Todorovo, grad sreće i tuge: Ovdje su ljudi odgajani da bi ratovali

Osmanska vojska 1578. godine zauze Todorovo i grad se tako makar na tren riješio iskušenja prepustivši mu se. Bio je pust, sve dok nije stalno nastanjen tek od 1635. godine. Todorovo su više puta napadali Austrijanci, a 1682. godine porušila ga je karlovačka banska vojska. S oružjem se ovdje vazda drugovalo, što će isklesati mentalitet “ljutih” Krajišnika, koji se može opisati kroz krilaticu: “Što je zemlje turske i kaurske, zadrtijeg ne ima junaka”

Postoje takvi gradovi i utvrđenja za koja se može reći kako nikada nisu vidjeli nikakvog dobra. Podjednako im je crn početak, sredina i kraj. Ipak, to se ne može reći za nekadašnji Novigrad, srednjovjekovno utvrđenje oko kojeg se motala i sreća i nesreća, a koje se nalazi na putu od Cazina prema Velikoj Kladuši.

Posebnost utvrđenih gradova Pounja i Cazinske krajine ogleda se u njihovom vojno-odbrambenom karakteru. Među takvima je i Novigrad, koji je sagrađen krajem 15. ili početkom 16. stoljeća na niskom brijegu. Tada se grad rodio, i ko zna koliko mu je još namijenjeno živjeti, ali ne može se reći kako je star ako se isto tako ne kaže kako ima vlastitu posebnost ili vrijednost. Godine 1531. dolazi u posjed knezova Zrinskih, koji su u grad postavili svoje kapetane. Jedan od kapetana Mihajlo Deli Todor upravljao je njime od 1549. do 1560. godine, kada je grad napala osmanska vojska s 6.000 vojnika. Ništa novo, narodu ovih krajeva uvijek je kroz historiju bilo osnovno da se održi i spasi život, pa je taj svijet i odgajan da bi ratovao, živio za ratove i u njima ginuo. Zapaljeno je skladište baruta i grad je razoren, a tom prilikom poginuo je i kapetan grada Deli Todor.

Ali, smrt nesretnog kapetana gradskih zidina ne bi uzaludna, grad je ubrzo popravljen i po njemu nazvan Novi Todor, a naposljetku ponese ime Todorovo, koje osta do današnjih dana. Osmanska vojska 1578. godine zauze Todorovo i grad se tako makar na tren riješio iskušenja prepustivši mu se. Bio je pust, sve dok nije stalno nastanjen tek od 1635. godine. Todorovo su više puta napadali Austrijanci, a 1682. godine porušila ga je karlovačka banska vojska. S oružjem se ovdje vazda drugovalo, što će isklesati mentalitet “ljutih” Krajišnika, koji se može opisati kroz krilaticu: “Što je zemlje turske i kaurske, zadrtijeg ne ima junaka…”

Početkom ovog vijeka grad je još uvijek bio dobro očuvan. Nekada je to bilo jedno od najvećih utvrđenja u Bosanskoj krajini. Materijal s grada mještani su koristili za gradnju novih građevina. Danas su dijelovi kamenog zida okrugle branič-kule i dijelovi zidova istočnog bedema jedino preostali od starog Todorova. Ostali zidovi utonuli si ili su razneseni i korišteni za novu gradnju. U srednjem vijeku nastao je istočni dio grada s velikom branič-kulom, koja je najpristupačnija i najjače branjena. Oko kule se nalazio pravilni četverougaoni obor s četirima okruglim kulama na uglovima, što odgovara gotičkim gradovima Cazinske krajine i Pounja, čiji je najbolji predstavnik grad Bužim. U periodu osmanske uprave, na zapadnoj strani utvrđenja, dograđen je novi veliki bedem. Izgrađena je i manja džamija za potrebe vojne posade. Ostaci todorovskih zidina, kula i džamija danas su nacionalni spomenik. Šta bi to u slučaju ovog grada moglo značiti? Ništa! Ima li u tome kakvog dobra? Ima! Ako je mjera nečijoj dobroti samo to što mu med teče s usana.

Hiljadu devet stotina sedamdeset treće godine, u mjesecu augustu, otvorena je novosagrađena džamija u Todorovu. Ovakvu vjersku svečanost do tada nije zabilježila niti zapamtila Cazinska krajina. Pedeset hiljada posjetilaca privukla je nova i lijepo izgrađena džamija. Mnogo je džamija prije ove podignuto po Bosni, ali je zasigurno da nijedna nije imala dvije munare. Otuda među Krajišnicima hvala kako je ona po tome jedinstvena na Balkanu, što ona svakako bar u bosanskom slučaju jeste, i otuda joj dadoše ime “Hasijja” ili “Posebna”. Posebno je i ushićenje s kojim je građena ova džamija, a bez toga nikakvog uspjeha nema, kao što je posebna duša koja ju je gradila. Krajišnici su pošteni, ponosni i “nagli” ljudi s kojima se mogu činiti čuda. Ne daju se vrijeđati, spremni su pomoći, ugostiti gosta, ali i graditi.

