Susret s kočijašem

Kad sam došao kući, zavalio sam se i uključio plazmatičnu sliku svijeta. Vidjeh da je u toku značajan sastanak za našu državu. Starog znanca na toj sjednici naravno nije bilo. On je imao drugi sastanak. Važniji

Kakva slika.

Otkako sam to pročitao, kao primjer, u Teoriji književnosti, usjeklo mi se u pamet. Ne vjerujem da sam ikad ranije čuo. Kako i bih, rijetki su već bili fijakeri, a kočijaši umorni i stari. Nije da im nije bilo do rakije, ali nisu pili od snage i radosti, nego od nekog svog staračkog očaja.

A Teorija književnosti ne može bez ove rečenice.

I to joj je primjereno priznanje vrsnosti.

Tako je od dugovječnog udžbenika Dragiše Živkovića, tako je kod mog profesora Milivoja Solara, tako je kod prijatelja Zdenka Lešića.

Tako književnost počinje.

Bez obzira da li trči ili trče.

Nije u Sarajevu moguće vidjeti fijaker. Oni su u sjenovitom drvoredu na Ilidži i taj kratki put zaista je podsjećanje. Starima podsjećanje na mladost, mladima na neko nerazumljivo vrijeme iz kojeg stalno izbijaju neobjašnjivi izdanci.

Nije moguće vidjeti fijaker, ali jeste prikrivenog kočijaša.

I tako ga vidjeh. Zapravo, gotovo se sudarih s njim.

Nekad sam ga poznavao.

Išli smo u istu školu, izlazili na ista mjesta, gledali iste filmove i utakmice. Prepričavali ih.

Čak bi se moglo kazati da smo se družili.

Od korza do kupališta.

Bio je jedan od onih koji nikad ništa ozbiljno nije čitao, ali je uvijek sve i važno i nevažno znao.

Tad mu nisam znao ime. Ni on moje, vjerovatno. Znali smo se, kao i svi ostali, po nadimcima.

Mnogo godina kasnije, pročitao sam njegovo pravo ime ispod fotografije u nekim novinama. Znam da sam se začudio.

Ne znam zašto sam ga u sjećanju dovodio u vezu s fijakerima i kočijašima? Možda zato što je stanovao kod njihova stajališta? Ili mu je neko od kočijaša bio rođak?

Ili je jednostavno bio od njihova kova?

Njegov je transformirani fijaker crn, sa zatamnjenim staklima, i čuči na ulici dok on nešto petlja i razgovara sam sa sobom.

Fijaker čeka.

Zob u zobnicu, rakija u čuturicu. A čuturica ni nalik na sebe. Od nekog lima što se presijava poput uglačanog srebra, sa skupocjenom kožom, povijena u sredini tako da skladno nađe svoje mjesto ispod kaputa, na tijelu vlasnika. A u njoj ječmenuša (odnosno univerzalno svjetsko piće).

Tako je neupitno kvalitetno odijelo dobilo dodatak bez kojeg se ne može.

I stoji on tako na ulici, spreman da uđe u svoj modificirani fijaker i gleda u mene. Razmišlja poznaje li me.

Predugo je razmišljao i onda mu nije preostalo ništa drugo nego da me prepozna.

– Ti si?

– Koliko znam, ja sam.

– I šta si činio sve ove godine?

– Što sam mogao. I morao.

– Hoćeš-nećeš svi smo tako.

I onda smo mislili svako svoje. Sjećali se.

– A ti?

– Poslanik. Ne mogu se požaliti. I uvijek volim doći ovdje.

– Naravno da voliš. Pokupio si dnevnice, dodatak za odvojeni život…

– Razveo sam se.

– Žao mi je. Ipak, uvijek si bio sposoban. Siguran sam da si našao način kako to nadoknaditi. Smislio si dok si punio čuturicu u najjeftinijem lokalu na svijetu.

Nije se bunio na ovu opasku. Očito je sve bilo istina.

– Ponovo se ženim – kazao je kao da mi želi olakšati.

– Čiji si?

– Kako čiji? Zna se. Nego, ti ono nešto pišeš. Nisi ništa protiv nas?

Pokret koji je načinio govorio je da je vlast u njegovim rukama.

– Kako misliš?

– Znaš kako mislim.

– Protiv naroda ništa. Narodi su kao voda.

– A protiv narodnih glavešina jesi. Tako sam i mislio.

– Ne znam šta si mislio, ali popu pop, a bobu bob, uvijek je ispravno kazati.

Zamislio se.

– Nije ni to uvijek jednostavno.

– Nije kad se glavešini ne dopadaju poslovice.

– Ah, poslovice. Ima ih i ovakvih i onakvih. Ima ih za sve.

– Zato je najbolje izabrati one mekše. Sluganske.

– Zavisi o čemu se govori.

– Baš smo se lijepo ispričali.

– Zdravo onda.

– Zdravo.

 

Kad sam došao kući, zavalio sam se i uključio plazmatičnu sliku svijeta. Vidjeh da je u toku značajan sastanak za našu državu. Starog znanca na toj sjednici, naravno, nije bilo. On je imao drugi sastanak. Važniji.

A onaj iz poslovice, pijan k'o letva (to bi trebalo istražiti, zašto baš kao letva – za majku, zemlju i tarabu se zna) i dalje galami, ne zna ni on na koga, dok njegov konj, preživajući svoj ječam, gotovo s ugodnošću kasa niz drvored.

PROČITAJTE I...

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!