećati na ove dane koji su pred nama. Nametnuto nam je da se u školama ne govori o datumima bitnim za naš opstanak, ali i općenito o tome šta znači imati državu. Kada nemaš svoju državu, onda je veoma teško, to je vrijednost koje nismo svjesni, a primjer Palestine nam, nažalost, govori o tome kako je biti bez države. Ima nekih najava da bi se o datumima bitnim za naš opstanak trebalo više govoriti u udžbenicima, ali svakako se tome mora posvetiti više pažnje. Generacije koje dolaze zaslužuju znati šta se događalo tokom agresije na našu domovinu.

STAV: Manifestacija “Isa-beg Ishaković” tradicionalno se obilježava u znak sjećanja na osnivača glavnog grada Bosne i Hercegovine. Trebamo li više isticati ovu historijsku činjenicu o kojoj se ranije veoma malo govorilo?

IŠERIĆ: Istina je nešto od čega se ne može pobjeći. Sarajevo jeste oslobođeno od fašističkog okupatora 6. aprila 1945. godine, ali je naš glavni grad mnogo stariji od tog datuma, koji je označen kao Dan grada Sarajeva. Činjenice ukazuju na to da je Sarajevo osnovao veliki vojskovođa i vakif Isa-beg Ishaković, koji je, između ostalog, izgradio i Carevu džamiju, tekiju na Bentbaši, mnoge dućane, trg, Kolobaru han i različite druge objekte koji su dokaz da je na ovom području tada podignut grad. Treba biti iskren i priznati da mi kolektivno činimo veliku nepravdu prema Isa-begu Ishakoviću, čovjeku koji je za ovaj grad uradio velike stvari. Treba vratiti Isa-bega Ishakovića na mjesto koje mu pripada, jer se samo tako možemo odužiti utemeljitelju Sarajeva. Ovakve manifestacije potrebne su kako bismo širu javnost podsjećali na historijske činjenice.

STAV: Džemat Careve džamije osnovao je prije nekoliko godina Udruženje za zaštitu kulturne baštine “Isa-beg Ishaković”, koje se trudi očuvati sjećanje na ovu značajnu historijsku ličnost. Koji su glavni ciljevi Udruženja?

IŠERIĆ: Putem Udruženja, kroz emanet koji nam je povjeren samim tim što smo dio džemata Careve džamije, nastojimo čuvati uspomenu na Isa-bega Ishakovića. Upravo zato što su lik i djelo Isa-bega Ishakovića zapostavljeni, Udruženje je postavilo cilj revitaliziranja ove veoma značajne ličnosti. Naša je ideja da se započne priča o promjeni datuma koji se obilježava kao Dan grada Sarajeva. Naravno, 6. april izuzetno je važan u našoj historiji te on treba biti ono što i jeste, Dan oslobođenja Sarajeva, ali Dan grada Sarajeva treba biti prilagođen vakufnami Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine.

Planiramo sljedeće godine organizirati međunarodni skup koji bi dao sve relevantne historijske odgovore u vezi s ovim pitanjem. Mišljenje struke treba biti presudno pri donošenju odluke o tome koji dan treba označiti kao Dan grada Sarajeva. Na skupu će učestvovati istaknuti istraživači iz naše zemlje, ali i regije, koji bi trebali zajedničkim snagama pronaći saglasnost povodom ovog pitanja. Bitno je da ovu priču proširimo te da o Isa-begu Ishakoviću što češće javno govorimo. Veoma malo ljudi zna čak i toliko da je njegov mezar ovdje, ispred mihraba Careve džamije, tako da je o ostalim stvarima suvišno govoriti.

STAV: Kada govorimo o džematu Careve džamije, koji se može pohvaliti velikim brojem aktivnosti na različitim poljima, možemo li konstatirati da je ovo jedan od primjera kako bi džemati trebali funkcionirati?

IŠERIĆ: Svaki džemat ima svoje specifičnosti, pa tako i džemat Careve džamije, koja je oduvijek bila mjesto okupljanja naše muslimanske omladine. U vremenu našeg rahmetli hafiza Hamida Hadžimulića mladi svijet ovdje je dolazio i tražio svoju inspiraciju. Moj cilj bio je da džamiju otvorimo za sve mlade, kako bi se oni mogli međusobno povezivati i razmjenjivati mišljenja s ciljem činjenja hairli dijela. Upravo iz tog razloga, u džematu Careve džamije već dugo imamo druženja subotom, nakon sabah-namaza, na koja su svi dobrodošli.

