“Tradicija i savremenost Tatara – poljskih muslimana”: 600 godina tatarske odanosti Poljskoj

Muslimanski vjerski savez u Republici Poljskoj, koji je obnovljen 1947. godine, okuplja šest vjerskih općina. U Poljskoj danas živi oko 3.500 Tatara. Od 1984. do 1990. građena je nova džamija u Gdańsku, a u Warszawi, Białystoku i Suchowoli postoje mesdžidi. Džamije i mezarja u Bochonikima i Kruszynianima proglašeni su 2012. godine historijskim spomenicima

 

Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu otvorena je 10. maja izložba pod naslovom “Tradicija i savremenost Tatara – poljskih muslimana”. Izložbu su organizirali Najviši odbor Muslimanskog vjerskog saveza u Republici Poljskoj, Podlaski muzej u Białystoku i Fakultet islamskih nauka. S ciljem približavanja tatarskog naslijeđa bosanskohercegovačkim građanima, organizirano je i predavanje profesora Mareka Morona o tradiciji poljskih muslimana, koje je održano dan poslije.

Na nekoliko panela koji sačinjavaju izložbu izložene su fotografije Tatara kroz vrijeme, uz popratni tekst koji objašnjava njihovo porijeklo i poziciju u poljskom društvu, načine na koji su opstojali kroz minula stoljeća, te stanje u kojem se ova mala etnička zajednica nalazi danas. Iako su Tatari nerijetko dijelili sličnu sudbinu Bošnjacima, s obzirom na evropski politički kontekst, danas se o njima ne zna dovoljno u Bosni i Hercegovini. Na otvaranju izložbe poljski ambasador u našoj zemlji istaknuo je da se Poljska s pravom tretira kao katolička zemlja, ali da se ne smije zanemariti uloga pripadnika drugih religija u njenoj historiji, posebno muslimana, koji su u Poljskoj prisutni duže od šesto godina.

Naseljavanje Tatara na teritoriji Velike kneževine Litvanije, koja je unijom bila vezana za krunu Kraljevine Poljske od 1385. godine, otpočeo je knez Witold krajem 14. stoljeća. Naseljavanje je bilo usko vezano za istočnu politiku i pohode protiv Zlatne horde. Razvijalo se postepeno, a vrhunac je doseglo u drugoj polovini 15. te u 16. stoljeću. Tatarske snage, poznate po svom vojničkom umijeću, trebale su pomagati vojsci Kneževine u borbi s Teutonskim i Malteškim viteškim redom za Samogitiju, Livoniju i Pomeraniju.

Tatari su se uglavnom naselili u susjedstvu velikih političkih i privrednih centara: Grodno, Vilnius, Trakaj, Kaunas i Minsk. Vojnici su dobili i ograničene plemićke povlastice o kojima svjedoči i razvijena rodovska heraldika. Dobili su povlasticu da ostanu u svojoj vjeri – islamu, kao i dopuštenje za podizanje muslimanskih bogomolja – džamija, te otvaranje grebalja – mezarja. U poljskom se jeziku tako uvriježila riječ mizar za islamska greblja.

OBLICI ČUVANJA VJERSKOG ZNANJA

Religija Tatara više od šesto godina sunijski je islam, koji su ispovijedali i njihovi preci iz Zlatne horde. Sloboda vjere jamčena im je privilegijama koje su im davali litvanski kneževi i poljski kraljevi. Živeći daleko od glavnih muslimanskih centara, podizali su džamije koje arhitekturom odudaraju od sličnih vjerskih objekata širom muslimanskog svijeta, te su osnivali mezarja u novim mjestima boravka. To su bile najprimjetnije manifestacije prisustva Tatara na teritoriji Poljske.

