Tanka je linija između razuma i bezumlja

Na vratima se pojavi mlada, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, ne baš odveć bistre pameti, živi dokaz da nam Njemačka upravo takve velikodušno ostavlja. – Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja, našeg Tuzlaka! To se zove peticija, znate?! Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Federalni parlament da ih malo razdrma?! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade! – A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih razdrma!? – Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih razdrma! Zar to nije lijepo

– Ako se bježanija iz Tuzle nastavi, a hoće, Njemačka će nam posrkati i pamet i mladost, a ostavit će, jer takvi nikome ne trebaju, lupeže, bitange, klošare i neznalice. Nije dobro – veli mi drug R. dok kahvenišemo u njegovoj stolarskoj radnji.

– Znanja, vještine i sposobnosti – rekoh.

– Šta je s tim?

– Takvo šta ovdje nikome nije potrebno, štaviše, od toga i takvih se zazire. Ti kvalifikativi su istodobno i diskvalificirajući. To je ključni problem s ovim gradom, zato ljudi odlaze. Znaš li da je u Zavodu za zapošljavanje otvoren klub za traženje posla?

– Ne, ali ne čudi me. Biro je potpuno obesmišljena institucija, kao i mnoge druge, uostalom. Istina, nekad nije bilo tako, ali druga su to vremena bila, sasvim druga. A ovo danas je…

Na vratima se pojavi mlada, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, ne baš odveć bistre pameti, živi dokaz da nam Njemačka upravo takve velikodušno ostavlja.

– Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja, našeg Tuzlaka! To se zove peticija, znate?!

– Dobro! I? – reče R. preko volje.

– Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Federalni parlament!

– Djevojko, ne može se na taj način ući u parlament! Samo kroz izborni proces! Je li te on poslao da prikupljaš potpise ili ti to, onako, po svojoj pameti?

– On, on! Kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u parlament da ih malo razdrma, znate?!

– Koga?

– Pa te u parlamentu! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade!

– A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih razdrma!?

– Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih razdrma! Zar to nije lijepo?!

– Draga djevojko, ne znam ko te je poslao, ali ko god da je, veća je dileja od tebe! Hajde, napusti radnju!

– Ali, peticija, potpisi, to je važno, molim Vas…

– Dobro, dobro, smiri se! Hoćeš li vode? Nećeš!? Slušaj! Ostavi te papire, pa trkom kod psihijatra, ali odmah! Bit ćeš ti dobro, ne brini! Eto tako! Hajde sad i neka ti je sa srećom!

Zbunjena djevojka pogleda nas skamenjenog lica, čisto, naivno, djetinje, nejasno joj je šta je pogrešno rekla, šta je pogrešno uradila, zašto nismo potpisali peticiju, a sve nam je lijepo i uvjerljivo pojasnila, pa zausti da kaže još nešto, no odustade, okrenu se i snuždeno ode. I bi mi je žao.

Vidim, žao je i R. Svjestan je da je bio pregrub prema njoj, a mogao je i morao drukčije, taktičnije, obzirnije, jer, dobro to zna R., tako se nipošto, ali apsolutno nipošto ne ophodi prema tevećelijama, grijeh je, u najmanju ruku neuljudno, pa šuti, pokunjen je, kaje se, ničim osobito izazvan, povrijedio je u vremenu i prostoru pogubljenu djevojku, a nije to ni trebao ni smio.

– Ponekad razmišljam o Tolstoju – prekidoh mučnu šutnju.

– Zašto – jedva izusti.

Pobjegao je od kuće. Star, bolestan, teško pokretan, u osamdeset drugoj godini bježi od kuće i skončava na nekakvoj ubogoj željezničkoj stanici. Od čega i koga je bježao? Ili, još određenije, kamo i kome je bježao? Šta ti misliš?

– Od sebe je bježao. Svi mi to katkad poželimo, pa i pokušamo.

– Tačno. Isto to, ma koliko, blago rečeno, čudno izgledalo, pokušava i ova djevojka. Ne postoji nikakav dobar i pametan prijatelj za kojeg prikuplja potpise. To je njena uobrazilja, ali u toj uobrazilji, i sam si to vidio, osjeća se dobro, osjeća se angažiranom, važnom, korisnom… Žao mi je što nisam potpisao tu “peticiju”.

– I meni. I da ti kažem, niko od nas nije daleko od njenog stanja. Tanka je linija između razuma i bezumlja. Težak stres, trauma, gorko razočaranje, tegobno osjećanje napuštenosti i usamljenosti i takav je već na drugoj strani, s one strane linije, obilježen i upisan u bezumnike. Neka joj je, a i nama, dragi Bog na pomoći!

– Amin!

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!