Sve što oči vide Edinine ruke naprave

Edina Hodžić-Mušić iz Sanskog Mosta s porodicom živi u naselju Zdena. Pored supruga Dževada (55), s njom žive još njen sin, kćerka i unuče. Niko od ukućana nema stalni posao, ali, uprkos tome, kuća im je puna nafake, ljubavi i radosti. Kako bi preživjeli, svako u porodici nešto radi, a Edina je glavni menadžer i puna je kvalitetnih ideja od kojih je neke već uspjela realizirati. Edina se bavi izradom rukotvorina od različitih materijala

 

Težak je uvijek bio život na granici u Krajini, na vjetrometini i razmeđu velikih svjetskih civilizacija. Mjestu na kojem se kroz stoljeća susreću Istok i Zapad, uslijed čega nastaje sasvim nova kultura i način života. Nije lahko uspjeti na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, osim ako ste veliki borac i osoba čija je duša ispunjena optimizmom i nadom. Ovo je priča o Sanjanki koja je oličenje borbenosti i optimizma.

Edina Hodžić-Mušić (55) iz Sanskog Mosta uvijek je vesela uprkos teškoj sudbini koja je ispisala veći dio stranica njenog života. Rođena je i odrasla u sanskom naselju Kamengrad, a danas s porodicom živi u naselju Zdena. Pored supruga Dževada (55), s njom žive još njen sin, kćerka i unuče. Niko od ukućana nema stalni posao, ali, uprkos tome, kuća im je puna nafake, ljubavi i radosti. Edinina najveća podrška u životu jeste njen suprug. Kako bi preživjeli, svako u porodici nešto radi, a Edina je glavni menadžer i puna je kvalitetnih ideja od kojih je neke već uspjela realizirati. Edina se bavi izradom rukotvorina od različitih materijala. Isprva je to bio samo obični hobi, da bi kasnije preraslo u posao sa solidnom zaradom. Najviše suvenira proda u ljetnoj sezoni, kada u Sanski Most dolazi bogata i brojna sanska dijaspora rasuta po cijelom svijetu. Prvo što urade jeste da svrate kod Edine, a nije ju ni teško pronaći. Uvijek je tu pokraj izvora rijeke Zdene.

“Do rata sam radila u firmi ‘Keram Sana’. Nakon izbijanja rata, morala sam napustiti svoj grad i otići u izbjeglištvo u Njemačku. U Stuttgartu sam provela pet godina, da bih se 1998. godine, nakon što je Sanski Most oslobođen, a povratak počeo, vratila na svoje ognjište i nastavila živjeti u svojoj lijepoj Sani. Kao i drugi moji sugrađani, zbog rata sam ostala bez mnogo čega, tako i bez posla, jer je firma u kojoj sam radila u ratu u potpunosti devastirana. Po povratku iz izbjeglištva nisam mogla dobiti posao moje struke, tako da sam se uhvatila raznih poslova i radila sam svašta kako bih izvela djecu na pravi put i omogućila im barem da završe srednju školu.

Da je bilo novca, djeca bi nastavila daljnje školovanje. Što se tiče moje kreativnosti, to mi je nekako uvijek išlo. Možda se čovjek s tim rodi. Znanje sam nadograđivala posjećujući razne kreativne radionice. Neke stvari sam sama učila, a ideje sam crpila iz svoje mašte. U početku sam više radila za prijatelje i poklanjala im svoje radove. Mnogi su se divili mojim rukotvorinama i predlagali da to radim za prodaju. Mojih radova ima od Evrope i Amerike pa do Australije. Sretna sam što sam dobijala pohvale i podršku za daljnji rad. Sad me u mom gradu mnogi prepoznaju po tome. Imam i vlastiti štand”, priča Edina.

Kreativnost je, kaže, pokazivala još u osnovnoj školi. Edinini radovi učestvovali su na svim školskim izložbama, a povremeno je bila i nagrađivana. Tvrdi da se više i ne sjeća kada je počela praviti suvenire i ostale rukotvorine. Bitno je, kaže, da je to usrećuje i da još traje. Edina kao materijal, uglavnom, koristi stare novine, a izrađuje vaze, ćupove, kolica i razne druge ukrasne predmete. Njen suprug joj pomaže u poslu kod većine stvari, a onda radi završne i fine radove. Posao dobro ide, može se i lijepo zaraditi, a Edina zahvaljuje dragom Bogu i kaže da je zadovoljna.