Nakon tefsira, koji je početak našeg druženja, nastavljamo s razgovorima, pa znamo ostati i po nekoliko sati razmjenjujući mišljenja o raznim stvarima. Ako razgovaramo, tada možemo zaključiti šta nekom pojedincu fali, pa onda jedni drugima nastojimo otkloniti poteškoće. Uvijek ističem da velike nade polažem u našu omladinu koja voli svoju vjeru i državu. Današnja omladina nema komplekse koje smo mi imali u “onom vaktu”. Često se mi stariji postidimo koliko mladi iskazuju ljubavi prema vjeri i svojoj domovini, a to je dokaz da u našem društvu ima napretka.

STAV: Često se u Vašim hutbama mogu pronaći osvrti na aktuelna politička i društvena dešavanja u našoj zemlji koja se na različite načine tumače u bosanskohercegovačkoj javnosti. Jesu li takvi osvrti ono o čemu vjerski autoriteti trebaju govoriti na hutbama?

IŠERIĆ: Mi u našoj domovini imamo veoma lijepu slobodu da imami na hutbama mogu govoriti o temama koje sami izaberu. Cilj hutbe jeste analizirati dešavanja iz prethodne sedmice, ali i preporučiti smjernice kako se odnositi prema nekim aktuelnim pitanjima bitnim za našu zajednicu. Obaveza naših imama jeste da govore džematu o nečemu što je pozitivno ili negativno. Naš bošnjački narod jedan je veoma dobar narod. Ovo uvijek potenciram kada imam priliku o tome govoriti.

Narod koji se odbranio od četvrte vojne sile u Evropi i koji je uspio nakon agresije i genocida opstati sigurno je dobar i pozitivan narod. Pojedinci smatraju da su neke stvari o kojima govorim političkog karaktera, ali to za mene nisu politička pitanja, već pitanja naše svakodnevice. Pričati o mitu i korupciji naša je dužnost i tiče se svih nas. U periodu kada je vrijeme da roditelji djecu upišu u škole ili fakultete potenciram da roditelji ne trebaju tražiti “štelu”. Dužnost je pričati i o tome da se trebaju poštovati naši autoriteti. Svemu tome nas uči naš poslanik Muhammed, a.s. Uvijek sam otvoren za sve vrste razgovora, ma o kome da je riječ. U džematu uvijek potenciram da mi sugeriraju o čemu bi željeli da govorimo, a upravo tako, u međusobnoj interakciji s džematlijama dolazim do najvećih inspiracija.

STAV: Pažnju posvećujete i problemima s kojim se susreću bošnjački povratnici u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Može li jedinstveni istup Bošnjaka u RS-u na predstojećim izborima donijeti poboljšanje stanja za naše povratnike?

IŠERIĆ: Bošnjački povratnici u manji bosanskohercegovački entitet nesumnjivo su naši najveći heroji. S Udruženjem sam imao priliku obilaziti naše povratnike, pa se često zapitam kako svi zajedno možemo mirno spavati znajući šta se sve s njima ondje dešava. Nažalost, činjenica je da većinu naših povratnika čine oni koji se nisu snašli u našim većim gradovima u kojima su boravili kao izbjeglice. Bošnjaci u ovom dijelu Bosne i Hercegovine zaslužuju našu punu pažnju i posvećenost, moramo se svi zajedno truditi da nas njihovo pitanje više zanima.

Bitno je da dugoročno pomognemo ovom području i iskreno se nadam da država nije zakasnila odlučno stati iza naših povratnika. Moraju se otvarati radna mjesta i škole, tužno je da bošnjačka djeca pješače i po petnaest kilometara do svojih škola. Pojedinci ne mogu samostalno riješiti slična pitanja, stoga je bitno pronalaženje zajedničkog rješenja i dogovaranje jedinstvenog nastupa u budućnosti i među samim povratnicima. Kada to iskreno hoćemo, mi se možemo ujediniti, sve je do nas.

STAV: Očuvanje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, krovne kuće bosanskohercegovačkih muslimana, bio je glavni prioritet Bošnjaka kroz historiju. Vjersko-mearifska autonomija bila je jedna od početnih borbi Bošnjaka u vrijeme Austro-Ugarske, koja je u konačnici oblikovala i težnju za nacionalnom posebnošću Bošnjaka. U kakvom je stanju danas Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini?

IŠERIĆ: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini kičma je Bošnjaka. To je najbitnija institucija koju naš narod ima. Ona svoju ulogu godinama nosi veoma dobro. Islamska zajednica u BiH uvijek se brinula za svoj narod i od te brige nikada neće odustati. U manjem entitetu ona je glavni stub i potpora našim povratnicima. U svakom džematu imate imama koji konstantno razgovara sa svojim džematom o različitim stvarima s ciljem pronalaženja rješenja koja će biti od pomoći našim ljudima.

