Teodora Krajewska – prva liječnica u BiH

Vijest o dolasku liječnice koja će „pružati besplatnu liječničku pomoć i savjet bilo rodilji, bilo bolesnici i u njenoj kući i u vlastitoj ordinaciji“ prenijeli su u Tuzli telali. Uskoro je ambulanta bila puna bolesnih žena i djece. Time je (1893) počeo dugogodišnji humani i požrtvovani rad doktorice Krajewske u Bosni

Gdje je čovjeku zavičaj? Je li zavičaj jezik, kultura ili mjesto na kojem osjećamo da nas je svijet prihvatio i da smo kod kuće? Uglavnom smo skloni vjerovati da je zavičaj naše mjesto rođenja i odrastanja. Ponekad to i ne mora biti tako. Primjera je bezbroj, a jedan od zanimljivijih jeste životna priča prve bosanske liječnice (a i prve u Austro-Ugarskoj monarhiji) Teodore Krajewske, rođene Poljakinje. Nakon 30 godina provedenih u Sarajevu, odlučila je vratiti se „kući u Varšavu“ i umrijeti u rodnom gradu. Mnogo toga upućuje na to da je, sjedeći „kod kuće u Varšavi“, tugovala za Sarajevom. U Varšavi, u koju je došla kao starica, ništa je više nije poznavalo ni pamtilo, a u Sarajevu su je voljele i poštovale siromašne žene i njihova djeca koje je liječila. Poznavale su je mahale koje je obilazila i vrletne staze kojim je stizala do pacijentica u dalekim selima sarajevskog okruga. Na kraju su to bile samo bolne uspomene umorne starice koja je nakon života ispunjenog napornim radom „živjela bijedno s rastrgnutim srcem između sjeverne i južne domovine“.

Dr. Teodora Krajewska (djevojačko prezime Kosmowska) rođena je u Varšavi 1854. godine u profesorskoj obitelji s mnogo djece. Završila je gimnaziju u Varšavi pa položila učiteljski ispit i počela raditi kao nastavnica aritmetike u nižim razredima tzv. njemačke gimnazije. Godine 1876. udala se za profesora klasične filologije i napustila posao. Kuća mladog bračnog para bila je uvijek puna gostiju, između ostalih, dolazili su im urednik Prawde i autor nekoliko drama Aleksandar Swientochowski i Teodor Jež te bračni par Sklodowsky (roditelji nobelovke Marie Curie). Uveliko zahvaljujući tim dugim razgovorima o književnosti, mlada žena počela se baviti književnim radom. Pisala je pjesme, novele, kritičke studije o književnosti i prevodila.

BLAŽITI BOLOVE, ZAVIJATI LJUTE RANE

Muževa smrt 1881. godine promijenila joj je potpuno život. Jedno vrijeme radila je u privatnoj gimnaziji koju su vodile očeve sestre Leokadija i Bronislawa Kosmowska i nastavila je pisati novele (novela Anka objavljena u Kurier Codzienny). Učiteljica, književnica i prevoditeljica prekinula je sve to i otišla u Ženevu studirati medicinu. Kao da je čitala ono što je, pišući o njoj, nekoliko godina kasnije u bosanskoj Nadi (15. maja 1895. godine) napisala Vilma Kallay: „Lijep li je to zadatak pritjecati u pomoć bolnima, lijepo osobito za ženu! Blažiti bolove, zavijati ljute rane, ta može li biti uzvišenijeg poziva?“

Godine 1883. napustila je Varšavu ostavljajući brojnu obitelj i bolne uspomene na voljenog muža. Upisala je prvo studij fiziologije, potom i medicine. Još prije završetka studija fiziologije njezin rad nagrađen je mjestom asistentice i to je bilo prvi put u historiji fakulteta da je žena postavljena na takav položaj. Zadnje ispite na studiju medicine položila je 1891. godine, a već je naredne za doktorsku disertaciju dobila prvu nagradu. Nedugo poslije, kako je zapisala druga liječnica iz Bosne, „izlazeći iz instituta opazila je na ploči oglas Zemaljske vlade u Sarajevu o natječaju za mjesto službene liječnice za žene u Bosni. (…) Nije mnogo razmišljala i javila se u Sarajevo“ (Bronislava Prašek-Calczynska: Memoari jedne liječnice i drugi spisi, Zagreb, 1997. godine).

Dekretom od 28. novembra 1892. godine Teodora Krajewska imenovana je službenom liječnicom Tuzlanskog okruga. Da bi mogla raditi porodiljno-ginekološke zahvate, otišla je u Beč na 6 mjeseci i radila na klinici profesora Shautea kao hospitant. U martu 1893. otputovala je iz Beča u Tuzlu da preuzme službu i tako postala ne samo prva liječnica u Bosni nego i u Austro-Ugarskoj monarhiji, u kojoj ženama nije bilo dozvoljeno studirati medicinu, a nostrifikacija diplome nije bila moguća. Zbog Bosne je napravljena iznimka. Tek su od 1901. godine žene u Austriji mogle studirati medicinu.

