Svaka igra, svaka dobija

Imao sam, dakle, plaćen hotel u centru Bostona, ali sam radije želio odsjesti kod nekog od naših ljudi. U hotelima je dosadno i čovjeku naumpadaju svakakve gluposti. Javim se Šehi, za koga sam znao da je boravio prije nekoliko ramazana u Bostonu – to je ta mreža koju samo hodže imaju – da mi sredi konak negdje u Bostonu na tri-četiri večeri. “Smatraj to završenim”, ekspresno mi je odgovorio Šeha, “ima jedan domaćin, sigurno će mu biti drago da te ugosti”

Kada sam početkom augusta stigao u Ameriku, već na prvom susretu mentor me je obavijestio kako moram otići u Boston, gdje “American Academy of Religion”, krovna organizacija koja okuplja oko 14.000 odsjeka za religiju, koliko ih već ima u SAD-u, i, kao takva, najveće udruženje stručnjaka iz oblasti religijskih studija na svijetu, svake godine u novembru organizira susrete na kojima članovi američke akademije, znalci iz oblasti religijskog proučavanja, a u manjem broju i vjerska lica, državni službenici, samostalni istraživači, te ostali zainteresirani za različite aspekte religije i proučavanja religije imaju priliku razmijeniti mišljenja, saznati za nove ideje, uspostaviti kontakte i otkriti najrecentniju literaturu na, uvjetno kazano, bezbrojnim panelima, workshopovima, seminarima, okruglim stolovima, konferencijama. Osigurao mi je sredstva za registraciju, kartu, smještaj i hranu.

Imao sam, dakle, plaćen hotel u centru Bostona, ali sam radije želio odsjesti kod nekog od naših ljudi. U hotelima je dosadno i čovjeku naumpadaju svakakve gluposti. Tu se ništa ne može niti vidjeti niti čuti. Javim se Šehi, za koga sam znao da je boravio prije nekoliko ramazana u Bostonu – to je ta mreža koju samo hodže imaju – da mi sredi konak negdje u Bostonu na tri-četiri večeri. “Smatraj to završenim”, ekspresno mi je odgovorio Šeha, “ima jedan domaćin, sigurno će mu biti drago da te ugosti.”

Dva mjeseca poslije, sletio sam u Boston, a ispred aerodroma me dočekao A. u džipu od stotinjak hiljada. “Selam alejk, ljudino.” “Alejkumu selam, efendija”, i tako krene priča kao da se znamo sto godina, ali, kad se bolje razmisli, mali smo narod i skoro da smo svi rođaci. Vozimo se relativno pustim ulicama, prošlo je osam sati i puše neki ledeni vjetar što hoće da potrga šarene zastave podignute pred nastupajuće praznike. Boston je kao čudovište koje hiljadama lepršajućih krilašca hoće da poleti u hladno, ozvjezdano nebo. Stižemo pred lijepu nisku hoću smještenu na brdu s pogledom na luku, okruženu skoro istim kućama bez ograde u kojima stanuju, kako kaže A., “uglavnom Italijani”, a preko puta je još jedna A.-ova kuća kupljena u ruševnom stanju koju je A. renovirao i sada je renta. Unutra sijelo, puna soba svijeta, na televiziji neke naše vijesti. Kao da sam svratio u nekoj našoj mahali poslije jacije kod prijatelja na kahvu. Tu je A.-ov punac, supruga, kćerka, brat, amidža, zatim B., njegova supruga i punica. Nakon uvodnih predstavljanja, bistrimo politiku. B. pita hoće li biti rata. Nije mu jasno zašto ovi drugi, hegemoni, misle da nismo spremni ponovo ratovati.