Veoma je važno spomenuti i presudnu ulogu koju je Islamska zajednica u BiH imala u usmjeravanju naše mnogobrojne dijaspore. Uz pomoć Islamske zajednice napravljen je veliki broj džemata širom svijeta koji su spriječili asimiliranje Bošnjaka, što je izuzetno važno. Islamska zajednica i danas je ondje gdje treba pomoći, njena je uloga važna, a snaga neupitna. Ona ide naprijed i svakim danom jača, što dokazuje niz činjenica. Samo podatak da smo nekada imali samo jednu medresu, a danas ih je šest, govori o našim uspjesima.

STAV: Kakve posljedice može imati nepotpisivanje ugovora države Bosne i Hercegovine s Islamskom zajednicom, koje opstruira hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović?

IŠERIĆ: Nepotpisivanje ugovora s državom velika je nepravda koja je nanesena Islamskoj zajednici i svim Bošnjacima. Moje je mišljenje da je takav ugovor trebao biti potpisan sa svim vjerskim zajednicama istovremeno. Ovo je pitanje sada postalo političko, iako ono nije i ne treba biti takvo. Ugovor je završen i pripremljen, bio je spreman za nadležne institucije. Nažalost, nije došlo do njegovog potpisivanja i to zbog opstruiranja od hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Uprkos tome, Islamska zajednica ide svojim tokom, te će i ovaj problem uspješno prebroditi, kao što je nadvladala i mnoge druge nepravde koje su joj nanošene tokom njene duge historije.

STAV: Islamska zajednica ostvaruje saradnju s mnogobrojnim udruženjima koja za cilj imaju promociju islama i činjenje dobra. Da li zajedničko djelovanje doprinosi kvalitetnijoj promociji islama u Bosni i Hercegovini?

IŠERIĆ: Naravno, veoma je bitna međusobna saradnja svih onih koji imaju zajednički cilj, a to je promocija naše vjere i činjenje pozitivnih djela. Islamska zajednica dokazala je tokom svog postojanja u više navrata da je spremna na svaki oblik saradnje koji će za cilj imati jačanje islama u našoj domovini. Međutim, veoma je bitno naglasiti da se mora znati ko ima kakvu ulogu u svemu tome. Kao krovna kuća bosanskohercegovačkih muslimana, Islamska zajednica u BiH treba biti vodilja svih zajedničkih procesa koji doprinose širenju pozitivnih stvari.

STAV: Škola hifza, koja se održava na nekoliko punktova u Sarajevu, sigurno je jedan od primjera kako na pravi način spriječiti devijantna odstupanja u ponašanju naše omladine. Koliki je odaziv na ovu i slične aktivnosti?

IŠERIĆ: Mnoge stvari koje pokrećemo unutar Islamske zajednice ne mogu dati željene rezultate odmah. Za neke ozbiljne pomake potrebno je da prođe određeni period. Nekada treba proći i po pet ili deset godina pa da uberemo očekivane plodove našeg rada. Škola hifza, pokrenuta prvobitno na nivou Sarajevskog medžlisa, proširila se na Sarajevsko muftijstvo. U taj projekt bilo je uključeno približno pet stotina dječaka i djevojčica mektepskog uzrasta, ali smo zatim vrata otvorili i za sve studente i srednjoškolce s ciljem vezivanja naše omladine za Kur’an. Sva naša snaga i slabost ovise isključivo o našem odnosu prema Kur’anu.

Koliko se družimo s Kur’anom i koliko ga primjenjujemo u svom svakodnevnom životu, odraz je našeg cjelokupnog stanja. Neće Allah promijeniti naše stanje sve dok mi ne promijenimo svoj odnos prema našem Stvoritelju. Kada se mi uistinu promijenimo, ubrzo ćemo vidjeti pozitivne rezultate i na ličnom planu. Allah bereket spušta putem raznih stvari, koje mi nekada i zanemarujemo. Biti zdrav, imati zdravo i hairli potomstvo, ubirati plodove halal-nafake, sve su to blagodati o kojima trebamo razmisliti, kako i mi, tako i naša omladina. Razne aktivnosti provodimo s ciljem poboljšanja stanja naše omladine, bilo da je riječ o školi hifza ili o “Mreži mladih”, što je također veoma važan projekt kojim su povezani svi džemati Sarajevskog muftijstva. Prema procjenama, više od 1.000 mladih povezano je na ovaj način, što smatramo vrlo značajnim. Sve ove projekte trebamo potpomoći svi zajedno s ciljem stvaranja zdrave generacije na koju ćemo biti ponosni.

 

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!