Imajući u vidu tadašnji način života i stroga konzervativna pravila ponašanja za žene u Bosni (pogotovo za muslimanke), postavljanje žene za liječnika u Bosni bila je veoma mudra odluka koja je znatno doprinijela poboljšanju zdravstvenih prilika u toj siromašnoj zemlji punoj raznih bolesti. Naime, bilo je nezamislivo da se neka žena skine pred muškarcem pa makar on bio i liječnik koji je treba pregledati kako bi ju mogao (iz)liječiti. Žene su često umirale i od bezazlenih bolesti ili godinama vukle bolest koja se mogla spriječiti ili izliječiti.

U to vrijeme ni u Evropi nije bilo mnogo liječnica, iako su bile potrebne ženama i u zemljama manje kozervativnim od tadašnje Bosne. Austrijska publicistkinja Betty Brod, nakon posjete dr. Krajewskoj u Sarajevu, napisala je: „Mi, također, trebamo žene kao liječnike. Ženski osjećaj stida nije nikakva specifično muslimanska osobina. Žene svih zemalja imaju pravo zahtijevati da se taj osjećaj stida štiti.“ Vijest o dolasku liječnice koja će „pružati besplatnu liječničku pomoć i savjet bilo rodilji, bilo bolesnici i u njenoj kući i u vlastitoj ordinaciji“ prenijeli su u Tuzli telali. Uskoro je ambulanta bila puna bolesnih žena i djece. Time je počeo dugogodišnji humani i požrtvovani rad doktorice Krajewske u Bosni. Odziv žena bio je tako veliki da su vlasti uskoro u Bosni zaposlile još jednu liječnicu. Bila je to Poljakinja dr. Bohuslava Kek i radila je u Mostaru.

OTKRILA DO TADA NEPOZNATU BOLEST

Teodora Krajewska savladala je brzo jezik i potpuno se posvetila svom poslu. „Budući da je kao žena imala pristup u svaku kuću, posjećivala je bolesnice ne samo u okolici Tuzle nego i u raznim selima i gradićima. Pristup mnogim zaseocima često je bio jako težak, osobito zimi, kad su strmi i uski putevi bili smrznuti i nije se moglo upotrebljavati malog bosanskog konja (što je uostalom rado činila), jer bi i on polomio noge. U takvim slučajevima odlazila je na te ekspedicije zavezavši si prije toga noge krpama kako se ne bi poskliznula.“ (Bronislava Prašek-Calczynska)

Liječeći bolesne Bosanke, upoznavala je najsiromašniji dio stanovništva i tajni svijet žena koje su od stranog svijeta krile lice, a od svojih muževa bolesti i strahove. Krajewska je naišla na do tada nepoznatu bolest od koje su patile uglavnom muslimanske žene iz kuća sa sjevernih padina u koje nikada nije dopiralo sunce, a one nisu izlazile iz kuće. Ova bolest, pisala je, počinje za vrijeme prve trudnoće, pogoršava se u svakoj narednoj trudnoći i vodi na kraju do potpune invalidnosti i smrti od iscrpljenosti. Zbog bolova je trudna žena jedva hodala i, kako bi smanjila pritisak tijela na bedra, saginjala bi se naprijed oslanjajući ruke na štapove. Veći je dio dana provodila sjedeći na zemlji i mičući se s mjesta na mjesto. Te su bolove u kostima s vremenom pratili bolovi u donjim ekstremitetima, što je otežavalo spolne odnose, čega se nesretna žena najviše bojala. Zadnje godine svojeg života provodila je nepomična na podu, a na pitanje je odgovarala da „ne živi i ne umire“. Doktorica je dobro znala da je osteomalacija socijalna bolest i svojim čestim i opširnim izvještajima pokušavala je pokrenuti državne organe u Sarajevu i Beču naglašavajući da jedino velike socijalne reforme mogu promijeniti sudbine tih nesretnih žena. Osteomalacija je ostala njena najveća briga i nakon što je 1901. godine premještena u Sarajevo. Na njezino mjesto došla je druga liječnica, ponovo Poljakinja, dr. Jadwiga Olszewska.

