Tolstoj (2): Žrtva vlastitih proturječnosti

Romen Rolan francuski je pisac čija je očaranost Tolstojevim likom i djelom iznjedrila jednu od ljepših biografija u svjetskoj književnosti. Knjiga Tolstoj Rolanov pokušaj je razumijevanja Tolstojevog književnog djela i utjecaja pojedinih epizoda njegovog turbulentnog života na njegovo čudesno književno djelo. Knjiga je to o iskrenoj potrazi umjetnika za odgovorima na krupna životna pitanja, potrazi koja će ga dovoditi do vješala, ali i do blaženstva kakvo samo vjera čovjeku može pružiti. Ipak, ova knjiga nije pisana kao klasični udžbenik u kojem je dosljedno provedena pozitivistička književna metoda. Autoru je Tolstoj previše bitan da bi se zadovoljio pukim povezivanjem njegovog života i djela. Velika duša Rusije čiji je plamen obasjao Francusku krajem 19. stoljeća, piše Rolan, bila je za njegovu generaciju najnepomućenija svjetlost koja je obasjavala njegovu mladost. Ona je bila zvijezda utješiteljka koja je blažila mladalačke duše u Francuskoj. Za mnoge od njih, kako kaže, Tolstoj je bio više nego voljeni umjetnik, prijatelj, i to najbolji, možda i jedini pravi prijatelj u cijeloj evropskoj umjetnosti

Kad se Tolstoj u novembru 1855. godine ponovo našao u krugu književne elite u Petrogradu, među njima je osjećao samo gađenje i prezir. Sve na njima činilo mu se sićušno i lažno. Gledajući izdaleka te ljude, piše Rolan, vidio ih je s oreolom umjetnosti – Turgenjevu se posebno divio te mu je posvetio svoje djelo Sječa šume – ali kad ih je vidio izbliza, gorko su ga razočarali. Okružen dvostrukom slavom, pisca i junaka, Tolstoj je napokon sreo i Turgenjeva. Međutim, njih dvojica se nisu mogli razumjeti. “Mada su obojica vidjeli svijet istim jasnim pogledom, oni su u svojim viđenjima miješali boju svojih oprečnih duša: jedna ironična i ustreptala, zaljubljena i razočarana, idolopoklona pred ljepotom; druga plaha, ponosita, mučena moralnim idejama, prepuna pritajenog Boga”, primjećuje Rolan.

Ono što Tolstoj nije mogao oprostiti tim književnicima bilo je njihovo poimanje samih sebe kao izabrane kaste, najodabranijih predstavnika čovječanstva. Tolstoj im nije mogao oprostiti mješavinu razvratnog života i lažnih moralnih zahtjeva. A znao je to prepoznati i slušati druge na sasvim neobičan i potpuno predan način. “Kako je umio da sluša! Kako je samo posmatrao sagovornika iz dubine svojih sivih očiju utonulih u očne duplje! S kakvom su se ironijom stiskale njegove usne! Turgenjev je govorio da nikad nije osjetio ništa nelagodnije od tog oštrog pogleda koji je, uz dvije-tri riječi kakve otrovne primjedbe, bio u stanju da razbjesni čovjeka”, navodi Rolan.

Uvidjevši da tu nema šta tražiti, Tolstoj napušta krugove ruskih književnika potpuno razočaran njima. Jedino je još izvjesno vrijeme zadržao njihovu sumnjivu vjeru u umjetnost. Ipak, vjerovao je u napredak, činilo mu se “da ta riječ nešto znači”. Međutim, jedno putovanje po Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj, između februara i augusta 1857. godine, srušilo je njegovu vjeru u napredak. Prizor izvršenja smrtne kazne 6. aprila u Parizu pokazao mu je ništavnost vjere u napredak. “Kad sam vidio kako se glava odvaja od trupa i pada u košaricu, razumio sam svom snagom svog bića da nikakva teorija o razumnosti postojećeg poretka ne može da opravda ovakav čin. Ako bi čak svi ljudi svijeta, oslanjajući se na kakvu teoriju, našli da je ovo neophodno, znao bih da je to zlo: jer ne odlučuje o tome šta je dobro ili zlo ono što govore i čine ljudi, već moje srce”, zapisao je u svojim dnevnicima.

Vrativši se u Jasnu Poljanu, ponovo se posvećuje narodu, ali ovog puta bez idealističke vjere u njegovu moralnu ispravnost. Zbog toga se ne obraća više gomili već savjesti svakog pojedinačnog čovjeka, posebno djeci, jer “tamo je svjetlost”. Osniva škole, ali ne zna kako da u njima poučava, te ponovo odlazi u Evropu u pokušaju da to nauči. U Evropi boravi skoro godinu dana, od 3. jula 1860. do 23. aprila 1861. godine, proučavajući razne pedagoške sisteme.

“Da li je potrebno reći da ih sve odbacuje? Dva boravka u Marseju pokazuju mu da se pravo vaspitanje naroda vrši van škole, koja mu se učinila smiješnom; preko novina, muzeja, biblioteka, ulice, života; on je naziva ‘prirodnom školom’ ili ‘samoniklom’. (…) Ne odobrava da elita, ‘povlašteno liberalno društvo’, nametne svoju nauku i svoje zablude narodu, koji je njoj stran. Nema ona na to nikakva prava. Ova metoda prisilnog vaspitanja nikad nije mogla da stvori na univerzitetu ‘ljude koji su potrebni čovječanstvu, nego ljude koji su potrebni izopačenom društvu: činovnike, profesore činovnike, književnike činovnike, ili ljude bez ikakvog čina otrgnute iz njihove ranije okoline, kojima su pokvarili mladost i koji ne nalaze mjesta u životu: razdražljive i bolešljive liberale'”, navodi Rolan dijelove Tolstojeva dnevnika.