Najvažniji vodič u životu Tatara na granici Poljske i Litvanije, kao i u životu svakog muslimana, bio je Kur’an. Rijetki su imali pristup izvornoj svetoj knjizi, a vjera predaka prenosila se usmenim i pismenim predanjima, u obliku kitaba i hamajlija. Sam Kur’an s izvornim arapskim tekstom umnožavan je za lične potrebe stoljećima, a njegov prvi prijevod na poljski jezik objavljen je 1858. godine u dva sveska. Od kraja 19. stoljeća Tatari su se služili i primjercima Kur’ana štampanim u Kazanju (danas: Tatarstan, Rusija) a poslije i onim uvezenim iz Turske ili arapskih zemalja.

Specifične hamajlije ili molitvenici, stoljećima prisutni u tatarskoj tradiciji, sadrže molitve, pojašnjenja vjerskih obreda, nizove molitvi i drugih pobožnih tekstova, tabele s muslimanskim kalendarom… Pisane su arapskim pismom, kako na arapskom, tako i na poljskom, turskom i bjeloruskom jeziku. Bile su najpopularnija vrsta rukopisne islamske vjerske knjige na teritoriji nekadašnje Velike Kneževine Litvanije. Čuvane s naročitim poštovanjem i prenošene s koljena na koljeno, hamajlije su predstavljale osnovni izvor vjerskog znanja Tatara.

U tatarskom muslimanskom društvu koristili su se i rukopisni, a potom i štampani muhiri – ukrasne pločice kojima se pripisivala sveta ili magijska funkcija. Najčešće su sadržavali dijelove teksta Kur’ana. Koristili su se i kao ukrasi u bogomoljama i kućama, kao iskaz pobožnosti autora i vlasnika, te čuvali kuću i ukućane od nesreća. Zaštitnu funkciju, na osnovu vjerovanja u magičnu moć pisane riječi, imali su i rukopisni fragmenti kur’anskih ajeta u obliku molitvenih svitaka – dova (dalawar, hramotka) ili komada papira – zapisa (nuska).

U SLUŽBI POLJSKE DRŽAVE

Vojna služba bila je osnovna obaveza Tatara kako bi dobili zemlju. Njihovo naseljavanje imalo je karakter vojne kolonizacije, a vojna služba odvijala se po principu obaveznog služenja za sve muškarce. Tatarske jedinice učestvovale su u svim vojnim poljskim pohodima: Bici kod Grinvalda (1410), Trinaestogodišnjem ratu za Gdanjsko primorje (1454–1466), na strani Stefana Batoryija u borbi protiv Moskve za Livoniju (1578–1582), u Bici kod Kirholma (1605), na poljskoj strani u poljsko-turskim ratovima u 17. stoljeću, u Velikom sjevernom i Sedmogodišnjem ratu u redovima saksonske vojske, kada je formiran tatarski puk pod vodstvom pukovnika Aleksandra Ułana. Od polovine 18. stoljeća tatarske čete sve se češće nazivaju ulanskim. Prelaskom Napoleonove Velike armije na teritorij Litvanije 1812. godine, formiran je tatarski eskadron pod vodstvom Samuela Ułana.

Povratom poljske nezavisnosti 1919. godine, u obnovljenoj vojsci počelo je formiranje Tatarskog ulanskog puka “Mustafa Achamtowicz”, poznatog i kao “Tatarska konjica”. Puk je 1920. godine učestvovao tokom Poljsko-sovjetskog rata u pohodu na Kijev i u odbrani Warszawe. Nakon rata, jedinica je zbog pretrpljenih gubitaka rasformirana. Prvi eskadron 13. puka vilniuskih ulana formiran je 1936. godine i određena mu je posebna uniforma te dodijeljena zastava u obliku perjanice. Regruti tatarskog porijekla upućivani su u ovaj eskadron. Pod komandom ritmajstera Aleksandra Jeljaszewicza eskadron je učestvovao u odbrani Poljske od Njemačke 1939. godine, a tokom Drugog svjetskog rata definitivno je završena historija tatarske vojske u Poljskoj.