Taj generacijski poduhvat vjernici Todorova i Cazinske krajine dovedoše do kraja sa svojim tadašnjim imamom Zuhdi-efendijom Imamovićem, koji je bio i projektant džamije. Ova džamija bješe korito u koje se slila rijeka osjećanja i sva ljubav spram vlastite vjere. Krajišnici vole i poštuju autoritet, oni su mu ustremljeni i podređeni. Mora se zaslužiti poštovanje, ali kada ga se već jednom ima, to je velika društvena moć. Svojevremeno se takva moć ogledala u liku Muje Hrnjice ili Huske Miljkovića, a vjerovatno je i Zuhdi-efendiji ta vrsta kapitala olakšala put od želje do djela. Džamija s pet kubeta upućuje na pet temeljnih dužnosti islama, središnje kube na tevhid, a četiri manja na ono što izrasta iz temelja tevhida – namaz, post, zekat i hadž. Izgradiše je vakifi, da budu pamćeni kao primjer svojim potomcima isto onako kao što su i njihovi djedovi podizali njihovu staru džamiju u Starom gradu

Prema narodnim predanju, u Starom gradu Todorovu postojala je stara džamija izgrađena od drvenih talpi koja je porušena, a na njenom mjestu sagrađena je 1868. godine nova džamija, u čijem su podu završile talpe nekadašnje džamije. Hamdija Kreševljaković navodi predaju da su džamiju u todorovskim zidinama gradili primorski majstori: Vicko, Pepo i Lovro. Usmeno se prenosi da su Krajišnici za jedan dan nanijeli kamen za ovu zgradu. Poredao se čovjek do čovjeka od potoka do džamije i tako je pribavljeni kamen išao s ruke na ruku. Džamija je služila svojoj namjeni sve do izgradnje nove potkupolne džamije izvan Starog grada. Tu se s njom počinje igrati sudbina, a šta bi to u ovom slučaju značilo ako to nije teret pod kojim pucaju džamijska pleća ili zidovi?! Stara džamija trenutno nema krova, prozora i vrata. Kameni zidovi džamije, iako gotovo u cijelosti sačuvani, obrasli su gustim rastinjem koje ih ugrožava.

Džamiju je činio posebnom visoki drveni mahfil postavljen u dvama nivoima, predstavljala je jednu od arhitektonski najvrednijih džamija s drvenom munarom u Bosni i Hercegovini. Pripadala je tipu jednoprostornih džamija, s tendencijom da se u okviru jednog objekta primi što više vjernika. I dok su dvije munare posebnost nove todorovske džamije, ova stara posebna je po dva mahfila. A posebnost krajiške duše jeste u tome da se ona raduje dobru odakle god ono dolazilo. Ovdje, u sadašnjim ruševinama Starog grada i stare džamije dovoljno je prostora jedino za tugovanja. Objekt džamije u cjelini bijaše zidan lomljenim kamenom, a zidovi su i s unutrašnje i s vanjske strane malterisani. Bila je pokrivena četvorovodnim krovom s pokrovom od šindre. Krov se urušio, i nije to nesreća koja je došla od Boga, naprotiv, u tome se vide ruke obična čovjeka. Jer čovjek griješi kada čini i kad ne čini, svjesno i nesvjesno.

Nije ovo ugroženo zdanje jedini primjer čovjeka koji je u želji da ostvari sebe gradio novo i time razgrađivao staro, ne znajući da sebe može pronaći i u starom. Stara džamija u zidinama Starog grada predstavljala je “tipičan primjer džamije od kamena visokog stilskog izraza”. Madžida Bećirbegović, ukazujući na njezinu vrijednost krajem prošlog stoljeća, zapisa: “Bilo bi potrebno što hitnije naći načina da se ovaj objekt sačuva i popravi.” Ipak, nije se desilo ništa, možda što se naviklo podnositi tugu, ili što se čeka da nesreću samu od sebe zamijeni sreća.

PROČITAJTE I...

Slaviti kult ličnosti jednog diktatora progresivno je i urbano, veličati one koji su nam donijeli demokratiju i slobodu nazadno je i ruralno. Patiti za jednopartijskim sistemom i policijskom državom moderno je i kozmopolitski, a primitivno je i šovinistički uživati u demokratskom višestranačju i nacionalnim strankama. LGBT osobe mogu na ulicama demonstrirati svoje “vrijednosti”, ali vjernička populacija svoje mora upražnjavati u kući, među četiri zida. Parada ponosa jeste festival slobode, javni iftar manifestacija je isključivosti i radikalizma. Psovati i vrijeđati vjerska osjećanja većine građana ove zemlje jeste sloboda govora, kritika takvih psovki i uvreda govor je mržnje. Ne slagati se s njihovim stavovima jeste cenzura, a usuditi ih se kritizirati nepatvoreni je fašizam, dok je dehumanizacija, demonizacija i javni linč njihovih neistomišljenika sloboda govora. Crno je bijelo, a bijelo je crno

Vraćanje tražitelja azila preko granice bez razmatranja njihovih slučajeva protivno je Zakonu o azilu Evropske unije, Povelje EU o temeljnim pravima i UN-ovoj Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine, objavio je “Human Rights Watch”. Evropska komisija treba pozvati Hrvatsku, članicu EU, da zaustavi i istraži vraćanje tražitelja azila u BiH i tvrdnje o nasilju nad njima. Isto bi tijelo trebalo pokrenuti pravni proces protiv Hrvatske zbog kršenja evropskih zakona

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!