Svaka igra, svaka dobija

Također je i Hubjer-Hatić nekada bila bliska SBB-u, a u tom smislu je ostalo u pamćenju njeno neprilično ponašanje prilikom pokušaja državnog udara u februaru 2014. godine. Iz svega priloženog, jasno je da se ova utrka za poziciju direktorice TVSA vodi isključivo između različitih interesnih lobija unutar sadašnjeg kantonalnog režima.

Nastavlja se trakavica s preuzimanjem TVSA od ambasadorskog te stoga nenarodnog sarajevskog kantonalnog režima. Nakon što su preuzeli nadzorni odbor TVSA, nabrzaka postavili LGBT aktivistkinju za v. d. direktora i ukinuli BH Dnevnik, gotovo jedinu preostalu emisiju ozbiljnog patriotskog sadržaja na javnim emiterima, pa se zatim posvađali oko neravnomjerne podjele plijena, kantonalne režimlije iz frankenštajn-koalicije sada kreću u kadrovsku križaljku neizvjesnog ishoda.

U utrci za poziciju direktorice TVSA aplicirale su tri kandidatkinje – Nejra Latić-Hulusić, Kristina Ljevak i Alma Hubjer-Hatić. Nejra Latić-Hulusić je, po vlastitim tvrdnjama, “filmska i TV rediteljica, umjetnica i suosnivačica produkcijske kuće ‘Hava Film'”, no, daleko je u javnosti poznatija kao kćerka Radončićevog besprizornog propagandnog megafona Nedžada Latića te kao supruga Mirze Hulusića, člana Radončićevog SBB-a i aktuelnog direktora Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo.

Iako bi Latić-Hulusić s takvim pedigreom mogla zvučati kao kandidat SBB-a, ona se ipak već akreditirala i kao prihvatljiv izbor čitavog konzularnog sarajevskog režima tako što se ne samo javno deklarirala kao feministica već se i na portalu svog tate oglasila u korist održavanja homoseksualne parade, ali i kao neko kome se neugodno izjasniti Bošnjakinjom. Reklo bi se, idealan kandidat za banana-vladu Kojović-Konaković.

Ipak, Nejra Latić-Hulusić u tom smislu ima žestoku konkurenciju u vidu Kristine Ljevak, koja gotovo da otjelotvoruje zacrtani ideal jer posjeduje sve kvalitete onoga što ambasade misle da bi buduća, nad sarajevskim Bošnjacima vladajuća klasa i kasta trebala imati. Bivša novinarka, urednica “urbanog” magazina, nebošnjakinja, ateistkinja, LGBT aktivistkinja, osoba ultraliberalnih svjetonazora (koliko se može iščitati iz njenih izjava), koja je provela formativne godine s druge strane opsadne linije Sarajeva, ambiciozna ličnost s poznanstvima i čitavom mrežom podrške u ovdašnjim stranim propagandnim i “nevladinim” servisima, sve u svemu, buduća “sveta krava” čije se djelovanje namjerava zaštititi od bilo kakve kritike tako što će se kritika kriminalizirati i proglasiti “govorom mržnje”.

Gotovo je sigurno da Ljevak ima podršku ne samo Naše stranke već i njenih stranih sponzora koji su uvijek voljeli lomiti stvar preko koljena da bi emancipiranim i nacionalno osviještenim Bošnjacima pokazali i gdje im je mjesto i ko je pravi gazda. Džoker u rukavu je Amela Hubjer-Hatić, dugogodišnja uposlenica TVSA i, moglo bi se reći, “dokazani, ali neperspektivni kadar”, jer je ponajbolje poznata po skandalu kada je kao urednica i voditeljica programa u okviru nagradne igre “iz još neutvrđenih razloga” pročitala potpuno drugo ime od onoga koje je pisalo na izvučenom papiriću, čime je na trodnevno putovanje u Tursku umjesto Fatime S. poslala Ismaila Hodžića, što bi možda prošlo i neopaženo da je pažljiviji gledaoci i zoom kamere nisu uhvatili in flagranti.

Također je i Hubjer-Hatić nekada bila bliska SBB-u, a u tom smislu je ostalo u pamćenju njeno neprilično ponašanje prilikom pokušaja državnog udara u februaru 2014. godine. Iz svega priloženog, jasno je da se ova utrka za poziciju direktorice TVSA vodi isključivo između različitih interesnih lobija unutar sadašnjeg kantonalnog režima.

Gledaoci ne trebaju očekivati nikakvu razliku ma ko od “trio fantastica” došao na ovu poziciju, jer što se tiče ideoloških agendi frankenštajn-koalicije, “svaka igra, svaka dobija”. TVSA kao kantonalni javni emiter, koji će raditi u interesu većine građana Kantona Sarajevo, uspješno je eutaniziran i preuzet od kadrova nenarodnog konzulskog režima (ali i unutrašnjih spavača), kojem će služiti i kao politički megafon, ali i kao medijska platforma s koje će promovirati vlastite dekadentne svjetonazore i “vrijednosti”.

PROČITAJTE I...

Negiranje i poricanje genocida jeste završna, osma faza u genocidu. To je faza u kojoj počinioci poriču da su počinili zločin, prikrivaju masovne grobnice i zastrašuju svjedoke, blokiraju se istrage, a žrtve se zastrašuju s namjerom protjerivanja s prostora gdje se genocid izvršio. Negiranje je pritom najpouzdaniji dokaz i valjan indikator koji ukazuje da je genocid stvarno izvršen. Negiranje ima različite motive: ideološke, strateške i druge, pri čemu su posljedice po (i za) žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!