A. je zarobljen početkom 1992. u Višegradu, a onda deportiran u Goražde, gdje s osamnaest, ili čak prije, stupa u herojsku Armiju BiH i aktivno učestvuje u odbrani grada. Kada su ih okupili na stadionu u Višegradu, dok je u glavi prebirao razloge koje bi im mogao poturiti da ga poštede, sjetio se da mu je u novčaniku ostala ona vražija iskaznica – potvrda o članstvu u stranci. Rođak ga je, grom ga dabogda ubio, učlanio, nije on imao veze sa strankom, a sada bi zbog te iskaznice mogao biti ubijen. Toliko je držao do nje da ju je zaboravio u novčaniku! Kada je onomad, na onoj stadiončini, uspio izvaditi iz novčanika onu iskaznicu, saviti je prstima u neprobojni grumen i ugurati špicem patike u zemlju – sve će u životu uspjeti. Tokom agresije se oženio, poslije rata deverao kao i većina demobiliziranih boraca (nijedan mu dan ne bi prošao da ne bi otišao poslije posla u šumu i dovukao pomalo u gepeku drva koja bi u po zime prodavao), a onda završio, evo, u Bostonu, gdje ima svoju građevinsku firmu.

B.-a, također od Višegrada, rat zatiče u Sarajevu, gdje dobiva na poklon snajper, da brani grad od djecoubica. Pred kraj devedeset treće izlazi kroz Tunel i preko Grepka – osjećamo nelagodu što takav nadljudski poduhvat tek tako preskačemo – stiže u Goražde, gdje su mu bili izbjegli roditelji iz Višegrada. Pridružuje se tamošnjoj vojsci. Nakon uspjelog odbijanja jednog četničkog napada, povlači se sa straže u neku zaklonjenu kuću da malo odmori. Tu pristižu vojnici iz raznih tranšea i rovova i, kako koji ulazi, samo se svali i zaspi. Tu B. susreće A. i u potpunom mraku nekako se zameće razgovor, obojica su od Višegrada, jedan pita za ove što je rat zatekao u Višegradu, drugi za one u Sarajevu. Pričaju zadugo, ali nisu vidjeli jedan drugom lice. Pospali su pred zoru, a poslije se izgubili u bujici novog jutra, novih ofanziva, novih smrti. B. je opet izašao preko Grepka i, nakon kratkog zadržavanja na Igmanu, vratio se u grad. Nakon rata je odbio i certifikate i činove: “Nisam se zbog toga borio.” Otišao je za rodbinom u Njemačku, a poslije u SAD, u Boston.

I nakon toliko godina, A. i B. se nalaze i otkrivaju u ovom hladnom i vjetrovitom univerzitetskom gradu gdje zimi, baš kao pored Drine, puše leden vjetar, a ljeti fini povjetarac: “Pa, jesi li ti ono onda bio u onoj sobi?!” Danas su komšije i prijatelji; biju nove, ali lakše bitke noseći stare, nezacjeljive rane.

Rano ujutro su me odbacili do centra, taman da stignem na doručak u hotelu organiziran za nove članove. Ove godine organizatori su očekivali na susretima blizu 10.000 posjetilaca. Nakon šta sam se registrirao, na adresu mi je stigao “program” susreta na više od 500 stranica. Osim generalnih informacija vezanih za registraciju, aerodrome, mape, transport, hotele itd., ostatak “programa” odnosio se na radionice, seminare, prijeme, izlaganja, konferencije, panele, programske jedinice, učesnike. Prelistavao sam “knjigu”. Šta slušati, koje sesije odabrati? Teme su bile raznovrsne: od utjecaja videoigrica na religioznost preko proučavanja klasika filozofije religije (Kierkegaard, Whitehead i Tilich bili su najzastupljeniji) do bizarnih tema kao što su Harry Potter i sveti tekst. Tu je, naravno, i obilje izlaganja o islamu, pri čemu su, koliko sam mogao odoka primijetiti, dominirale teme roda (transformacija patrijarhata u tradicionalnim muslimanskim zajednicama, stara pitanja nikaba i hidžaba…), seksualnosti (što se, po pravilu, reducira na pitanje odnosa islama prema LGBT-u), pitanje građanstva i uvijek atraktivna tema za uz kahvu: islamski misticizam.