Svoje ideje pokušavao je provesti u Jasnoj Poljani, gdje je svojim učenicima bio više kolega, a manje učitelj. Kad je 1861. godine postavljen za sudiju u okrugu Kaprivna, branio je narod od zloupotreba vlasti, od veleposjednika i države. Međutim, kako piše Rolan, ni ta ga uloga nije ispunjavala. I dalje je ostao žrtvom proturječnih strasti i potreba.

“Izlagao se opasnosti da pogine u lovu na medvjede. Kockao se u velike svote. Čak mu se dogodilo da padne pod utjecaj petrogradskog književnog kruga, kojeg je prezirao. Po izlasku na pravi put, iz ovakvih zastranjivanja dobijao je nastupe gađenja. Djela iz ovog razdoblja nose mučno obilježje ove umjetničke i moralne kolebljivosti. Dva husara (1856) pisana su s težnjom za elegancijom, nadmenim i mondenim izgledom, koji kod Tolstoja neprijatno djeluje. Albert, napisan u Dijonu 1857. godine, slab je i izvještačen, lišen dubine i sažetosti koje su svojstvene Tolstoju. Dnevnik jednog markera (1856), koji djeluje neposrednije, ali užurbano, izgleda da tumači gađenje koje Tolstoj osjeća prema sebi”, primjećuje Rolan.

U to vrijeme počinje ga opsjedati misao o smrti, ali i o bračnom životu. Godinama je bio prijatelj porodice Bers. Iz njegovih dnevnika razaznajemo da je naizmjenično bio zaljubljen u majku i tri njene kćerke. Napokon, zavolio je drugu kćerku. I ostao pri tome! “Sofija Andrejeva Bers bila je još dijete – imala je sedamnaest godina, a on više od trideset. Sebe je smatrao za starca koji nema prava da svoj istrošeni i uprljani život veže za život mlade, naivne djevojke. Opirao se tri godine. Kasnije, u Ani Karenjinoj, ispričao je kako je izjavio ljubav Sofiji Bers i kako mu je ona na to odgovorila – oboje su kredom iscrtavali na stolu početna slova riječi koje se nisu usuđivali da izgovore. Kao i Ljevin u Ani Karenjinoj, sa surovom čestitošću predao je vjerenici svoj intimni dnevnik kako joj ne bi ostali nepoznati njegovi pokori i prošlosti”, piše Rolan.

Vjenčali su se 23. septembra 1862. godine, a svadba se, piše Rolan, odigrala tri godine ranije u piščevoj mašti, dok je pisao Bračnu sreću, kada je Tolstoj proživljavao “radost neprestanu, a bez stvarnog razloga”. “Prvi put – jedini možda u Tolstojevom djelu – roman se odigrava u srcu jedne žene i ona ga sama priča. Kakvom tanahnom nježnošću! Lijepa duša zaodjeva se velom stidljivosti…”, piše Rolan u Bračnoj sreći.

Dok uživa u počecima bračnog života, nastupa period ravnodušnosti čitalaca i šutnja kritike o njegovim djelima. Tolstoj se pretvara da mu to prija. “Ali, samo se hvalisao: u svoju umjetnost ni sam nije bio siguran. Van svake sumnje, majstorski je vladao perom, ali nije znao šta s tim da otpočne. Kao što je povodom Polkuške rekao: ‘To je bilo brbljanje o predmetu nadohvat od strane čovjeka koji umije da drži pero'”, piše Rolan. Ipak, Sofija je raspalila njegovo pero, podstaknuvši ga da piše kao nikada ranije, te dodala njegovom geniju bogatstvo svoje ženske duše. Rolan vjeruje da mu je upravo ona bila model za Natašu u Ratu i miru, te primjećuje da neke stranice Ane Karenjine odaju “žensku ruku”. U svakom slučaju, nakon što je oženio Sofiju, Tolstoj kreće s pisanjem Rata i mira, te veličanstvene epopeje našeg vremena. Kreće s pisanjem “Ilijade modernog doba”. (Nastavlja se)

PROČITAJTE I...

“Mislim da smo uspjeli pronaći gotovo sve što postoji od video i audioarhiva o Nedžadu Ibrišimoviću. To je bio ogroman posao i jako sam zahvalan ljudima koji su nam otkrivali snimke za koje nismo ni znali da postoje. Kada smo dobili uvid u arhivsku građu, napravili smo plan o tome ko su ljudi koji bi mogli na najbolji način govoriti o životu i djelu Nedžada Ibrišimovića. Prvi put u mojoj karijeri mi se desilo da su svi koje sam pozvao bili oduševljeni što će učestvovati u toj priči”

“Ovo je prvi biografski film urađen na ovaj način. Iako se u filmu spominju i Ibrišimovićevo slikarstvo i kiparstvo, ipak smo odlučili da fokus stavimo na njegovo književno djelo. Željeli smo da film bude što vjerodostojniji, pa smo uključili ljude koje je Ibrišimović tokom života veoma volio i s njima se družio. Smatrali smo da nam takvi ljudi mogu iz prve ruke govoriti o njemu i kao o čovjeku i kao o umjetniku”, kazala je scenaristica Alema Kazazić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!