Od 1918. do 1939. godine Tatari su uglavnom živjeli u sjeveroistočnim vojvodstvima Poljske: vilniusko, novogrudoško i bjalistoško. Tada je ondje živjelo oko 6.000 Tatara. U Poljskoj je u to vrijeme postojalo sedamnaest džamija uz dva mesdžida (muslimanske kuće za molitvu). Duhovno vodstvo muslimana u ovoj zemlji preuzeo je Muslimanski vjerski savez u Republici Poljskoj, osnovan 1925. godine, na čijem je čelu bio muftija dr. Jakubom Szynkiewiczem. Sjedište muftijstva bilo je u Vilniusu. Parlament Republike Poljske usvojio je 21. aprila 1936. godine Zakon o odnosu države i Muslimanskog vjerskog saveza u Republici Poljskoj, priznavši time islam za zvaničnu religiju u Poljskoj.

Kulturno-prosvjetni savez Tatara u Poljskoj bavio se društveno-kulturnim radom. Na njihovu inicijativu, u Vilniusu su otvoreni Tatarski narodni muzej i arhiv te je pokrenut Tatarski godišnjak, naučni, književni i društveni časopis o historiji i tradiciji poljsko-litvanskih Tatara.

TATARI OD DRUGOG SVJETSKOG RATA DO DANAS

Drugi svjetski rat i okupacija Poljske pogubno su djelovali na tatarsku zajednicu. Nakon promjene granica 1945. godine, na teritoriji Poljske ostale su samo dvije džamije, u Bohonikima i Kruszynianima. Ta nevelika sela, koja je Tatarima darovao kralj Jan III Sobieski 1679. godine, postala su centar islama u Poljskoj. Ondje su se pripadnici islamske vjeroispovijesti iz svih krajeva Poljske okupljali na najveće muslimanske blagdane: Ramazanski bajram i Kurban‑bajram. Poduhvati preseljenja stanovništva poslije Drugog svjetskog rata uzrokovali su i kretanja Tatara: s teritorija Vilniusa i Novogrudoka prešli su na primorje i zapadne krajeve stvarajući u gradovima svoje male zajednice. Naselili su se u Gdańsku, Szczecinu, Szczecinku, Gorzowu Wielkopolskomu, Trzcianki te Wrocławu, Oleśnici i Jelenioj Górzi, često prateći imame iz svojih izvornih zajednica.

Muslimanski vjerski savez u Republici Poljskoj, koji je obnovljen 1947. godine, okuplja šest vjerskih općina. U Poljskoj danas živi oko 3.500 Tatara. Najveća koncentracija je u Podlaskom vojvodstvu (Białystok, Sokółka, Suchowola i Dąbrowa Białostocka). Muftija poljski i predsjedavajući Najvišeg muslimanskog vijeća MVZ (sa sjedištem u Białystoku) jeste Tomasz Miśkiewicz. On je prvi muftija izabran za tu poziciju nakon Drugog svjetskog rata – u martu 2004. godine. Savez Tatara Republike Poljske trudi se očuvati etničku samosvijest poljskih Tatara, integrirati ljude tatarskog porijekla te kultivirati i promovirati vlastitu tradiciju kao zaseban, ali ipak integralan dio poljske kulture.

Od 1984. do 1990. građena je nova džamija u Gdańsku, a u Warszawi, Białystoku i Suchowoli postoje mesdžidi. Džamije i mezarja u Bochonikima i Kruszynianima 2012. proglašeni su historijskim spomenicima Poljske. Muslimanski vjerski savez, pored organizacije vjerskog života, bavi se i društvenim, obrazovnim i kulturnim aktivnostima, te objavljuje publikacije o historiji i tradicija Tatara. Tatari učestvuju i u obilježavanjima poljskih nacionalnih praznika, a takve svečanosti u potpunosti priliče njihovoj višestoljetnoj tradiciji odanosti Poljskoj.

PROČITAJTE I...

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

Sve liči na dobro poznati velikosrpski narativ o jadnim kmetovima i hrabrim hajducima koje ni krive ni dužne mrske zaptije udaraju na muke u “turskim” zindanima i tamnicama ili na šovinističku propagandu iz prošle agresije o “500 logora za Srbe” i bacanju “srpske nejači” lavovima u Pionirskoj dolini.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!