Nakon odslušanih dviju sesija, silazim da malo uzmem čistog zraka. I dok razmišljam da li da sutra odem na čas joge (također u okviru susreta), ne samo radi skeča već i da se malo protegnem, neko me zovnu. E.!

Kako mi nije bilo naumpalo da bi i on mogao biti na susretima. E. je jedan od direktora uglednog međunarodnog instituta i meni mnogo drag čovjek. Inače, Jablaničanin. Nakon uvodnih đe-si–šta-si, zapodjenusmo besjedu o Darul-harbu i Darul-islamu, a onda, ogladnjeli od razmrsivanja paralela, zaglavismo u Darul-kebabu, tu iza ćoška. (E. na mobilnom ima aplikaciju koja locira sve halal-restorane u blizini). E. je poslije imao nekih obaveza, ja sam poslušao još jednu-dvije sesije i onda izašao ranije da prošetam gradom. Puhao je ledeni vjetar, a na glavi sam imao neku tanku izvraćenu dječiju kapu (unutra su ostale Elza i Ana). Uključio sam navigaciju i krenuo gradom. Ima tu čak i neke spiritualnosti, da čovjek vidi koliko je beznačajan, nebitan, mali. Hiljade automobile u svim smjerovima; obalama i parkovima protrči poneki ženski ili muški junak; muzeji blješte jednako kao dvorane; prelijepi univerziteti, biblioteke i crkve; u parkovima vjeverice prebiru posljednje zdrave žireve; usamljeni brodići na ustalasanoj vodi; metro u koji sam se sklonio kad je počela padati kiša. Šta znači religija ovim ljudima što kao štakori jurcaju podzemnim kanalima grada u suludoj, nezaustavljivoj trci? Šta će biti čovjek za pedeset godina, hoće li imati ikakav osjećaj za sveto?

Kada sam stigao do domaćina, već je bio mrak, ulice su bile puste, kiša je bila prestala. Tu je večer u jednom iznajmljenom prostoru (u Bostonu još nemamo svoj mesdžid) gostovala Bakira Hasečić, a prije njenog nastupa pušten je neki film u kojem su vedete BANU-a pričale o genocidu nad Bošnjacima Budimpešte i slične stvari. U publici su bili i A. i B. s porodicama. Mitomanija filma naprasno je ishlapila u hladnom, trezvenom, umornom Bakirinom glasu. Dušman je dušman, bol je bol i Drina je Drina, a niko ne može dva puta biti ubijen. Jedna je žena iz publike samo vrisnula i istrčala napolje. Za njom je izašao jedan fini prosijedi čovjek, a potom i još jedna žena.

Poslije su gošća i organizatori svratili na sijelo kod A., a tu se zadesio i jedan naš general koji često posjeti svoje Višegrađane u Bostonu. Priče su ratne i postratne, tragične i državotvorne, ali zaiskri i pokoja iz mirnodopskog Višegrada: nadimci koji uvijek izazovu smijeh, genealogije, ljudi, toponimi. Sve je usko lokalno, nemam šta ni dodati ni oduzeti, samo slušam, kao i A., koji mi s vremena na vrijeme namigne. Imamo, hvala Bogu, svega, ali nekako rane i rat prekrivaju sve to kao neki šator bez kraja i početka: A.-ova kćerka, rođena ‘97. ili ‘98., odrasla u Bostonu, perspektivni student, kaže da svakodnevno sanja rat.