“Mislim da sam počela kad su djeca bila mala i trebalo im je za školu nekih radova. Uvijek sam to ja s njima izrađivala i to me ponukalo da počnem s ovim najprije kao hobijem, a danas, evo, i kao nekom vrstom posla. Jednostavno mi je išlo i uspijevala sam da napravim sve što vidim, a najviše sam fokusirana na novine. To je ujedno i reciklaža, a meni dobro dođu novine jer od njih mogu da napravim sve ono što zamislim. Ima više predmeta koje volim izrađivati, ali najviše volim oblikovati vazne i ćupove. To poslije uljepšavam raznim dezenima i motivima. To je već ono rutinski, same ruke idu”, kaže Edina Hodžić-Mušić uz osmijeh.

Stare novine Edina mota u trubice, a zatim ih ponovo namotava i smotava dok ne dobije željeni oblik. Iako drugima baš i nisu, njoj su, kaže, novine najlakše i najjednostavnije za obradu. Kaže da joj je najteže napraviti tradicionalna bosanska zaprežna kola koja vuku konji, te bunare. To je zahtjevno i oduzima mnogo vremena, a naš narod to slabo cijeni. Kad gledaju, kaže Edina, ljudi uglavnom kažu: ‘Pa nije to teško.’ Međutim, izrada jednog takvog ukrasnog predmeta vrlo je zahtjevna i iziskuje mnogo rada i vremena.

“Radim i druge stvari od drugih materijala kao što su flaše i kutije, od kojih izrađujem razne suvenire sa slikama. Rukotvorine od novina mnogo mi je lakše raditi. Trenutno radim kutije za nakit i flaše s raznim motivima: za lovce, za mladence i druge vrste poklona. Sve zavisi od želje i narudžbe kupca. Ljudi poručuju za rođendane, svadbe i slične svečanosti. Trenutno je ljetna sezona i dobro ide. Iziđem na izvor Zdene, koji je od moje kuće udaljen pedesetak metara. Postavim štand s rukotvorinama, pa šta Allah dragi dadne. Uvijek neko naiđe, dođe i kupi ponešto. Što se tiče cijena, lijepo urađena kutija košta 15 KM, ćup 20 KM, a flaša 10 KM. Sve zavisi od veličina, a nekad se i cjenkam. Ako je neko moj, dadnem mu i jeftinije. Uglavnom, nađem se u cijeni. Da pokrijem svoje troškove i da šta zaradim, ja sam zadovoljna, hvala Allahu”, kaže Edina.

Kćerka joj je frizerka, a sin radi sve što stigne. U sezoni radi kao konobar. Suprug je nezaposlen i tu je da Edini pomaže. Svi se potrude da preko sezone zarade nešto novca kako bi imali za zimu, koja u Sani zna biti duga i hladna, pa se tada i najviše potroši. Ljeti beru plodove iz svoje bašče i ne potroši se mnogo novca.

Hrabra Edina Hodžić-Mušić, kćerka, supruga i majka, svjedoči bošnjačku snalažljivost i sposobnost da opstane u najtežim životnim okolnostima. Ona ne kritizira niti puno govori, ali mnogo radi i trudi se, te uživa u svakom danu života uz rijeku Zdenu u lijepoj sanskoj dolini.

Prethodni članak

Stop nasilju nad novinarima

Sljedeći članak

ASISTENT MRŽNJE

PROČITAJTE I...

Arapske vođe u Zaljevskim zemljama znaju da je potrebno muslimansko jedinstvo i u politici, i u ekonomiji, i u vjerskim pitanjima. Pošto su nacionalnosti, rase i klase u islamu sporedne, onda to ne mora biti Arap naravno. Ipak, djeluje kao da nekim arapskim vođama smeta ako to nije Arap. Jedini koji trenutno na političkom planu nešto pokušava uraditi na obnavljanju muslimanskog jedinstva jeste turski predsjednik Erdoǧan, ali mu neke arapske vođe to ne odobravaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!