Dolazak u Sarajevo promijenio je uveliko život doktorici Krajewskoj. Osim liječenja bolesnih žena i djece (što je uključivalo liječenje u svim kotarskim gradićima i selima čitavog okruga, istraživanje higijenskih uvjeta i vakcinisanje protiv zaraznih bolesti), imenovana je za nastavnicu higijene u srednjoj državnoj školi i u učiteljskom zavodu za djevojke, zatim u školi pri samostanu sv. Josipa. Kad su muslimanske djevojačke škole reformirane i dobile više razrede srednjih škola, kao i tri razreda učiteljskog seminarija, imenovana je za nastavnicu higijene i u tim školama. Zahvaljujući novom angažmanu, Teodora Krajewska upoznala je Jagodu Truhelku, učiteljicu i tada već priznatu književnicu. Zajednička ljubav prema književnosti povezala ih je doživotnim čvrstim prijateljstvom. Osim toga, u to je vrijeme u Sarajevu radilo mnogo liječnika Poljaka s kojima je Teodora mogla govoriti poljski i razgovarati o svojoj domovini i voljenoj Varšavi. U svojim je dnevničkim zapisima Teodora Krajewska ovako opisala Sarajevo: „Kuće u tom kraju ili se hvataju kakve stijene poput ptičijeg gnijezda ili se utiskuju u planinska udubljenja koja predstavljaju leđni zid kuće. Taj fantastični labirint vrlo je uzbudljiv za turiste koji razgledaju grad, ali je neizmjerno težak za stanovnike ove četvrti, a posebice za liječnika. Bolesnih u tom dijelu ne nedostaje: zdravstveni uvjeti su ovdje loši. (…) Odmah po dolasku u Sarajevo, razgledajući grad i okolicu, mislila sam, i nisam se prevarila, kako će mojim najtežim problemom biti liječničke vizite u južnom dijelu grada, u podnožju Trebevića. Uskoro sam se u to uvjerila.“

Ma koliko bile naporne, liječničke vizite u južnom dijelu grada nisu bile ni upola teške kao njene redovne obaveze izvan Sarajeva. Obilazila je Visoko, Fojnicu, Vareš, Foču, Goražde, i putovanja su često trajala po 10 ili 15 sati u jednom smjeru. Putovala je kočijama, na konju, a često i pješice, probijajući se uskim, strmim stazama kroz blato, led i snijeg.

POSLJEDNJE PUTOVANJE U SARAJEVO

Doktorica Krajewska radila je na suzbijanju mnogih zaraznih bolesti, o čemu je pisala u svojim izvještajima Zemaljskoj vladi. Uprkos velikim otporima vakcinisala je žene i djecu protiv boginja. „Prilično otežano bilo je cijepljenje u fojničkom kotaru. U selu Ostružnica cijepila sam u predvorju džamije. Došlo je 80 seoskih žena. (…) Poslije cijepljenja tih 80 žena i, razumije se, dezinficiranja prije toga svakog ramena, bila sam potpuno iscrpljena. U Fojnici je taj posao bio znatno olakšan jer sam cijepljenje obavljala u školi i bilo je moguće puštati samo po nekoliko žena te tako izbjeći viku i gužvu. (…) U sljedećem selu srela sam dra Pollačeka, toga dana cijepila sam 236 osoba“ (iz Dnevnika).

Prvi svjetski rat, uz užase koje ratovi nose sa sobom, Krajewskoj je donio i probleme sa slabljenjem vida pa je otišla u Prag na operaciju mrene. Nažalost, operacija nije uspjela pa je uskoro morala predati molbu za penziju. Odjednom je ostala bez obaveza i svog napornog posla kojem se potpuno predavala. Sama u stanu, s voljenim mačkom, brdom ispisanih izvještaja u kojima je svaki broj značio jednu sudbinu, s napisanim pričama i pjesmama i skicama za nove tekstove za koje je sada imala dovoljno vremena, ali ne i razloga da im se posveti. Bili su tu i stručni tekstovi objavljeni u uglednim medicinskim časopisima, fotografije s liječničkih kongresa na koje je povremeno odlazila, zatim fotografije sestara i njihove djece. Cijeli jedan život spremljen je u nekoliko velikih kutija.

Godine 1927. prva bosanska liječnica odlučila je vratiti se u rodnu Varšavu, napustivši zemlju i narod koje je tako „dobro poznavala i voljela“. Htjela je „umrijeti kod kuće“. Kada je stigla u Varšavu, to više nije bilo njeno „kod kuće“. Čeznula je za Sarajevom i prije smrti, stara, nemoćna i gotovo slijepa, krenula na još jedno naporno putovanje u Bosnu. Još jednom (posljednji put, znala je to) došla je u taj „fantastični labirint, vrlo uzbudljiv za turiste koji razgledaju grad“. Umrla je u Varšavi 1935. godine.

Teodora Krajewska u starosti je brigu o svojim rukopisima prepustila prijateljici Zofiji Grabowskoj koja je sačuvala dnevnike. Teodorin sestrić Zbigniew Danielak sredio je njene bilješke, prekucao rukopis i našao izdavača u Poljskoj. Dnevnik je objavljen 1989. godine, a dijelove toga za Bosnu dragocjenog svjedočanstva prevela je naša poznata pjesnikinja i prevoditeljica Marina Trumić (Beograd, 1939 – Sarajevo, 2011). Nažalost, nije uspjela završiti započeti posao. Dijelovi koji se odnose na Sarajevo objavljeni su u knjizi Sve bih zemlje za Saraj`vo dala (Sarajevo, 2010). Original rukopisa čuva se u arhivi Narodne biblioteke Ossolinskich u Poljskoj.

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!