Sutradan sam cijeli dan proveo s E.-om. Prvo nas je K., doktor elektrotehnike i povremeni predavač na jednom od ovdašnjih univerziteta, E.-ov poznanik, odveo do MIT-a i Harvarda, a onda, kako običaji nalažu, u neki turski restoran u kojem smo obilni ručak zaokružili predivnim kunafama. Iako su i E. i K. uspješni i relativno mladi ljudi koji su zasnovali porodice u ovoj zemlji, ne prestaju sanjati o povratku u Bosnu. Meni, koji sam friško stigao i koji ni u jednom trenutku nisam osjetio nostalgiju, sve to zvuči pomalo strano. Ali, kad ljudima vidiš suze u očima, znaš da ne foliraju i da se ne smiješ šaliti. Poslije smo se vratili u E.-ov hotel da spojimo podne i ikindiju. Znamo mi dobro da po hanefijskom mezhebu takvo spajanje nije dopušteno, ali, ako ih ovdje i sada ne klanjamo, ikindiju sigurno više nećemo ni klanjati, pošto, kako smo ustanovili, nijedan nismo bili od onih koji imaju običaj naklanjavati namaze. U taj se koncept uvuklo šejtansko šaputanje: ne moraš sad klanjati, možeš kasnije, prvo završi posao, a uvijek možeš naklanjati. Naklanjavanje je, što se njega tiče, paradigma dunjalučkog ispraznog nadanja: čitav život samo prolongiramo, sutra ću biti bolji čovjek, prekosutra bacam cigare, od sljedeće sedmice počinjem trčati – dok nas smrt ne pretekne. I zato, klanjaj ovdje i sada, nema naklanjavanja! Klanjaj kako možeš, jer dobro je kad u ovom haosu čovjek sačuva vezu s Bogom, mnogo važnije od starih fikhskih mišljenja. Amerika je takva: olakšaj koliko god možeš samo da sačuvaš din-iman. (Hvala ti, dragi E., na ovim lijepim riječima, a sada idemo dalje s tekstom.)

Vratili smo se na susrete. Antimuslimanska bigoterija i rasizam dosegli su epidemijske razmjere u SAD-u, a “American Academy of Religion” prepoznala je važnost osposobljavanja akademskog osoblja u borbi protiv ove bolesti. Stoga su neke radionice adresirale upravo pitanja političkih i kulturnih uzročnika antimuslimanske bigoterije, korelaciju islamofobije i rasizma, ključne trope islamofobijske industrije, te rizik koji nosi protivljenje islamofobiji u američkom društvu.

Ispred hotela me pokupio A.-ov brat. Kraj je vikenda i valja ranije leći. A opet, kao i prethodne dvije večeri, ostajemo do iza ponoći. “Nemoj se ti izgubiti kao moj punac”, upozorava me A. Punac mu je prije desetak godina sletio u Bostonu, gdje su ga čekali A., žena mu i kćerka. Nekako se izdvojio iz kolone putnika i prošao sporednim ulazom. Kako se nije pojavio, žena je zaplakala, u smislu: “nema mi babe”, pa je A. morao moliti i tražiti kod nadležnih na aerodromu da im pomognu, ali takvi znaju često biti, ako ne arogantni, onda sigurno glupi, pa je A. morao ući u kabinu, sam uzeti megafon i viknuti: “Alija, izađi na viđelo, svi te tražimo.” Dok je on dozivao punca, za rukav ga je vukla kćerka: “Babo, please…” Cijelim je aerodromom odlijegalo: “…izađi na viđelo…”, ali Alija nije izlazio. On se bio zaustavio ispred aerodroma pored nekih Meksikanaca koji su štemali beton. Oduševljenost mašinom, ali i tehnikom kojom su momci upravljali, zadržala ga je u buci. Pronašli su ga nakon sati i sati frustracija, plača, haosa.

Ponedjeljak je i u A.-ovoj se kući svi sabahile razilaze, ovdje se ima, ali se i radi. Jutro sam opet proveo s E.-om, a čim je nastupilo podne, u njegovoj smo sobi opet spojili podne i ikindiju. Amerika je takva: svaka igra, svaka dobija.

Iz aviona Boston izgleda kao neki ogromni ispreslagani indigo-papir. More, pa travnati tereni, pa grad, umoran i nedokučiv, duž kojeg lepršaju zastave na hladnom, skoro prastarom vjetru.

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!