Svašta jesam, nišandžija nisam

Nekoliko godina poslije: ista meta, isto odstojanje. Umjetnička škola išla je na gađanje. Poučen iskustvom, ovaj put nisam potrčao da sve metke ispucam odmah. Strpljivo sam nišanio i nišanio sve dok nisam potegao obarač. Razočarenje broj 2. Definitivno sam promašio sve što se moglo promašiti. Kako to? Pa jesam li, fakat, toliki idiot

Jedva sam čekao taj dan. Kao nijedan prije. Osmi razredi OŠ “Miljenko Cvitković” išli su na gađanje iz pravih pravcatih pušaka M-48 s bojevom municijom. Časovi odbrane i zaštite bili su dosadni, gomila teorije bez prakse. Baš me bilo briga za stavljanje i skidanje gas-maski i ukazivanje prve pomoći unesrećenima. Htio sam ono o čemu sam još kao klinac u dvorištu maštao – da se okušam s pravim pravcatim oružjem.

Imao sam šest ili sedam godina kada me nana Muniba prvi put vodila u kasarnu JNA, na neku proslavu, da gledam tenkove i topove, sve ono što se u tamošnjem školskom centru vojnih nauka moglo vidjeti. Bio je to poseban deal jer je ona bila partizanka, zvali su je na svaku proslavu. S pažnjom sam pratio prezentacije novih oružja, raketa, stvari koje nisam ni u filmovima mogao vidjeti. Maštao sam o danu kad ću napuniti osamnaest godina i otići u vojsku.

Svi smo krenuli, razred po razred, nizbrdo prema Koševu, gdje su nas čekali autobusi. Neko je rekao da se ide na tamo neki daleki Sedrenik, negdje gdje niko od nas razmažene gradske djece nikada nije nogom kročio. Graja je preplavila autobus, vozač je garant doživljavao frasove i brodolome pokušavajući održati red u autobusu koji je više ličio na cirkus. Ko zna kako smo se bez ikakvog sudara dovezli na lokaciju.

Stvari su postale ozbiljne. Postrojili su nas i krenuli da pričom o nesrećama i mogućim incidentima preplaše one koji su se zezali. Stvar jeste bila ozbiljna, trebalo je rukovati pravim oružjem, ozbiljnost je bila itekako potrebna. Nakon toga, zavladala je disciplina i svako je radio onako kako mu se naredilo.

Prozivali su po abecednom redu, posmatrao sam kako raja iz razreda zaliježe, pune puške i pucaju u mete. Moja je samouvjerenost da ću biti najbolji rasla, jedva sam čekao da na nas s prezimenima s kraja dnevnika dođe red. Posmatrao sam djevojke kako žmireći okidaju, kako teški kundaci pod pucnjavom udaraju u njihova slabašna ramena i prave modrice.

Došao je red i na mene. Prišao sam položaju na kojem je ležala puška. Zalegao sam (praćen pogledom nekog nadležnog) kao da to činim svaki dan. Stavio sam ruku iza leđa i dobio pet metaka u okviru. Napunio sam pušku i nanišanio. Bum! Za trenutak sve stade, trzaj je bio pojak. Ali moja ushićenost kratko je trajala. Nisam pogodio ništa konkretno, sve nešto okolo, jedva koji krug. Mnoge su djevojke s osmijehom pokazivale svoje rezultate, mnogo bolje od mojih, a neki su “levati” pogodili baš sve. Bio sam bijesan na sebe. Kako to da se desi, kako je to moguće? Kako ću sada familiji pred oči? Propadao sam kroz terase stida i srama sve dok nas nisu ukrcali nazad u autobuse i vratili u grad.

Nekoliko godina poslije: ista meta, isto odstojanje. Umjetnička škola išla je na gađanje. Poučen iskustvom, ovaj put nisam potrčao da sve metke ispucam odmah. Strpljivo sam nišanio i nišanio sve dok nisam potegao obarač. Razočarenje broj 2. Definitivno sam promašio sve što se moglo promašiti. Kako to? Pa jesam li, fakat, toliki idiot?

A onda je na red došla JNA. Htjedoh da budem nišandžija na protuavionskom topu M55 A3 B1. Trebalo je iz spregnute “papovke” na topu pogoditi nešto. Osjetio sam sigurnost, poput one iz osnovne škole. Po ko zna koji put sam nanišanio kako treba i opalio nekoliko puta. Ovaj put bilo je malo bolje. Bio sam pretposljednji. Završio kao punilac topa, onaj što čuči i dodaje, mali od kužine. Psovao sam i desno i lijevo. “Zar za mene nema sreće?”, orilo se iz svih zvučnika.

Desio se i moj 49. rođendan, skupilo se raje u mom ateljeu, zezancija, koješta. Iz gomile poklona sutradan izvukoh nešto što me zagolicalo. Pravi pravcati profesionalni pikado. Odmah ga zašarafih na zid. Hajde, rekoh, da bacim nekoliko puta, da vidim kako se to prima. Bacam, bacam, zabada se, ali podaleko od one crvene tačke u sredini. Što sam više promašivao, postajao sam uporniji. Gađao sam i gađao, nikako da pogodim centar. Vrijeme je prolazilo, a ja sam postajao sve gori i gori. Krenuo sam psovati i približavati se meti ne bi li konačno nešto pogodio. Neće!

Zgrabih pikado, odvalih ga iz zida i udarih o pod njime što sam jače mogao. A onda sam ga spucao nogom iz sve snage. Pikado je poletio kao leteći tanjir i udario posred male skulpture koju sam restaurirao za jednog klijenta. Skulptura je pala sa štafelaja i razbila se.

POGODAK!

Prethodni članak

Zatvorski život Alije B.

Sljedeći članak

PLJUNUTI OTAC

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!